Čuli smo obavijest na svojoj stanici da u Kijevskoj ulici naoružani muškarac trči za drugim. Odmah smo uključili rotirajuća svjetla i sirene te krenuli tamo. Za dvadesetak sekundi stigla je dojava da je muškarac ranjen iz vatrenoga oružja.
Za manje od dvije minute bili smo na mjestu događaja. Tamo su bili i drugi kolege te susjedi. Prizor je bio strašan. Na podu je u lokvi krvi ležao ranjeni Marino Orlović (49), pričaju policajci 2. policijske postaje Zadar Miroslav Ušljebrka (42) i Tomislav Jović (27). U tom trenutku nisu ni slutili da će im se dan prije Badnjaka pretvoriti u dramu koja će im se duboko utisnuti u svijest i koju će vjerojatno pamtiti cijeli život te da će za nekoliko trenutaka spašavati jedan tek započeti život.
Miroslav i Tomislav morali su otkriti tko je napadač, koji je pobjegao. Dok je jedna susjeda stavljala komade odjeće na rane ranjenoga Marina, njih su dvojica krenula prema Maji Musap Orlović, koja je u naručju držala njihova desetomjesečnoga sinčića.
U sekundi donijeli odluku da će bebu voziti sami
– Došli smo bliže majci koja je u naručju držala dijete. Zapravo nitko od prisutnih nije primijetio da je dijete ranjeno. Svi su bili koncentrirani na ranjenoga muškarca i njemu pružali pomoć. Kad smo prišli bliže, vidjeli smo doslovno kako iz sljepoočnice curi krv, a i kost lubanje je virila van. Odmah nam je bilo jasno da je to opasna prostrijelna rana glave – prisjeća se Tomislav. Kolega Miroslav dodaje kako je Hitna pomoć primila dojavu o samo jednoj ranjenoj osobi, zbog čega su na mjesto nesreće došli samo jednim vozilom. U tom trenutku dvojica heroja morala su donijeti sudbonosnu odluku. I odlučila su ispravno.
Jurili pod rotirkama, kršili sve moguće propise
– Radilo se o sekundama. Odlučili smo da nećemo čekati Hitnu nego dijete prevesti sami policijskim vozilom u bolnicu. Tomislav je bebu uzeo iz majčina naručja, potrčali s njom prema autu. Imali samo jednu stvar u glavi – spasiti djetetov život – kažu nam dvojica odvažnih zadarskih policajaca. Miroslav je vozio, a Tomislav je ranjenu bebu držao u naručju. S njima je na stražnjem sjedalu bila i mama koja je bila u potpunom šoku. Uslijedile se scene kao iz akcijskih filmova. Za samo dvadesetak sekundi bili su u Ulici Ante Starčevića. Pod sirenom i rotirkama vozili su najbrže što su mogli, pazeći da u utrci s vremenom ne ugroze život ostalih sudionika u prometu. Vozili su po nogostupu, u pogrešnom smjeru, samo kako bi što prije bili u bolnici.
– Ni o čemu nismo razmišljali. Samo o tome da tom dječaku spasimo život. Dvaput sam mu davao umjetno disanje i masažu srca – priča Tomislav.
Prvi put kad smo došli na Bulevar, osjetio sam kako su mu klonule ručice i glava. Nisam imao vremena razmišljati. Pet-šest udisaja usta na usta, isto toliko masaže srca. I onda je maleni samo zajecao i opet počeo disati, priča nam Tomislav, koji i sam ima dvomjesečnu bebu, pa je zbog toga ova intervencija za njega bila još emotivnija. Drugi put bebu je oživljavao nekoliko desetaka metara prije ulaska u bolnički krug. Tamo su ih čekali liječnici i drugo medicinsko osoblje. Miroslav je tijekom jurnjave uspio radiovezom dojaviti kolegama da u bolnici do njihova dolaska bude sve spremno za prihvat maloga pacijenta.
”Isprali smo krv s odjeće i tri sata nijemo čekali”
– Kad smo mališana predali liječnicima, išao sam sa sebe oprati krv, koje je bilo po mome licu i odori te po rukama. Miro i ja smo sjeli vani i tri sata šutjeli i čekali ishod. Bilo nam je teško. Molili smo se da sve bude dobro. Samo smo se pogledali kada smo čuli iz bolničke sale djetetov plač. Znali smo tada da je živ – kaže Tomislav.
Miroslav dodaje kako su im liječnici rekli da su učinili najbolje što su mogli. Da su čekali Hitnu, tako malo dijete vjerojatno ne bi preživjelo. Čitav taj dan pratili su portale i vijesti kako bi čuli što je s mališanom kojem su spasili život. Osim toga, nakon što im je završila smjena, telefonom u policiji provjeravali su vijesti iz bolnice, nadajući da će se dijete izvući. Posebno su se razveselili kad su u idućim danima čuli da se dobro oporavlja. No najbolja vijest stigla je u srijedu, kad je objavljeno da beba izlazi iz bolnice. U međuvremenu je na Tomislavov mobitel stigla i poruka bebine majke Maje, koja je dvojici hrabrih policajaca zahvalila na spašavanju života njezina dječačića.
– Čim bude moguće, želimo posjetiti našeg malog heroja – kažu Tomislav i Miroslav.
Njih dvojica već tri godine zajedno patroliraju zadarskim ulicama. Doživjeli su i vidjeli svašta, ali ih ništa nije potreslo kao mališan kojemu su spašavali život. Stariji, Miroslav, u policiji je 20 godina i ima čin policijskog narednika, a Tomislav je policajac u službi tri i pol godine. Njih dvojica ponosni su vlasnici zahvalnice MUP-a koju su primili 29. rujna 2014. na Dan policije od načelnika PU zadarske Nevena Paškalina. Ministarstvo ih je nagradilo za iskazanu hrabrost, požrtvovnost i stavljanje svog života u opasnost. Kolege policajci svoje će “heroje ulice” predložiti i za nagrade i priznanja unutar MUP-a te za Ponos Hrvatske. Njihov pothvat iz prosinca samo je kruna na zahvalnici koju su primili za svoj dotadašnji rad.
Borba za život ranjene bebe u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj trajala je danima. Dječačić, za sada, nema nikakvih vidljivih posljedica ranjavanja. A od prvog dana tragedije liječnički timovi su s mnogo emocija sudjelovali u spašavanju bebe.
U Klaićevoj zanijemili od šoka vidjevši ozljede
– Tog dana su nas nazvali kolege iz Zadra i rekli da imaju dvije žrtve – odraslog čovjeka i desetomjesečnu bebu, u koje je netko pucao. Odmah smo pitali je li dijete sposobno za transport, a dr. Rade Škarica iz Zadra rekao je da su vitalne funkcije stabilne te da će do Klaićeve brže doći cestom nego da se čeka zračni transport. Sve smo pripremili i čekali – priča dr. Miroslav Gjurašin, neurokirurg iz Klaićeve.
Dječak je stigao u Klaićevu kasno poslijepodne u pratnji tima iz Zadra. Miran, uspavan, priključen na respirator. Glava omotana debelim slojem zavoja. Odmah su ga odveli na snimanje magnetnom rezonancijom, koje je pokazalo da je metak ušao s jedne strane u glavu i izašao na drugu, oštetivši pritom gornji dio mozga. Sala je bila spremna, pa je dr. Gjurašin požurio operirati dječaka. U sali su uz njega bili anesteziolog dr. Hrvoje Maretić, sestre instrumentarke Albina Ivanovski i Gordana Junković te anesteziološka tehničarka Andrea Končevski, dok su na intenzivnoj spremni čekali dr. Tomislav Kifer i šefica intenzivne dr. Ivančica Škarić.
Nakon 16 dana dječaka pustili na kućnu njegu
– Zbog zavoja na glavi bebe nismo odmah mogli vidjeti kakve su ozljede. Snimka je pokazala oštećenja, a kad smo u sali odmotali zavoje, užasnuli smo se. To je bio prizor koji ćemo pamtiti cijeli život. Svi smo zanijemili od šoka. Nastao je teški muk, nitko nije imao snage izgovoriti ni jednu riječ. Jedva smo suspregnuli emocije i krenuli na posao – prisjeća se dr. Gjurašin.
Nakon zahvata, koji je trajao više od tri sata, počela je neizvjesnost, no nakon 16 dana dječak je pušten na kućnu njegu. Liječnici kažu da je to čudo i da je dječak u genima istinski borac. Teško je prognozirati hoće li ovako teška ozljeda ostaviti traga, no liječnici su optimisti i podsjećaju da je ljudski mozak stroj koji može prebroditi mnoge nedaće. (24sata)
