Savjet, ako ikako možete, ovo ne čitajte! Ovo je tekst svađe čovjeka s naprednom tehnologijom, u konkretnom slučaju sa mobitelom. Pa ljudi, ne ide više pod kožu, kad god otvorim ovaj mobitel da pogledam najnovije vijesti, prvo što me pogodi je bombastičan naslov u stilu… “Što je Vlatka Pokos rekla!”
Piše: Franjo Cvitković
Pa ženo draga, ako se ti ne sjećaš svoje karijere, nismo mi svekoliki zaboravni, znamo, pamtimo i kako si došla i kako si otišla s javne scene.
Međutim, tvoja medijska karijera, kao ni tada, ni sada mi nije bitna.
Bila si prosječna žena koju je netko gurao i to je sve.
Naravno, niti sada ne bih reagirao na tvoje trabunjanje o nogometašima, reprezentativcima, jedine nam voljene Hrvatske, pa ni o njihovu dočeku na trgu BANA Josipa Jelačića.
Rekoh ne bih reagirao da se nisi usudila blatiti branitelja, pjevača Marka Perkovića, njegove domoljubne pjesme, a poglavito me se dojmiše tvoji komentari o stihovima vezanim za HERCEG BOSNU, kao i pljuvanje po istoj.
Gospođo Pokos, nije sramota ne znati povijest, sramota je u neznanju biti sudac, a ti si čak i presudu izrekla.
Pa malo lekcije iz “bliže” prošlosti, gospođo Pokos, Hrvatska Zajednica HERCEG BOSNA nastala je kao plod političkog organiziranja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kao takva je, u to vrijeme, 1991. godine, bila jedina organizirana politička snaga u BiH koja je shvaćala što nam se sprema u raspadajućoj državi Jugoslaviji.
U vrijeme najveće borbe (političke) za Bosnu i Hercegovinu, čelnici HZ HB ukazivali su na sve ono što je radio politički vrh raspadajuće Jugoslavije, što je radila JNA, što se događa u ratom zahvaćenim Sloveniji i Hrvatskoj.
Da te podsjetim, pardon, nemam te što podsjećati, jer ti o tome ne znaš ništa, u to je vrijeme Alija Izetbegović, čelnik muslimanskog naroda u BiH, govorio “Nije ovo naš rat!”, a ratovalo se u Vukovaru, Dubrovniku; napadnuto je i malo selo Ravno u Hercegovini!
U to su vrijeme u moj Mostar došli Užički i Nikšićki korpus s 15 do 20 tisuća rezervista, pripadnika teritorijalne obrane!
Dolazak teritorijalaca iz Srbije i Crne Gore bila je po zakonima Jugoslavije opcija koju je jedino mogao zapovjediti vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a tada je to bio gospodin Stipe Mesić.
Naravno da on nikada nije izdao takvu zapovijed i savršeno je jasno tko je napravio agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Kada su JNA i TO, u travnju 1992. godine, pokrenuli sveopću agresiju na snage otpora, iste su bile organizirane od HZ HB.
Naglasio bih, snage otpora sačinjavali su pripadnici hrvatskog naroda, bilo je i muslimanskih dragovoljaca, a sve, kako rekoh organizirano od HZ HB, a zvali su se HRVATSKO VIJEĆE OBRANE.
Gospođo Pokos, bilo je to sveto vrijeme, vrijeme kada smo mi, Hrvati iz Hrvatske i BiH, branili svoja ognjišta, bilo je to vrijeme kada je naš hrvatski narod ujedinio Slavoniju, Zagorje, Istru, Dalmaciju, Hercegovinu, Lašvu…, samo braneći svoj dom, a domoljublje je, uz vjeru u Boga, bila jedina vodilja!
To je vrijeme kad naša Dalmacija prihvaća oko 350 tisuća izbjeglica, ne gledajući jesu li to muslimanske ili hrvatske majke s djecom, a bilo je i srpskih!
Rat nosi sve, pregovore, oružane sukobe, pa i zločine!!!
Da, bilo je svega, nažalost sa svih strana, ipak je ljudska individualnost nepredvidiva i nismo svi isti.
