Dana 15. svibnja Britanci su započeli izručivati partizanima hrvatske vojnike i civile s Bleiburškog polja i drugih prostora Koruške koji su bili pod njihovom ingerencijom
[B]leiburg ostaje jedinstvenim simbolom za zločine i različite vrste represije koje su Jugoslavenske vlasti počinile nad hrvatskim pučanstvom neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bleiburg punih sedam desetljeća označava sva poratna hrvatska stradavanja na Križnim putovima, u logorima i zatvorima, bez obzira jesu li zločini počinjeni bez provođenja formalnog procesa, ili nakon presude koju su izricali različiti organi iz sustava jugoslavenske države. Bitna je bila činjenica što jugoslavenski režim nije dopuštao nikakvo spominjanje, ili obilježavanje poratnih žrtava te su se iseljeni Hrvati desetljećima komemorativno okupljali na području Bleiburga koji je postupno postao općeprihvaćeni simbol poratnog stradavanja Hrvata. (Bleiburg, Josip Jurčević)
Titova zapovijed
koju je on uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku
1945. godine, dakle dva mjeseca prije Bleiburga je glasila:
“Ovih dana pružit će se prilika, da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti”. (Tiskano u: „Politički zatvorenik”, svibanj 2007. str.182.).
Dakle, likvidirati u par dana, dapače u par sati, sve neprijatelje bez suda i presude. Nadalje, u svibnju 1945. godine u svome govoru na mitingu u Ljubljani Tito je rekao:
“Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde”.
Izjave Zdenka Zavadlava, bivšeg zamjenika načelnika OZNA-e za područje Maribora:
“Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate predavali smo ih 3. armiji. Tada je baš u dvorcu Borl (kod Maribora u svibnju 1945. – moja napomena) bilo zapovjedništvo 3. armije jugoslavenske vojske koja je ondje došla nakon oslobođenja. U rovovima oko dvorca oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce.”
Na pitanje kako su mogli bez suđenja masovno ubijati ljude Zavadlav je odgovorio:
”Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je, da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer da revolucija još traje. Rekli su nam, da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza.” („Nedjeljni jutarnji” od 25.5.2003.).
Povijest bilježi i izjavu zapovjednika ubilačke čete Sime Dubajića koju je dao listu „Svet” u srpnju 1990. Godine:
”Učestvovao
sam u likvidaciji ljudi po naređenju. Kad sam 25.maja 1945. godine došao u
Ljubljanu referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, von Löhra i zapleni zlata.
Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu, da niko ne sme dirati ni jednog
zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti
pobijeni. Govorilo se, da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim
konvencijama… Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih
izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje
su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije
mogao doneti sem Tito. Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.” (Marko Lopušina, „Ubij bližnjega svog”, Beograd 1997.,
str.122-123.).
Izjava Milovana Đilasa, do 1954. potpredsjednika Jugoslavije, predsjednika Narodne skupštine i člana Politbiroa CK KPJ, koju je on dao u intervjuu u prosincu 1979. listu „Encounter” o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju među ostalim tom prigodom rekao:
“Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U „Wartime” (Đilasova knjiga- moja opaska) ja nisam skrivao svoje mišljenje, da su ta ubojstva bila besmisleni čin gnjevne osvete.”
Na mišljenje novinara Georgea Urbana, da se masovna strijeljanja tisuća ljudi nisu mogla izvršiti bez izravne Titove naredbe, Đilas je odgovorio: “Je li Tito dao za to izravno naređenje, ili nije, to nitko ne zna, ali je sigurno to, da je on bio za jedno radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga, isto kao što su i Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbjeglice. Jugoslavija je bila u stanju kaosa i raspadanja… Nije bilo pravilno uspostavljenih sudova… Tako je najjednostavniji izlaz bio da ih se sve pobije i riješi problem.” (Lika plus.hr)
[B]ritanski povjesničar Nikolaj Tolstoj tvrdi da su u Bleiburgu likvidirani uglavnom nedužni civili, žene i djeca. Pa čak i da je bila riječ o ustašama i domobranima, barbarski je provoditi likvidacije bez suda. Sve nas to dovodi do vječne rasprave o tome mogu li se napokon zakopati ratne sjekire i komemoracije koristiti kako bismo se okrenuli budućnosti, a ne za produbljivanje starih rana. Povjesničari smatraju kako je Franjo Tuđman tijekom devedesetih uspio svojom politikom pomirenja napokon “završiti” Drugi svjetski rat. Međutim, to nepisano primirje iz 2000. godine prekinuo je tadašnji predsjednik Stipe Mesić i struktura oko njega koja je došla na vlast. Oni su ponovno otvorili “građanski rat” smatrajući da se moraju obračunati s ostacima, kako su govorili, poraženog neprijatelja. Dana 12. svibnja 2012. godine Velika Britanija je odgodila otvaranje arhiva na temu Bleiburg. Bivši premijer Zoran Milanović je, ukinuo to pokroviteljstvo nad Bleiburgom. Bivši predsjednik Ivo Josipović, propovjedao je o Ustaškim gujama. Danas 2019. godine propovjeda o legitimnom vojnom cilju “Franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu “, Titovih partizana koji su pobili svećenike u samostanu, a nakon toga ih zapalili. Otkad je Stipe Mesić kao agent započeo “građanski rat” 2000. godine, taj rat još traje. Rat se ne vodi oružanim, nego ideološkim, propagandnim i političkim sredstvima. On se može zaustaviti, tako što će se otkriti istina o “građanskom ratu”. Istine se otkrivaju znanstvenim radom, a ne ideološkim pristupom. Arhive se moraju otvoriti. HDZ na čelu s Andreom Plenkovićem i 2019. godine blokira otvaranje komunističkih arhiva. Danas u takozvanom regionu kojega toliko vole jugonostalgičari i koji zagovaraju određeni hrvatski političari, koji slave sedamdesetgodišnjice komunizma-antifašizma, koji podržavaju politiku komunističkog diktatora Tita i rehabilitaciju četničkog vojvode Draže Mihailovića, je trenutno najveći udarac politici jugoslavenstva u Hrvatskoj, jer njome zagovornici te politike gube potencijal za integraciju prostora i takozvanog regiona, a protivncima te ideje daje dodatni argument za njihovu borbu.
Tužna je slika danas 2019 godine kojom zrinjevačka skupina detuđmanizatora Mate Granića i njegovih đaka (Plenkovića, Jandrokovića, Kitarovićke, Sanadera…) popularno nazvanih od strane admiral Loše “gamad sa Zrinjevca” ignorira, zaobilazi Bleiburg, kao simbol zločina komunizma nad Hrvatima. Anemična politika dezertera Domovinskoga rata, danas HDZ-ovaca organizirala je na dan 74. obljetnice tragedije na Bleiburškom polju – Križnoga puta zagrebački doček Angeli Merkel kao predstavnici europskih pučana. Majka Hrvata tuguje i plače i Bleiburško polje ovo gorka nam je uspomena vječnoga mira domobrana ko i ratnog pobratima svoga!
Dana 16.05.2019 godine i Jugoslaven Dragan Čović u ulozi predsjednika HDZ BiH individualno polaže cvijeće i pali svijeće žrtvama Križnoga puta, javlja beogradski medijski servis. Mate Granić i njegovi zrinjevački đaci individualno polažu cvijeće i pale svijeće kod spomen obilježja na Bleiburškom polju. Kolinda Grabar Kitarović individualno je dana 08.05.2019 godine položila cvijeće i zapalila svijeće, Gordan Jandroković individualno je dana 16.05.2019 godine položio cvijeće i zapalio svijeće. Andrej Plenković i Mesićev teritorijalac Božinović po svom partijskom habitusu zaobilaze Bleiburg u širokom luku. HDZ na čelu s rehabilitiranim komunistima koji zaobilaze Bleiburg, gubi identitet i legitimitet hrvatske stožerne stranke.
Politički tron HDZ-a, preuzimaju istinski Hrvati koji će u budućnosti predvoditi Hrvate, a u narodu su prepoznati kao “Hrvatski suverenisti” koji organizirano s hrvatskim pukom odlaze u Bleiburg – pokloniti se poratnim žrtvama zločina komunizma nad Hrvatima. Hrvatske Suvereniste u Bleiburg na hodočašće predvodi general Željko Sačić i pukovnik Ante Žoni Maksan.
