Monstruozno ubojstvo koje se proteklih dana dogodilo u mjestu Čista Velika, u zaleđu Vodica, šokiralo je domaću javnost. Mediji i društvene mreže ne prestaju prenositi najnovija saznanja, analize i komentare tog događaja u kojemu je Tin Šunjerga, mladić koji je tek postao punoljetan, očito planirano, ubio vlastite roditelje.

Don Ante Žderić

Da stvar bude gora, izgleda da je jednom od ubojstava nazočio i njegov prijatelj, koji nije poduzeo ništa, kao ni drugi prijatelj kojemu je tijekom iste noći ubojica povjerio što je učinio. Jer da jest, možda bi otac mladog ubojice i danas bio živ budući da se ubojstva nisu dogodila istovremeno. Ovaj događaj, koliko god bio stravičan, ipak nije iznenađenje za sve one koji pomno promatraju stvarnost našeg društva i izvlače zaključke na osnovu kojih mogu, barem djelomično, predvidjeti razvoj situacije, ako ne u konkretnim slučajevima, onda barem općenito.

Događaj iz Čiste Velike nipošto ne smijemo promatrati kao izolirani slučaj. Treba ga promatrati u kontekstu stanja u našem društvu. U tom smislu ovaj se stravični događaj pokazuje kao simptom društva koje je bolesno i kojemu pokušavamo utvrditi dijagnozu.

U slučaju Šunjerga valja uočiti tri ključna čimbenika koji su, dugoročno i implicitno, pogodovali da dođe do spomenute tragedije.

Tin Šunjerga (bio) je sin pripadnika Specijalne policije. U maloj sredini. To nipošto nije beznačajna činjenica. Riječ je čovjeku (otac) koji je radio u specifičnoj državnoj službi. Dakako, ovdje ne generaliziramo krivnju niti stigmatiziramo bilo koju službu, ali ostaje činjenica da je u našem društvu biti sin oca koji je član jedne takve službe – svojevrsni privilegij. To takve obitelji i njihovu djecu, posebno u maloj sredini, na neki način čini posebnima. Ocu ti je dostupno oružje i informacije. On radi posao koji nije za „obične“- svakodnevne, „male“ ljude. Htjeli mi ili ne, riječ je o posebnom sloju ljudi u našem društvu pred kojima se, na neki način, očekuje imati dozu strahopoštovanja. Ako iza takvih još stoji i ratni put vezan za Domovinski rat, onda to priči o društvenom statusu takvih daje dodatnu težinu. Nad njima u društvenoj svijesti „visi“ obveza svih da im se povlađuje i daju privilegije budući da su nas sve, na neki način, zadužili. Takvima se malo tko usuđuje suprotstaviti, barem ne javno. U malim sredinama, opet, to na poseban način dolazi do izražaja.

Djeca takvih (opet napominjem – ne svih) odrastaju u atmosferi privilegija. Njima je sve dostupno. Sve omogućeno. Posebno ako su sinovi jedinci kao što je Tin Šunjerga. Oni su tetošeni. Odrasli su bez odgojem usađene svijesti o pitanju odgovornosti za svoje postupke. Tu nije riječ o odgoju, nego o uzgoju, ma koliko god roditelji takvih imali najbolju namjeru. U takvih je pitanje moguće krivice potpuno zaobiđeno. Tu krivica ne može postojati. Ako je netko kriv, to je uvijek – drugi. To potvrđuje i izjava Tina Šunjerge da je morao ubiti roditelje jer su ga je majka htjela „držati pod staklenim zvonom“! – kao i njegov odlazak na rođendansku zabavu nakon što je ubio roditelje! Dakle, žrtve su sami krivi za ono što im se dogodilo. U slučaju bilo kojeg problema, uvijek je tu tata koji će intervenirati i srediti stvar. Takav je stav tipičan plod opisanog uzgoja.

Naravno, ni djeci takvih nitko se nije smio suprotstaviti. Jer oni imaju novaca, a tata im je to što jest. Takav odgoj samoostvarenje mlade osobe ne usmjerava u izgradnji vlastitih krjeposti, nego na pukoj sili. Jer su to upili odrastanjem. Oni žele o sebi stvoriti sliku da su opasni, potencijalna prijetnja svima koji bi im se mogli suprotstaviti. Jer žele sačuvati svoj društveni status. Odatle slike mladog Šunjerge s opasnom pasminom psa, s bejzbolskom palicom i ispruženim srednjim prstom. Njihova je vrijednost nije u tome što jesu, nego što imaju i što mogu. Simbol toga su pas i spomenuta palica. Njihova vrijednost nije u onome što su postigli, nego u onome što im je omogućeno, a što drugi njihovih godina nemaju. Simbol toga su mercedes i motor. Takvi iz toga crpe hranu za svoj ego. Oni za sebe misle da su vrjedniji i bolji. Jer su tako odgojeni. Jer im je sve dostupno. I roditelji su im sve omogućavali i opravdavali. I pomno skrivali svaki problem, trudeći se oko slike vlastite obitelji kao uzorne. A djeca su im unutar sebe, ustvari, prazna i iskompleksirana. Jer se nikad ni oko čega nisu ni trudili. Jer nisu morali. Niti znaju kako je to. Sve im je darovano – na gotovo. Oni, ustvari, preziru sve druge koji nisu poput njih i to im jasno žele dati do znanja. Žele se okružiti sebi sličnima. Simbol toga je ispružen srednji prst na slikama.

Drugi čimbenik u ovoj priči je potreba za moći. Tu su tri opcije u igri – politika, gospodarstvo i kriminal. Za prve dvije potrebno je vrijeme i trud. Mladi Šunjerga to nije imao. Niti je htio. Kriminal je zato najlakše rješenje. Taj položaj omogućuje takvima u vlastitim očima moć, a strah u očima drugih. Iskompleksiranima je to najdostupnije i najprikladnije rješenje. Uostalom, kako živimo u državi u kojoj zakoni ne vrijede ni za Hrvatski nogometni savez ni za razne Horvatinčiće, Mamiće i slične, zašto bi vrijedio za jednog Tina Šunjergu?! Ta svijest da je tata dovoljno moćan da uvijek sredi stvar ubrzala je moralnu devijaciju mladog ubojice iz Čiste Velike. Iskreno rečeno, budući da smo svi svjesni da je u Hrvatskoj pravosuđe na razini groteske iz „Alan Forda“- prirodno je da ćemo zaštitu tražiti u lokalnih moćnika. Drugog izbora ionako nemamo. Zato je surova činjenica da su persone tipa Tina Šunjerge i njemu sličnih, kakvih imamo u svakoj našoj sredini, u društvu rado prihvaćeni i mnogi bi se htjeli naći u njihovom okružju, barem da im podignu rejting ili da sami profitiraju od društva takvih. Lokalni „baje“ rado su birani kumovi, prijatelji i jarani, vlasnici mjesnih kafića, raznih zaštitarskih službi i sl. Ugledni i poželjni članovi društva. Kad pravne države ionako nema.

Treći je čimbenik novac. Mali je Tin imao sve. Još je dobivao novac od rodbine iz inozemstva. Kroz njegovo odrastanje nije bilo ničeg što mu nije bilo dostupno. U jednom trenutku to je bila i droga, narkotici. To je vrlo poželjan čimbenik u njegovoj slici o samom sebi. Tu se uvijek vrti novac, oružje i moć. A tata je tu u rezervi da riješi svaku situaciju koja bi mogla nastati vezano za ionako presmiješno pravosuđe. Dok u zatvorima završavaju momci koji iz revolta ulete na nogometno igralište ili bake zbog duga od 380 kn, tipovi tipa Tina Šunjerge slobodno šeću okolo. I svi znaju da im nitko ništa ne može, ne želi, niti smije. Jer oni uvijek imaju nekoga tko će ih zaštititi, ako ništa onda barem politikom nezamjeranja. U isto vrijeme su u našem društvu znanje, učenje, trud i poštenje ismijani. Već je davno, sada već pokojni Ivan Milas, javno ustvrdio da „kilo mozga košta dvije marke“! Takvi, ako su pametni, odlaze preko granice u stotinama i tisućama. Ne što ne bi voljeli Hrvatsku, nego jer im je ovdje oduzeta budućnost… A društvo nam ostaje po mjeri Tina Šunjerge.

Zato događaj iz Čiste Velike ne treba čuditi. On je simptom stanja u koje smo sami doveli naše društvo. Iskustvo rada u prosvjeti i pastoralu autoru ovih redaka zorno svjedoči o velikom broju djece koja su, više-manje, odgajana kao i Tin Šunjerga. Ne smijete ih krivo pogledati. Pitanje je koje će od njih sutra presuditi vlastitim roditeljima. Ili Vama. Ili nekom trećem.

1 KOMENTAR

  1. Eto vi znate kako je odgajan mali, moze vas biti sram jer ne baratate cinjenicama vec pretpostavkama na kojima temeljite clanak umjesto zasluzenog pijeteta prema pokojnima. Polupismeni novinari su najvece zlo danasnjeg drustva. Počivali u miru

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime