Razgovarali smo s Teom Jurišić, sada već renomiranom ilustratoricom, inače rodom iz Baške Vode, koja se u doba pandemije odlučila na vrlo neobičan pothvat a to je putovanje po Europi i to kamperom. Teu nisam osobno upoznala, ovaj smo intervju odradile mailom, no već s obzirom na njene prijašnje intervjue i odgovora na moja pitanja, dobila sam dojam da je riječ o vrlo inspirativnoj mladoj djevojci hrabrog duha. Veselim se danu kad ćemo se negdje i sresti. Vjerujem da će i vas njena priča inspirirati za neku vašu kreativnu pustolovinu već ovoga ljeta…
Piše: baskavoda-holiday.com
Odakle joj ta ideja nomadskog života, kako doživljava umjetnost, odakle crpi inspiraciju, kako je na nju utjecao kaos u svijetu i na kraju kako vidi razvoj Baške Vode u umjetničkom smislu…saznajte u nastavku.
- Tko je Tea Jurišić u tri riječi / crtice ako je moguće..?-
Ilustratorica, vizualna umjetnica i osoba koja se voli igrati.
- Što te najviše inspiriralo da se baviš time čime se baviš? Kako je počeo tvoj životni put?
Prvi crteži su bili na poleđini nekakvih starih računa, a s odrastanjem sam shvatila da volim pričati neverbalno, crtajući. Bila sam jako stidljivo dijete i odgovaralo mi je to da ne pričam, već da papir govori umjesto mene. Ostale stvari koje se tiču uspjeha su došle prirodno, ali ne bih bila tu gdje jesam da nije bilo moje majke, ona je uvijek bila i ostala apsolutna podrška, čak i kad su svi ostali govorili da u umjetnosti “kruva nema”.
- Koliko je teško biti umjetnik danas u ova luda vremena? Inspirira li te ovaj kaos u svijetu i kako to djeluje na tebe kao umjetnika u stvaralaštvu?
Odgovor će kod svakog individualca biti drugačiji, za mene osobno je to još jedan izazov u kojem vidim priliku za izvlačenjem onog najboljeg iz lošeg. Danas je prirodno situaciju u kojoj jesmo proglasiti užasnom za umjetnike, ali osobno uvijek vidim priliku za napredak, priliku da kao umjetnik kritički promislim o životu. Mislim da sam u svom izražajnom polju vječni optimist i jako me vesele svakodnevne vijesti u vezi novonastale situacije, jer u njima uvijek mogu naći onu stranu koju volim ilustrirati. Na taj način su nastali mnogobrojni murali i ilustracije u kojima sam pokušala na humorističan način reći da nije kraj svijeta, i da mjesta za boju ima i u crnim scenarijima.
- Na koji si svoj projekt najponosnija i zašto?
To je gotovo uvijek projekt koji sam upravo dovršila. Svaki je prilika za učenje, jer su svi projekti na kojima sam radila bili nevjerojatno raznoliki. Ne mogu se referirati na ponos, ali svakako mogu reći da pojedini projekti mijenjaju mene kao osobu. Primjerice, to se dogodilo na “Horizontu slobode”, gdje sam bila pozvana da oslikam unutarnji zid kaznionice u Glini u rujnu prošle godine. Idejni projekt je plod rada autorice Melinde Šefčić, koja ga je zamislila na način da se revitalizira prostor marginalnih skupina ljudi i prikaže ih humanijima. Odlučila sam prikazati same zatvorenike u kavalirskoj ulozi, oni imaju posjetiteljicu, ali se nalaze iza rešetaka koje drže rukama, a kako rešetke idu u visinu preobražavaju se u lijepe, bijele cvjetove. Moja namjera je bila zatvorenike prikazati kao ljude, a ne bića kojima je dodijeljen status životinje. Sljedeće oslikavanje će biti u kaznionici u Turopolju i to me neizmjerno veseli.
- S obzirom da si zapravo sada svjetski putnik a potječeš iz male Baške Vode, koliko je bilo teško probiti se na svjetskoj sceni?
Osoba sam koja se ustaje oko 4 ujutro da bi razmišljala i kreirala skice u glavi. To su geni ranoranioca, moga oca. Najveći dio posla se tu obavlja, moj rad je već gotov u umu, i na meni je samo da ga prelijem na papir. Ideja je glavna stavka i karakteristika dobre ilustracije, ali do nje se dolazi dugim radom, istraživanjem i propitkivanjem. Radoholičarka sam koja ne dopušta da mi dan prođe bez kreativnog rada, pa makar i razmišljanja o njemu. Ne sjedim doma i ne čekam da mi prilika pokuca na vrata, već se još od doba studiranja prijavljujem na sve moguće natječaje, rezidencije i slično. Posljedica je bila to da su se kreativne agencije i raznorazni domaći i inozemni klijenti počeli meni javljati. Ja sam osoba puna znatiželje i izgaram saznati što se nalazi iza ugla, tako da sam probala raditi kao ilustratorica na puno različitih polja, u edukaciji na akademiji, s marketinškim agencijama, izdavačima…nevjerojatno je puno prilika u kojima se ilustracija može primijeniti.
- Kako si uopće došla na ideju da kamperom putuješ po Europi s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu?
To je bila najbolja stvar koju smo mogli napraviti. Ideja je postojala i ranije, početkom 2020. smo kupili polovni Mercedes kamper, polako ga sređivali, ali nismo definirali kada i gdje bi uopće išli. Prijelomni trenutak je došao kada se virus polako počeo vraćati nakon ljeta, a moj partner i ja nismo mogli zamisliti dugu, hladnu zimu u kući, pa smo kuću poveli na put…
- Kako teče vaše putovanje sada…koje ste sve zemlje obišli ti i partner?
Vratili smo se sredinom travnja zbog mojih poslovnih obaveza, koje se nisu mogle izvesti online. Putovali smo kroz BIH, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, Makedoniju, Bugarsku i Grčku, u kojoj smo ostali 3 mjeseca.
- – Do kuda je bilo najteže doći, s kojim ste se sve restrikcijama susreli po putu…može neka anegdota?
Sve je bilo poprilično opušteno, krenuli smo s mišlju da će početkom siječnja Albanija otvoriti granicu s Grčkom. Jezdili smo po Pelješcu, Korčuli i jugu Hrvatske s tom mišlju, ali naravno da se granica nije otvorila a jedina mogućnost ulaska u Grčku je bila preko Bugarske. Hrvatsku je u to vrijeme pogodilo izrazito loše vrijeme, tako da smo pukli, napravili pcr test i pobjegli na toplo, na sam jug Grčke, na predivni Peloponez. Taj dio zemlje je dosta rijetko naseljen, a skriva tolike prirodne ljepote, tako da smo prošli čitav Peloponez uzduž i poprijeko, upoznali divne ljude iz mnogih zemalja, koji su poput nas pokušali izbjeći pandemijsku ludnicu.Bilo je mnogo smješnih situacija, a najbolja se desila pri povratku u Hrvatsku, preko Crne Gore. Vozili smo dionicu od Podgorice prema Nikšiću i odjednom – zastoj. Ogroman, dugačak, nismo mu vidjeli kraja. Malo smo propitkivali ostale ljude, koji su nam rekli da već par sati čekaju. Potaknuti dosadom i znatiželjom, odšetali smo par kilometara naprijed, do samog početka kolone i naišli na politički protest, koji je blokirao sve prilaze Podgorici, od Budve, Cetinja i Nikšića. Masa ljudi je blokirala put, a kako je vriijeme prolazilo, tu se dovukla i piva i marenda, tako da smo se skompali s ekipom koju je živo zanimala naša priča. Druženje je postajalo sve prisnije i organizatori su, potaknuti alkoholom u krvi rekli da će samo nas propustiti. Otišli smo natrag po kamper u nevjerici, dovezli se do žarišta, i masa ljudi nam je napravila prolaz, uz glazbu, skandiranje i slavlje. Osjećala sam se kao na crvenom tepihu!
- – Koja zemlja ti je ostala u najdražem sjećanju…
Grčka, s obzirom da smo većinu vremena tamo proveli. To je jedna predivna zemlja puna krasnih, druželjubivih ljudi, koja nudi puno više od popularnih turističkih destinacija, Grčka nije samo Zakyntos, Akropola u Ateni ili Kreta. Smatram da treba puno više vremena da bi se doživio pravi duh i karakter neke zemlje, a mi smo to počeli otkrivati na Peloponezu.
- Planirate li se skrasiti na jednom mjestu…ili ćeš biti vječni ‘nomad’ ? 🙂
Mislim da je moj posao po prirodi nomadski, ali treba mi moj mir i vrijeme u ateljeu, na jednom mjestu, tako da bi idealna situacija bila kombinacija to dvoje. Krajem godine selim na u Pariz, gdje sam dobila umjetničku rezidenciju u poznatom La Cite internationale des arts, rezidenciji koja godišnje primi oko 300 umjetnika iz cijeloga svijeta. Tamo ću imati svoj atelje, u kojemu ću kroz razdoblje od 3 mjeseca raditi na “Balkantropologiji“, seriji ilustracija inspiriranoj s balkanskom mitologijom i običajima.
- Kako vidiš razvoj umjetnosti u maloj sredini poput Baške Vode, što bi promijenila ili poručila onima koji vode mjesto…?
Baška Voda može biti puno više od uvijek istih ribarskih večeri i klapske glazbe, mislim da bi ljude trebalo postepeno upoznavati s nekim stvarima koje se ne tiču direktno turizma. Primjerice, sve više gradova se počinje zanimati za festivale ulične umjetnosti, kao primjer imate Zen Opuzen, Street art festival Mostar, u Bolu se već desetak godina održava Graffiti na Gradele…to su stvari koje privlače mlade ljude i pokazuje urbanizam u novom svjetlu, a arhitekturu i umjetnost u novoj vrsti primjene. Imamo jako puno napuštenih prostora u okolici kojima se, bez previše intervencija i ulaganja može dati novi sjaj, potpuno drugačiji kontekst od onoga na kojega smo navikli.
- Koja bi bila tvoja poruka mladima koji bi bili spremni ići putem koji si i ti krenula…?
Biti će teško, ali se isplati.
