Potaknuti člankom kojeg ste objavili, vezano uz zmije koje su se pojavile u dvorištu dječjeg vrtića Ciciban, te reakcijama ljudi na samu situaciju, napisali smo dopis kojim se nadamo doprinijeti smirivanju situacije i iznijeti pokoji koristan savjet, piše u svom pismu kojeg objavljujemo u cijelosti, Mladen Zadravec, mag.biol.exp. 

Posljednjih tjedana po našim medijima možemo posvjedočiti člancima o ne-baš-uobičajenoj situaciji u kojoj su se našli djelatnici i polaznici Dječjeg vrtića Ciciban, u Makarskoj. Naime, u dvorištu, gdje se igraju djeca, uočili su nekoliko zmija.

Prvo i osnovno, važno je napomenuti da je u potpunosti razumljivo da se djelatnici i roditelji djece osjećaju prestrašeno, zabrinuto i nelagodno. To je prirodna ljudska reakcija na nešto što ne poznamo dovoljno, a znamo da postoji mogućnost da je opasno. Kod zmija je to posebno naglašeno, upravo zbog njhovog „ugleda“ kojeg „uživaju“ u ljudskom društvu. No strah, iako katkad koristan, ima i negativnu stranu – utječe nepovoljno na prosuđivanje i racionalno razmišljanje. Članci po medijima, sročeni tako kako jesu, također ne pomažu ničemu osim u širenju panike, a šire se i neke krive informacije. Stoga, ovim tekstom želimo doprinijeti smirivanju panike i napetosti, te nudimo nekoliko korisnih informacija i savjeta.

Zmije u dvorištu vrtića – što sad?

Za početak – bez panike. Panika ne pomaže nikome. Zmije su viđene, neke su čak i fotografirane, ali nitko nije nastradao. Članak na portalu Megamedia objavio je dvije fotografije. Na obje se vidi da je riječ o šarim poljaricama (Hierophis gemonensis), zakonom strogo zaštićenoj vrsti. No nije riječ o istoj jedinci. Na drugoj je fotografiji jasno riječ o ovogodišnjem mladuncu, dok je na prvoj ipak koju godinu starija jedinka, ali nije moguće reći je li u pitanju mužjak ili ženka. Niti jedna vrsta zmije koja živi u Hrvatskoj, pa tako i šara poljarica, ne napada čovjeka. Nikada. Čovjek je preveliki da bi ga smatrale potencijalnim obrokom, stoga napad ne bi imao nikakvog smisla. One nas vide kao nešto veliko s čime ne žele imati ikakvoga posla te izbjegavaju susrete s ljudima kako god znaju i umiju, bilo da munjevito pobjegnu u najbližu rupu, bilo da se primire u nadi da će ostati neprimijećene. Ako te metode obrane ne urode plodom, npr. nemaju mogućnost bijega i osjećaju se jako ugroženo, mogu zauzeti obrambeni položaj, napuhavati svoje tijelo (da se učine većima) i siktati. Ukoliko im ne preostane niti jedan drugi izbor obrane, npr. ako ih se primi ili stane na njih, probati će ugristi. Kod šare poljarice, s obzirom da je riječ o neotrovnici, ugriz ne predstavlja rizik za čovjeka, svakako ne veći od obične ogrebotine. Gledajući općenito, potpuno je uobičajeno da se čak u većim urbanim sredinama, npr. unutar centra Zagreba, znade ponekad pronaći zmija.

Od kuda su došle?

Sigurno možemo reći da se veća jedinka nije „spustila s Biokova“, već je došla u dvorište iz bliže okolice – unutar kruga polumjera 500 m od vrtićke zgrade ima nekoliko lijepih „poteza“ prirodnog staništa, čak neposredno uz sam vrtić. Unutar takvih područja u potpunosti je normalno i očekivano da žive razne životinje, među njima i zmije. Ponekad neka od njih može „zalutati“ u izgrađenije susjedne dijelove, bilo greškom, bilo u potrazi za hranom, vodom ili skloništem. Mlada zmija izlegla se iz jajeta, vjerojatno ne više od nekoliko tjedana prije, što znači da je jedinka koja je položila jaja to učinila u nekom pogodnom skrivenom kutku u blizini (pa je dogmizala), ili unutar samog dvorišta.

Koliko ih ima?

Na ovo pitanje nije moguće konkretno odgovoriti. Možda stvarno jest samo riječ o te dvije jedinke, a možda ih ima više. To što su ljudi više puta vidjeli zmiju, ne znači da nisu vidjeli više puta istu jedinku, ali nisu prepoznali da je ista.

Što da napravimo?

Ponavljamo, bez panike. Biti na oprezu je svakako u redu, ali to ne znači da treba biti stalno u strahu i panici. Svakako je korisno probati fotografirati svaku uočenu jedinku, kako bi stručnjaci fotografirane zmije mogli prepoznati, za slučaj da jest riječ o više vrsta. Ukoliko niste sigurni je li riječ o otrovnici ili ne, znajte da ako ste na udaljenosti oko 1 – 2 m od zmije ste na sigurnome. To čak vrijedi i za naše zmije otrovnice iz porodice ljutica. Fotografije možete poslati na info@hhdhyla.hr, a odgovorit ćemo vam u najkraćem mogućem roku. Paljenje guma te posipavanje sumpora ili sredstva deklariranog kao repelenta za zmije jednostavno ne djeluje. A da ni ne spominjemo da je opasno za okoliš i ljude, pogotovo djecu. Sve te metode tjeranja se predstavljaju kao da će otjerati zmije neugodnim mirisom, no iako uistinu jesu neugodnog mirisa – zmije ne njuše disanjem kroz nos poput ljudi, već palucanjem jezika. A ako i osjete da im u zraku „nešto ne paše“, a nije riječ o mirisu, mogu jednostavno usporiti disanje.

Pobliže upoznavanje sa šarom poljaricom (Hierophis gemonensis). Bez brige, mama, iskusna naša herpetologinja, bila je odmah uz nju i zna što radi (Foto: IB, arhiva Udruge Hyla).

U slučaju da se opet uoči zmiju u dvorištu, ili čak unutar zgrade vrtića, priručno rješenje je uzeti partfiš ili metlu te nježno „pogurati“ i usmjeravati zmiju u željenom pravcu – da izađe van dvorišta/zgrade. Partfiš/metla je pogodan „alat“ za to jer je vršni dio mekši, stoga je manja šansa da će se ozlijediti zmiju, a drška je dovoljno dugačka da to gurkanje odradite sa sigurne udaljenosti. Možete upotrijebiti i nekakvu kantu – zmiju pomesti u kantu i onda ju odnjeti malo dalje od vrtića. Svakako predlažemo održavanje predavanja i radionice za djelatnike DV Ciciban u vezi pravilnog postupanja sa zmijama. Naravno, moguće je održati i edukativno predavanje za djecu i njihove roditelje. Kroz ovakvu edukaciju ljudima bi se pomoglo da se oslobode straha te da smireno i pravilno odreagiraju pri sljedećem susretu.

Nema nadležne službe – koga zvati?

Istina, na razini države nemamo nadležnu službu koja bi obavljala intervencije ovakvog tipa. Uz to, kako je riječ o strogo zaštićenim vrstama, potrebna je dozvola za lov i izmještanje. Uz to, ponekad može biti riječ o otrovnici, stoga je potrebno osigurati edukaciju (teorijsku i praktičnu) za ljude koji bi se time bavili. Na lokalnoj razini ipak jest došlo do organiziranja interventnih timova, npr. vatrogasci u Pokupskom, Našicama i Osijeku, djelatnici azila za životinje Dumovec/Zoološkog vrta

grada Zagreba, a čak i naši članovi ponekad izlaze na teren kada su u mogućnosti (najčešće okolica Zagreba i Splita), ali očito je da postoji potreba za daljnjim razvojem i proširenjem sustava. U Hyli smo se odlučili uhvatiti u koštac s tim problemom i već smo započeli proces formiranja ekipe koja bi odrađivala intervencije, ali i educirala druge ekipe, no za to je potrebno prikupiti određene dozvole i vidjeti što se može zakonski napraviti po tom pitanju, kao što je potrebno pronaći i određena financijska sredstva.

Za kraj…

Zmije nisu bauk. One imaju svoje važno mjesto u ekosustavima i suživot s njima nije niti strašan niti problematičan kao što mnogi misle. Kao dodatni prilog tomu, uz sve već navedeno, prilažemo fotografiju dvogodišnje djevojčice, koja se pobliže upoznaje upravo sa šarom poljaricom (Slika 1).

1 KOMENTAR

  1. Je zmije su domaće životinje i dica se s njima redovito igraju, poskoci su zaštićene životinjice s kojima se isto dica trebaju igrati, naprid zmije naša Tvorevina postala je leglo zmija, poskoka i komaraca brzo ničega više i neće biti ovdje osim dvonožnih zmija iz Kradezea i poskoka. Koji ne jedu Kradezeovce jer bi se od njih sigurno potrovali.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime