Županije se moraju ukinuti; evo i zašto

0

Hrvatsku kao jednu od najcentraliziranijih zemalja u Europi, svi se slažu, treba decentralizirati. Ne može se iz Zagreba voditi strateški razvoj Slavonije, Dalmacije…

Gotovo pa da je postignuto kakvo-takvo suglasje da broj gradova i općina treba drastično smanjiti, ali nesuglasje je oko prvog koraka reforme lokalne i područne samouprave; treba li županije koje su uvedene 1993. ukinuti i zamijeniti s pet do osam regija ili ih treba zadržati, ali ojačati. Najgore je što oko tog početnog (ras)koraka nema baš nikakvog političkog dijaloga osim načelnog HDZ-ova protivljenja ukidanju županija, SDP-ova navodnog planiranja regionalizacije. Manje političke stranke su za regije, ali njih se ne pita kao niti stručnjake koji godinama nameću pitanja koja elitna politika uporno izbjegava. Treba li nam 20 politika, županijskih stranačkih organizacija i kampanja, 20 župana i pedesetak zamjenika, 20 predsjednika i 40 dopredsjednika skupština, službenih vozila i putnih troškova, “reprezentacija” i svega što ide uz to, 866 županijskih vijećnika raspoređenih i u tristotinjak radnih tijela s pripadajućim naknadama, 204 županijska upravna tijela, uz istovjetnu općinsku, gradsku i državnu strukturu vlasti?

Broj službenika bez promjene

S obzirom da već i ovo uvodno sugestivno pitanje provocira egzistencijalne strahove kod mnogih, pa i kod stranačkog članstva, a to znači i otpor promjeni, vrijedno je opet spomenuti primjer Danske, zemlje koja nam sliči i po veličini i po broju stanovnika. Broj zaposlenih u njihovoj javnoj upravi ostao je isti i poslije velike reforme lokalne uprave 2007., koja ih je proslavila zbog efikasne i kvalitetne uprave organizirane u pet regija i 98 lokalnih jedinica (1970. godine imali su ih 1098). Naime, došlo je do preraspodjele poslova između središnje, područne i općinske razine vlasti i to tako da su bitno ojačali financijski kapaciteti i nadležnosti lokalnih vlasti. U nadležnosti regija je organizacija bolničkih usluga, regionalnog razvoja, specijaliziranih socijalnih i obrazovnih ustanova tipičnih za određenu regiju. Naši stručnjaci ističu da zbog različitih geografskih, demografskih, gospodarskih, povijesnih, političkih i drugih specifičnosti, a osobito mentaliteta, ono što je vrijedilo za Dansku ne mora biti primjenjivo i kod nas, ali definitivno njihov primjer ukazuje u kojem smjeru treba ići. Cilj njihove reforme bio je stvoriti jednostavan i učinkovit javni sektor, s boljim administrativnim i osobito zdravstvenim uslugama za ista porezna davanja, s jasnom raspodjelom odgovornosti i većom uključenošću građana i jačanjem sudioničke demokracije. Njihovo povjerenstvo sastavljeno od različitih stručnjaka u ranijoj rascjepkanoj upravnoj strukturi našlo je nedostatke koji more sve nas kojima upravna organizacija treba služiti, građanima, obrtnicima, investitorima… Danci su za reformu imali temeljni uvjet – svijest da je reforma uprave zajednički interes svih u državi bez obzira gdje žive i kojoj stranci pripadaju. Proveli su široku raspravu u kojoj je sudjelovalo 500 institucija, ponuđeno je šest modela javnog sektora… I pazite što se dogodilo prema tekstu Marka Kovačića u Hrvatskoj javnoj upravi pod naslovom “Reforma lokalne samouprave u Danskoj 2007. godine”. Danska vlada za svoj prijedlog reforme javnog sektora “vrlo brzo dobiva potporu parlamentarne oporbe” pa je među njima sklopljen sporazum. I na lokalnoj razini uslijedili su sporazumi o spajanjima općina, i putem 24 referenduma. Riješeno je i statusno pitanje više od 170.000 zaposlenih u javnom sektoru, vlasnička pitanja… Broj lokalnih i regionalnih gradonačelnika i vijećnika tom reformom pao je sa 357 na 205 te sa 4597 u jedinicima lokalne samouprave na 2520. S obzirom na redefinirane nadležnosti, povjerenstvo za administrativni ustroj utvrdilo je okvir u kojem se reforma mora kretati, a temeljni je bio ne manje od tri i ne više od osam regija, ovisno o strukturi uprave i raspodjeli ovlasti. Njihove regije imaju od 0,6 do 1,6 milijuna stanovnika. Naših 10 županija ima manje od 150 tisuća stanovnika što je donja granica po preporukama EU, dok je gornja 800 tisuća. U Danskoj prosječna općina ima 55 tisuća stanovnika, a Ličko-senjska županija nema ni 51 tisuću. S obzirom na omjer stanovnika 1:9 između naše brojčano najmanje i najveće županije, logično je da to utječe i na kadrovske i organizacijske sposobnosti županija. Ljudski resursi kojima raspolažu razasuti su po brojnim općinama i gradovima, s tim da bolji kadrovi ionako gravitiraju prema razvijenijim državnim središtima. – I taj mali ljudski kapital razmrvi se u mnoštvo organizacijskih jedinica koje se onda počnu baviti same sa sobom i svojom unutarnjom organizacijom, a ne pružanjem usluga građanima – nedavno je u HAZU-u naglasio prof. dr. sc. Ivan Koprić, veliki zagovornik regionalizacije. Vlada je u prosincu 2013. razvrstala i županije prema stupnju razvijenosti i 12 županija ima indeks razvijenosti (prosjek više društveno-gospodarskih pokazatelja) manji od 75 posto državnog prosjeka, tri (Dubrovačko-neretvanska, Zadarska i Zagrebačka) između 100 i 125 posto, i tri (Istarska, Primorsko-goranska i Grad Zagreb) iznad toga. Naša usporedba proračuna 20 županija ukazuje na određenu korelaciju financijskih kapaciteta županija i broja stanovnika, pri čemu su za poneka odstupanja “krive” dobre ili loše gospodarske okolnosti, te koliku tko dobiva potporu. U odnosu na broj stanovnika uočljiv je nesrazmjer u broju vijećnika koji se kreće od 36 u dvije županije s manje od sto tisuća stanovnika do 55 u Osječko-baranjskoj, dok dvije s većim brojem stanovnika imaju 51 vijećnika. Sve ostale županije imaju od 41 do 45 vijećnika, s tim da ih ličko-senjska ima 45 (i 19 radnih tijela), kao i Primorsko-goranska županija s gotovo šest puta više žitelja. Sustav plaćanja vijećnika, članova i čelnika radnih tijela, te predsjednika i po dvoje dopredsjednika je vrlo šarolik. Vijećnici dobivaju mjesečno od 500 (Virovitičko-podravska i Požeško-slavonska), 700 (Osječko-baranjska), 1000 (Vukovarsko-srijemska, Zadarska) do 1100 kuna mjesečno (Varaždinska), te 2697 bruto (Šibensko-kninska). Neki plaćaju po nazočnosti sjednici od 420 kuna (Međimurska), 786 kuna (Bjelovarsko-bilogorska) do 1532 kune bruto (Brodsko-posavska). Članstvo u radnim tijelima se dodatno plaća uglavnom po sjednici od 150 do 500 kuna. Čelnici skupština plaćeni su od 1500 kuna do 5000 kuna, s tim da je zanimljivo da predsjednik Šibensko-kninske skupštine županije jedini ne dobiva ništa “jer je dužnosnik”, dok njegovi zamjenici primaju 3296 kuna bruto. S druge strane predsjednik Međimurske skupštine dobiva 1500 kuna, a njegovi zamjenici jedini ništa, dok po drugim županijama dobivaju od 500 do 3500 kuna. Međimurska županija organizirana je kroz pet upravnih tijela, dok ih većina županija ima od 10 do 12, Istarska 15 i Vukovarsko-srijemska 13. Međimurski župan Matija Posavec smanjio je broj upravnih odjela s devet na pet radi racionalizacije troškova. Proračuni županija u rasponu su od 67 milijuna kuna u Ličko-senjskoj do 430 milijuna kuna u Splitsko-dalmatinskoj županiji, odnosno od 879 kuna po stanovniku u Vukovarsko-srijemskoj do 1876 kuna po stanovniku u Istarskoj. Deset županija koje ne ispunjavaju kriterij broja stanovnika imaju proračune do 160 milijuna kuna, dok od županija s većim brojem stanovnika Vukovarsko-srijemska ima proračun od 158 milijuna kuna i Sisačko-moslavačka od 186, a preostale iznad 212 milijuna kuna. Usporedbe radi, samo sedam županija ima veći proračun od Koprivnice (160 milijuna), pet veći od Karlovca (235 milijuna) i tri veći od Velike Gorice (311) ili Varaždina (332). A županije bi trebale biti potpora manjim jedinicama i razvojni potencijal!?

Grad Zagreb je “priča za sebe”

Tek u tri županije i Gradu Zagrebu prihodi od poreza sudjeluju u prihodima županije s više od pola, u 15 županija manje od 40 posto, u pet niti ili jedva četvrtinu, a najmanje u Virovitičko-podravskoj (13 posto). Najviše se ubire u Primorsko-goranskoj županiji po glavi stanovnika (702 kune), a najmanje u Vukovarsko-srijemskoj (209). Zagreb je kao Grad, županija i državno središte “priča za sebe”. Osim od poreza, većina županija živi još od potpora iz inozemstva i EU, te pomoći i sredstava za decentralizirane funkcije u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi iz državnog proračuna. Najveći udio tih sredstava, gotovo 80 posto, ima Virovitičko-podravska županija, i u još šest županija veći je od 50 posto, a najmanji je udio u Zagrebačkoj županiji 15,7 posto. S tim da struktura tih sredstava otkriva recimo da Istarska županija iz inozemstva i EU dobiva 36 milijuna kuna, Splitsko-dalmatinska 27 milijuna kuna, Primorsko-goranska 7, Virovitičko-podravska 1,9, Osječko-baranjska 1,2, a Vukovarsko-srijemska samo 41.000 kuna! Što se ostalih prihoda županija tiče, od imovine ove godine najviše predviđa zaraditi Osječko-baranjska (sto milijuna kuna), što je ovogodišnji “eksces”, dok ostale županije s većim brojem stanovnika planiraju dobiti 20-ak milijuna, uz izuzetak Koprivničko-križevačke sa 35,5 milijuna kuna. Sedam županija na zaposlenike troši od 10 do 15 milijuna kuna, osam od 20 do 36, pet najvećih iznad 50 milijuna kuna, a najviše Primorsko-goranska (76) i Splitsko-dalmatinska (85). Šibensko kninska županija sa 32,5 milijuna kuna ima najveći udio (četvrtinu) troška za zaposlene u proračunu, a tek nešto manji ima Primorsko-goranska županija. U pet županija taj je udio ispod 10 posto (Vukovarsko-srijemska, Varaždinska, Krapinsko-zagorska, Međimurska i najmanje (10,4 milijuna kuna) sa 7,2 posto udjela je Virovitičko-podravska.

Istraživanjem do proračuna

Splitsko-dalmatinska županija ima najveće materijalne troškove za rad županije, 187 milijuna kuna, te je vodeća i u strukturi tih troškova, sa 120 milijuna za usluge, 42 za “materijal i energiju” i 15 za naknade zaposlenima. Slijedi Osječko-baranjska sa 145 milijuna (86 usluge, 39 materijal i energija i 9 naknade), Varaždinska (111,9), Zadarska 107,6) i Primorsko-goranska (106) dok sve ostale troše između 54 i 88 milijuna, te tri županije s najmanje stanovnika od 18,7 do 33 milijuna kuna. Najviše naknada troškova osobama izvan radnog vremena isplatit će se u Brodsko-posavskoj županiji, 1,7 milijuna kuna, te u Primorsko-goranskoj oko 900.000, a pretežno do nekoliko stotina tisuća kuna. Splitsko-dalmatinska županija isplatit će najviše subvencija (17,8 milijuna) i pomoći drugim jedinicima (42 milijuna kuna), pa Zagrebačka (16,7 i 29,3) te Osječko-baranjska (10,6 i 34,5), a najmanje Ličko-senjska (1 i 1,2) i posljednja Požeško-slavonska (ukupno 1,1 milijun). Te dvije županije isplatit će razmjerno velike naknade građanima i kućanstvima na temelju osiguranja i drugih naknada, a najviše Zagrebačka županija (39 milijuna kuna), Varaždinska (32) i Istarska (30), dok će recimo Splitsko-dalmatinska dati 8,8 milijuna kuna, a najmanje Karlovačka i Vukovarsko-srijemska (2,4). Iako su stručnjaci Instituta za financije lani objavili istraživanje “Otvorenost proračuna hrvatskih županija, gradova i općina” pa je taj rad sigurno doveo do pozitivnih promjena, još uvijek smo u potrazi za proračunima morali istraživati po web stranicama županija. Autori su tada istakli više čimbenika koji traže veću otvorenost: “fiskalna i ekonomska kriza koja zahtijeva veću fiskalnu disciplinu, korupcijski skandali koji otvaraju politički prostor za uvođenje reformi koje će poboljšati pristup javnosti proračunskim informacijama te velika zaduženost koja sili na povećanje efikasnosti prikupljanja i trošenja proračunskih sredstava”. (Večernji list)

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime