Mnogi su u vrijeme izbora pape Franje objavljivali različite prognoze tog ponitifikata, njegovih motiva, planova za ostvarenje i predviđanja. Još ih je veći broj analizirao pontifikat  nakon što je okončana njegova prva godina.

Bilo je tu objektivnih analiza, onih sa sociološkog, politološkog, religioznog, psihološkog i različitih drugih stajališta. Tu se moglo pročitati toliko toga da bi čovjeku trebalo izdvojiti dobar dio slobodnog vremena za sve to iščitati.

Ono što obilježava velik dio tih analiza i komentara je puka subjektivnost. Između redaka nerijetko izbijaju vlastiti vjerski stavovi komentatora, njihova iskustva s obzirom na Crkvu i njezine predstavnike, vlastiti pogledi na religiju, njezine sustave, vjerske institucije, na samog Boga i svijet, na vlastiti život i ideje o njemu. Bilo je tu komentara na sve, od papinih cipela do osobnih pogleda na Boga i iskustava sa svećenicima koji su nekad negdje šutnuli psa. U nekim se ocjenama čitatelj može zapitati kakve veze pročitano ima s papinom službom?! Ne može se ne primijetiti kako svim tim komentarima i analizama nedostaje – objektivnost i promatranje događaja papinog pontifikata u širem društvenom, političkom i vremenskom kontekstu. Zapravo, sada bismo mogli postaviti pitanje je li uopće moguće biti objektivan kad je o analizama ovog tipa riječ?! Biti do kraja objektivan vjerojatno nije moguće, ali to možemo barem pokušati; promatrati događaj sa stajališta promatrača koji ni na koji način u sva ta događanja nije uključen. Što bi takav, ako bi ga bilo, mogao zaključiti na osnovu svega što bi vidio i čuo?!

Bili mi vjernici ili ne, stalo nama do pape kao vjerskog i državnog poglavara ili ne, njegovi  potezi uvijek izazivaju veliko zanimanje javnosti i medija. Riječ je o zanimanju na globalnoj razini. Jednako tako, papini potezi zaokupljaju i angažiraju velik broj ljudi. To ih čini događajima društvenog karaktera prvog reda. Samim time to postaje prevažan događaj. Sjetimo se da pape do pontifikata Pavla VI (1963. – 1978.) pape npr. gotovo da i nisu putovali.

Vjerujem da svatko tko je slušao papine govore i poruke može prepoznati da su vrjednote koje je u njima istaknuo vrijedeće ne samo za vjernike – katolike, već da one imaju općeljudsku vrijednost. Ne dvojeći u prava različitih manjina, nitko ne može zanijekati da je pitanje braka, obitelji i djece nešto što se tiče svakog od nas, da su to neke od temeljnih vrjednota svakog čovjeka bez obzira na njegovu pripadnost i uvjerenja. Brak i obitelj su vrjednote ne zato što je to papa rekao, on je to rekao jer su to općeljudske vrjednote.

Jednako tako, iako je papinstvo danas izgubilo politički utjecaj koji je nekad imalo (što po sebi nije loša činjenica), papina riječ, barem na etičkom području, još ima svoju težinu i utjecaj koji joj se ne može zanijekati. Zato su njegove poruke izgrađujuće, napose one o našoj pripadnosti europskom civilizacijskom i kulturnom miljeu. Na neki način, one razbijaju frustriranost našeg društva zbog različitih stranputica i zapreka koje su uzrokovale tako dug proces pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji.

Stanje stvari u budućnosti?

Ipak, promatrajući sadašnje stanje stvari, možemo pretpostaviti kojim će se smjerom razvijati religiozni osjećaj i praksa našeg društva u budućnosti. Mora se priznati da je pitanje katoličanstva na našim prostorima još uvijek obilježeno poletom koji je plod nacionalnog oslobođenja u kojemu je Crkva igrala značajnu, ako ne i presudnu ulogu. Bilo je to vrijeme trijumfalizma. Sada je to razdoblje na svojemu zalazu. Naše društvu zapljuskuju valovi sekularizma i liberalizacije života. Riječ je o društvenom procesu koji je na europskom zapadu već odavna uhvatio korijena i s padom komunističkog sustava na njenom istoku zahvaća i taj dio Starog kontinenta.

Zapravo, već i danas mnogi koji se izjašnjavaju vjernicima tu svoju vjersku pripadnost više doživljavaju kao izraz pripadnosti određenom kulturno-civilizacijskom krugu,a nipošto kao isključivo vjersko uvjerenje koje bi utjecalo na njihove živote, napose ne na moralnom području ili uvjerenjima koja bi bila vezana uz brak, obitelj ili odgoj djece.

S obzirom na taj proces, uočiti nam je kako će u budućnosti (koja je u tom smislu već počela) pitanje religije prestati biti pitanje općeprihvaćenog društvenog svjetonazora. Drugim riječima, vjera će postati stvar izbora, a ne pitanje koje društvo nameće inercijom, tj. da smo katolici, ili pripadnici neke druge vjere, samim rođenjem u obitelji koja pripada određenoj religijskoj skupini. U tom kontekstu pitanje vjere postat će pitanje osobnog izbora, a ne društvene uvjetovanosti kao što je to danas.

Tada će broj onih koji se smatraju vjernicima biti daleko manji, ali će nutarnja snaga takvih vjerskih zajednica (Crkve) biti veća. Crkva će u takvom kontekstu biti jedna od društvenih činjenica među mnogim sličnima. Ona će izgubiti svaki značajniji društveni utjecaj, ali će za svoje vjernike značiti daleko više nego što je to danas kad mnogi koji se deklariraju katolicima ni sami ne znaju što to zapravo znači.

Ukratko rečeno, Crkva se nalazi u prijelaznom razdoblju u kojemu se vraća vremenu prije konstantinovskog obrata iz 313. godine. Ona prestaje biti trijumfalistička društvena institucija čiji se stavovi slijepo prihvaćaju. Ona postaje zajednica onih koji dijele ista vjerska uvjerenja, zajednica vjernika koji baštine istu tradiciju koja ih ne čini boljima od drugih koji tu tradiciju nemaju, već koja ih obvezuje na dosljednost između života i vrjednota koje im vjera donosi. U tom kontekstu papini će posjeti imati veći učinak na zajednicu koja će brojem biti manja, ali Duhom Svetim ispunjenija i bliža evanđelju. U takvoj će zajednici papine poruke naići na plodno tlo. Sve izvan toga ostat će na razini uljudnosti i folklora.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime