Novu predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović, koja će postati i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH, odmah po preuzimanju dužnosti dočekat će zahtjev za rješavanjem jedne od najvećih enigmi Domovinskog rata – brisanje jedne cijele brigade koja je djelovala 1991. na gospićkom ratištu, slučaja s kojim je na određen način povezano i ubojstvo haaškog svjedoka Milana Levara 28. kolovoza 2000.

Riječ je o 117. brigadi Zbora narodne garde Gospić kojoj je pripadao i Levar. Levar je ubijen jer je trebao svjedočiti o ubojstvima civila srpske nacionalnosti na gospićkom teritoriju, a koliko je njegov slučaj još uvijek važan, pokazuje i podatak da je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić početkom prosinca 2014. raspisao nagradu od 100 tisuća kuna za obavijest koja će rezultirati razrješenjem njegova ubojstva ili tome pridonijeti. Akciju za pokretanje istrage o Levarovu ubojstvu nedavno je ponovno pokrenula i organizacija Amnesty International. Istina je, međutim, da je država već imala dovoljno indicija i saznanja tko su Levarovi ubojice, do te mjere da su raspolagali čak i priznanjem izvršitelja koje je proglašeno nevažećim jer je dano bez prisutnosti odvjetnika, čime je prekršena procedura.
Jedan od nekadašnjih zapovjednika 117. brigade, pukovnik Nikola Rendulić, i nekadašnji zapovjednik voda vojne policije pri istoj brigadi Zdenko Bando uputili su novoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović zahtjev za skidanjem oznake državne tajne s “gospićkog slučaja” jer smatraju da će se tako riješiti ne samo status njihove “izgubljene” brigade, nego da će tako biti rasvijetljene sve okolnosti zbog kojih je došlo do ubojstva njihovog suborca Levara. Zahtjev je upućen u vrijeme primopredaje dužnosti u Uredu predsjednika i naslovljen je “Poštovani Predsjedniče i Predsjednice u predaji i prijemu” i u njemu se navodi kako je ranija dokumentacija dostavljena Uredu predsjednika prošle godine ostala bez odgovora. Rendulić i Bando sumnjaju da je odgovor blokiralo Ministarstvo obrane jer su ministar obrane Ante Kotromanović i savjetnik predsjednika za obranu Zlatko Gareljić zanemarili ovlasti predsjednika RH, Vlade i Sabora RH po Zakonu o sigurnosnim službama RH, koji mogu skinuti državne tajne s nekih dokumenata zaštićenih tom oznakom. Budući da predsjednik Ivo Josipović taj slučaj nije riješio, podnositelji zahtjeva nadaju se da će nova predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović smoći za to hrabrosti.
Kao dokaz za svoje tvrdnje podnositelji zahtjeva priložili su vlastoručno potpisane izjave nekih od najvažnijih aktera s početka stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata: Josipa Manolića koji je od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. bio hrvatski premijer, generala Antuna Tusa, bivšeg šefa obavještajne službe Josipa Perkovića, bivših ministara unutarnjih poslova Josipa Boljkovca i Ivana Vekića koji su nedavno preminuli i bivšeg ministra obrane, generala Martina Špegelja čiju pismenu potvrdu ovjerenu kod javnog bilježnika podnositelji zahtjeva također posjeduju. Svi ti dokumenti dostavljeni su i Nacionalu, kako bi se njihovim objavljivanjem pokušalo pridonijeti da se otkrije cijela istina o nekim još nerazjašnjenim zločinima koji su tijekom Domovinskog rata počinjeni u Gospiću i kako bi se ubojstvo Levara nakon godina zataškavanja napokon razjasnilo.
Područje Gospića bilo je jedno od prvih koja su se našla na udaru srpskih pobunjenika nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i formiranja nove hrvatske vlasti na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Zbog toga se, prema svjedočenju Josipa Manolića, na jednoj od sjednica VONS-a krajem 1990. raspravljalo o tome kako se agresoru na ličkom području neće biti moguće suprotstaviti samo policijom i da je potrebno formirati jednu krupniju vojnu formaciju koja će moći obraniti taj prostor. Zbog toga je Odlukom predsjednika Tuđmana i po nalogu ministra obrane Martina Špegelja 17. ožujka 1991. godine formirana vojna jedinica 117. brigade ZNG Gospić, a za zapovjednika je imenovan Pajo Šimić. Zadatak te brigade bila je zaštita stanovništva, očuvanje teritorija i preuzimanje vojnih objekata i materijalno-tehničkih sredstava od tadašnje JNA. Prema vlastoručno potpisanom svjedočenju nedavno preminulog Martina Špegelja, upravo zahvaljujući 117. brigadi obranjen je Gospić, a srpskim pobunjenicima i JNA onemogućeno je presijecanje komunikacije na relaciji Zagreb-Split te na pravcu Lički Osik-Gospić-Karlobag, što je bio plan JNA koja je željela presjeći Hrvatsku i uspostaviti liniju Karlobag-Gospić-Karlovac-Virovitica. Rendulić i Bando već godinama vode pravni rat kako bi dokazali svoj ratni put i postojanje 117. brigade. Odluka o formiranju te brigade netragom je nestala ili barem takve informacije oni dobivaju iz Ministarstva obrane. Što je još apsurdnije, od 1480 branitelja-dragovoljaca te brigade nekima je status priznat jer su mnogi od njih krajem 1991. prešli u 118. brigadu (118. domoljubnu pukovniju). No njih tristotinjak, među kojima su Rendulić i Bando, ali i zapovjednik Pajo Šimić koji je u međuvremenu preminuo, ne mogu riješiti svoj status jer je 117. brigada u službenim papirima izbrisana kao da nikada nije ni postojala. “Status Paje Šimića nije nikad riješen iako je on bio pozivan za svjedoka drugim dragovoljcima kojima je to priznato, kao što je bio i pokojni Levar”, kaže Rendulić. Upravo je zapovjednik Pajo Šimić provalom u jedno skladište nabavio prvi kontingent oružja za 117. brigadu. Bilo je to oružje za obuku srednjoškolske omladine, s kojim su se u početku služili. Za provjeru i kompletiranje tog oružja bio je zadužen Levar. Iz poligona vojarne Lički Osik oteli su i nekoliko minobacača. Na kanalu YouTube postoji snimka “Levar patentirao raketne lansere” na kojoj se vidi u kakvim je teškim uvjetima ta brigada u početku radila. Te je “raketne lansere” Levar izradio od komada limenih oluka i drvenog postolja. Šimić, Levar i drugi dragovoljci od privrednog eksploziva Šumarije Gospić u jednoj su garaži proizvodili i eksplozivna sredstva. Brigada je držala pod kontrolom vitalne objekte poput prometnica, trafostanica, vodoopskrbnih stanica te pojedinih naselja. Šimić i drugi dragovoljci 117. brigade sudjelovali su i u vrlo značajnom događaju kad su građani Gospića natjerali vojnike JNA da vrate u vojarnu tenk koji su postavili ispred Policijske uprave Gospić, pod izlikom da je ondje zbog kvara labudice. Izlazak tenkova na ulice blokiran je do kraja kolovoza 1991. Pripadnici 117. brigade obranili su od napada stari Lički Osik. Potom su 5. rujna 1991. s jedinicom Tomislava Merčepa koja je imala deset ljudi zarobili generala JNA Krstevskog i pet borbenih oklopnih vozila. Dragovoljci 117. brigade govore da je 9. rujna 1991. Ante Karić, šef Kriznog štaba za Liku, ondje doveo pripadnike Hrvatskog državotvornog pokreta, stranke koju su osnovali hrvatski politički emigranti na čelu s Nikolom Štedulom. Karić je za zapovjednika postavio Mirka Norca. Tajnik kriznog štaba, odnosno prvi pomoćnik Ante Karića bio je Tihomir Orešković. Nikola Rendulić i Zdenko Bando tvrde da je upravo Orešković bio neformalni zapovjednik na tom prostoru te da je zapovijedao oružanim formacijama. “Svi oni koji su se suprotstavili na ovaj ili onaj način su poklekli pred njime”, kažu Rendulić i Bando. Orešković i Norac pojavili su se u Gospiću u vrijeme kad je 117. brigada sudjelovala u oslobađanju glavne vojarne u Kaniškoj ulici u Gospiću. U danima koji su slijedili vlast u Gospiću potpuno su preuzeli ljudi Tihomira Oreškovića, a od 16. do 18. listopada 1991. pripadnici njihovih postrojbi počinili su teški ratni zločin nad civilima srpske nacionalnosti. Iako su kasnije Norac i Orešković osuđeni za taj ratni zločin, u to im se vrijeme nitko nije mogao suprotstaviti. Ovako stanje u Gospiću u listopadu 1991. opisuju pripadnici 117. brigade: “Grad nije pao vojnički, ali pada civilizacijski. Civilna vlast je nemoćna pred silom oružja i kriminala. Tijekom listopada u gradu je bezvlašće, uvodi se strahovlada pod vodstvom HDP-a, čine se likvidacije i ubojstva. Udružuju se krv i novac u kriminalne radnje.” Svemu tome svjedočili su i Nikola Rendulić i Zdenko Bando. “Naša 117. brigada bila je na suprotnoj liniji od ovih koji su činili te zločine i željeli kompromitirati hrvatsko političko rukovodstvo. Zapovjednik naše brigade Pajo Šimić Conjar pokazao se i dokazao kao čovjek lojalan politici i koji može odraditi najsloženije stvari. No, u rujnu 1991. pojavila se grupacija oko Oreškovića jer su shvatili da je Pajo bio vjeran politici predsjednika Tuđmana i da oni gube mogućnost da Liku stave pod svoju kontrolu. Zato su poslali Oreškovića”, kaže Bando. Grupa na čelu s Oreškovićem odbila je poslušnost Tuđmanu. “Bili su protiv predsjednika države i protiv njegove politike”, tvrdi Rendulić. Nakon što je posrednim putem do Tuđmana došla informacija o zločinima, grupa oko Oreškovića strahovala je da će ih Tuđman smijeniti. Zato je Tuđmanu 17. studenog 1991., kad je došao u Gospić, prijetila smrtna opasnost. “Oni su njega htjeli ubiti. Da je Tuđman krenuo samo još jedan korak, ubili bi ga. Ja sam dobio zapovijed da ga se likvidira ako budu krenula hapšenja, to mi je zapovijedio Orešković. Specijalna bojna povučena je s prvih linija fronte i dovedena ispred zgrade gdje je Tuđman imao razgovor, da bi štitili Tihomira Oreškovića ako dođe do sukoba. Ja sam živi svjedok toga, bio sam tada zapovjednik i jedini koji se suprotstavio Oreškoviću, postoje svjedoci koji to mogu potvrditi”, kaže Bando. Tuđman nije uspostavio kontrolu nad Gospićem ni kasnije, kad je 9. siječnja 1992. dao zapovijed o imenovanju Dražena Jurkovića zapovjednikom 118. brigade kojom je do tada zapovijedao Mirko Norac. General zbora Antun Tus slijedom te Tuđmanove odluke napisao je odluku o razrješenju Norca. Međutim, ta odluka naprosto nije provedena. “Tuđman nije imao nikakvu vlast ni nad Gospićem ni nad Likom. Ta grupacija je ostala na vlasti i oni su dalje zidali svoje strukture kroz sustave državne uprave i takve strukture velikim dijelom i sada postoje”, tvrdi Bando. Zbog svojih saznanja o zbivanjima u Gospiću likvidiran je i Levar. U vrijeme njegova ubojstva u kolovozu 2000. Nikola Rendulić bio je izložen raznim prijetnjama. Sve je prijavio i tadašnjem šefu Kabineta predsjednika Stipe Mesića Tomislavu Karamarku koji ga je primio 17. rujna 2000. “Zamolio sam ga da ispita i utvrdi istinu oko ubojstva Levara i prijetnji koje su upućene meni te miniranja moje kuće, za što su bili lažno optuženi Levar i Bando”, kaže Rendulić. Taj je apel ostao bez konkretnog odgovora, odnosno Karamarko
ga je izvijestio da je priznanje počinitelja koji mu je minirao kuću nevažeće jer nije uzeto u prisustvu odvjetnika. Ista pravna stvar ponovila se i s priznanjem Levarovog ubojice. Rendulić i Bando tvrde da je Levar ubijen zato što je ostao dosljedan u svojim nastojanjima da se “gospićki slučaj” mora razriješiti. “No on je u tome bio previše glasan i nije imao istinsku podršku. I nama ostalima prijetila je fizička likvidacija, ali smo mi otišli van, sklonili smo se na neko vrijeme, a on je ostao tu, nesebično se zalažući da javnost sazna istinu. No oni koji su bili protiv toga, bili su jači i beskrupulozniji. To su isti oni koji su vodili operacije u Gospiću povezane sa zločinima i oni koji su ih poslije iz Zagreba štitili. Tihomir Orešković doveo je na svoju liniju najutjecajnije ljude iz Gospića, od načelnika tajne službe do državne uprave. Na gospićkom ratištu bili su i današnji načelnik Stožera HV-a Drago Lovrić, načelnik Sigurnosno-obavještajne agencije Darko Lozančić… Svi su oni prošli onuda, ali nitko se nije suprotstavio Oreškoviću. Nitko nikad nije postavio pitanje gdje je nestao novac iz vojarne za plaće 50 tisuća ljudi za tri mjeseca unaprijed. Kad je pala vojarna nestalo je preko 40 tisuća pješadijskog naoružanja, a nas je bilo dolje oko 3500. Kome je to prodano, gdje je novac završio? Gdje su nestale silne rezerve goriva koje su bile u Ramljanima? Tko je zaradio na tome? Mi znamo da su dan i noć vozile cisterne. Gdje su nestale? To bi trebale istražiti institucije ove države. A znate što su one napravile? Stavile su oznaku državne tajne na taj kriminal, a sad možete misliti ako se ne želi skinuti oznaka državne tajne, na kojim se pozicijama nalaze ljudi koji su na ovaj ili onaj način uključeni u to”, kategorički tvrdi Bando. On i Rendulić sada sve nade polažu u novu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Smatraju da ona kao vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske mora biti detaljno upućena u slučaj Gospić. Da ona vjerojatno za sada u taj slučaj nije dobro upućena svjedoči i njezina izjava u predsjedničkoj kampanji, kad je govorila o rehabilitaciji umirovljenih generala. Tada su je novinari izričito pitali znači li to da bi rehabilitirala i Mirka Norca, a ona je odgovorila: “Rehablirat ću ih pozivom da se uključe kao vanjsko savjetodavno tijelo. Oni se ne mogu vratiti u aktivnu vojnu službu, ali mogu djelovati kao savjetnici, savjetodavno tijelo s Generalskim zborom. S Norcem nisam razgovarala i ne vjerujem da bi on htio razgovarati, on se povukao u svoju privatnost, a svoju kaznu je odslužio.” (Nacional)