Rekoh, rat nosi i pregovore, pa upamtite i vi i svi, koji kao ona bulazne o tim vremenima, jer pojma nemate:
Hrvatska Republika Herceg Bosna, nastala je kao prirodan slijed prelaska iz čisto političke organizacije Hrvatske Zajednice Herceg Bosne u nešto više, jer je u ratu imala obvezu da brani svoj narod, svoja ognjišta, a to znači da ima i svoju vojsku i političke subjekte, koji su se tijekom cijelog rata pojavljivali na svim međunarodnim instancama kao ravnopravni legitimni pregovarači u obrani svog naroda, njihovih domova, što znači i teritorija na kojima su živjeli.
Hrvatska je Republika Herceg Bosna nastala kao političko-organizacijski okvir hrvatskog naroda u BiH, kao i slične političke tvorevine poput Republike Srpske ili Alijine Bosne i Hercegovine (koja je organizacijski nastala isključivo od muslimana), a koja nikada, ali baš nikada, niti jednim aktom nije nijekala državu Bosnu i Hercegovinu, niti je radila na rušenju ili dijeljenju iste!
Ponavljam, rat između ostalog čine i pregovori, kako između sukobljenih strana, tako i s međunarodnim “mirotvornim” faktorima, a naša Hrvatska Republika Herceg Bosna je, kao takva, ponavljam, bila ravnopravni pregovarač na svim pregovorima o zaustavljanju rata, odnosno o poratnom ustroju države.
Plod pregovora je i Daytonski mirovni sporazum, da ne ponavljam tko je sve sudjelovao na tim pregovorima, samo ću opet podsjetiti:
Daytonski sporazum je prvenstveno zaustavio rat, dao okvir budućem ustroju Države Bosne i Hercegovine i, ovo posebno upamtite Vi, gospođo Pokos, i oni koji HR HB nazivaju “takozvana”, Bosna i Hercegovina je ustrojena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda, Republika Srpska je jedan entitet, a drugi je Federacija Bosne i Hercegovine, nastala iz “braka” Alijine Bosne i Hercegovine kao jednog pravnog subjekta i Hrvatske Republike Herceg Bosne kao drugog pravnog subjekta!
Dakle, nije nikada bila takozvana i bila je pravni subjekt u obrani interesa hrvatskog naroda u BiH. Federacija je morala zaživjeti u svom punom političko-pravnom okviru 1998. godine, što se i dogodilo.
Toliko o Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i njenoj ulozi u ratu, s još jednom bitnom napomenom:
U ratu se trguje svim i svačim, robama, ljudima, oružjem, teritorijem, pa eto moram reći, nitko od čelnika Hrvatske Republike Herceg Bosne nije ni pokušao definirati teritorij koji bi Hrvatima trebao pripadati!
Pošto se Vi i slični Vama očitujete o ratu, ratnim zločinima, pa čak, nerijetko i Drugom svjetskom ratu, ni ja se neću osvrtati na politiku i politike koje se događaju na ovim prostorima iza 1998. godine.
Već sam rekao da u ratu ima svega pa i zločina, a zločini se definiraju kroz okolnosti, žrtve i, naravno, počinitelje zločina!
Vođen i ovim primislima, nacionalni predsjednik svih Hrvata (a mi u BiH smo po nacionalnosti i Hrvati; ne spominjem države) Doktor Franjo Tuđman je pokretač, a država Hrvatska jedna od osnivačka međunarodnog suda u Den Haagu!
Nije, uvjeren sam, pokojni predsjednik Tuđman mogao ni slutiti da će sudu u Haagu političko lobiranje i interesi biti iznad prava, da će taj sud kroz sve ove godine postojanja donijeti toliko nakaradnih političkih presuda, koje će uveliko ispisati povijest koja nema veze s istinom!
Gospođo Pokos, i vi slični njoj, pišem kao čovjek koji je u postrojbama HVO-a odgulio tih pet godina krvavog rata, kao branitelj koji je sudjelovao u više obrana nepravedno optuženih pripadnika-branitelja-časnika HVO-a, bez obzira na presude, uvijek ću tvrditi; generali Praljak, Ćorić, Jelić i mnogi drugi nisu ratni zločinci, baš kao što nisu, presudom oslobođeni, Gotovina, Markač, Andabak…
Za ratna nedjela moralo se suditi i presuditi, što kažu za vruće krvi, najkasnije do 1996. ili 1997. godine. Sve poslije toga, svjedoci smo, bilo je vezano s aktualnom politikom i interesima nekih tamo sila!
Jesam li u pravu, evo zapitajte se i vi kroz par prostih pitanja:
– Kako to da je Sarajevo u okruženju žrtva, a, istovremeno, Srednja Bosna u okruženju agresor, koji je to ratni kriterij?
– Kako to da Srebrenicu u okruženju ne brane snage ABiH izvan okruženja, a pritom ABiH pravi akciju prema snagama HVO-a? Ovime niti jedan trenutak ne sporim genocid u Srebrenici, ali se pitam koje su bile namjere zapovjedništva ABiH!?
– Kako to da vojnik HVO-a, pod prisegom i koji dobiva plaću za svoje ratovanje, okrene pušku na kolegu u zajedničkom bunkeru!? Nije li to izdaja za najveću vojnu stegu? Da, ovo je stvarnost s Mostarskog ratišta kada je naređeno nehrvatima da krenu u rat protiv HVO-a?
– Kako to da svekoliko naoružanje, odjeća i hrana za ABIH pređu preko teritorije pod kontrolom HVO-a!?
U vrijeme sukoba muslimana i Hrvata, ABIH i HVO-a, u gradu Mostaru na teritoriji pod kontrolom ABIH je živjelo deset Hrvata, a na prostoru zapadnog Mostara osam i po tisuća muslimana.
U povijesti ratovanja je nezabilježeno, da u Mostaru ratuju muslimani i Hrvati, a, u isto vrijeme, u Dalmaciji boravi preko dvjesto tisuća muslimanskih žena i djece, cijele obitelji… Treba li naglasiti da su normalno živjeli u hrvatskim domovima i da ih nitko nije zlostavljao zato što njihovi očevi ratuju 50 kilometara sjevernije upravo protiv Hrvata!?
Malo što je logično u ratu, sretan je čovjek ako je iz njega izašao bez žrtava i uzdignuta čela.
Naravno, sreću muti gubitak dragih prijatelja, prijatelja s obje strane bojišnice, iz sve tri nesretno sukobljene vojske.
Vjerojatno je ovo dugo i komplicirano štivo za vas gospođo Pokos, slaba su vaša saznanja o Domovinskom, obrambenom, ratu, a izgleda dosta površno ste čitali i o Drugom svjetskom ratu!
Nije me briga pere li vas neka jugonostalgija, mene nije, jer mnoga prijateljstva sam zadržao, ostvario nova, a pritom mi nisu problem ni granice ni nacije.
Domoljublje je svojstveno svim narodima, nije to naš hrvatski izum, i jako sam ponosan na svoje hrvatstvo, svoje domoljublje, kako u ratu, tako u miru, tako da ona “svoje ne dam, tuđe neću” u meni će živjeti uvijek, to je valjda u genima.
E baš u te gene, dirnuše me i stihovi Marka Perkovića. Daleko od toga da sam njegov fan, ali bezobrazno je pažljivo ne saslušati njegove (javno objavljene!) pjesme i onda u njima tražiti nešto više od domoljublja.
Za kraj, naši nogometni senatori su u promidžbi naše male države milijun puta više napravili od svih političara, od, po meni prijelomne, 1998. godine, do danas!
Naravno, nisu samo nogometaši; tu su i naši Kostelići, Vlašići, Sinkovići, Cro Cap itd., a pritom su i oni samo ljudi, Hrvati stasali poslije teškog i krvavog rata, sretni da i oni mogu nešto napraviti za domovinu, pa tko im ima pravo uskratiti domoljublje, premda se ono manifestiralo kroz Perkovićeve pjesme.
Budući da nemam namjeru, ni s Vama, gospođo Pokos, a niti s bilo kime se dopisivati, samo molim ove urednike portala da nas malo oslobode, kako Vas, tako i one Rudan i Puhovskog, jer, ako nas i jeste četiri milijuna, ne morate Vi baš svakom loncu biti poklopac.
Doček na trgu Josipa Bana Jelačića bio je veličanstven; voditelji su odgovorili trenutku, a, ako su izvođači bili po želji vatrenih, čestitam i uredniku.
Blagoslovljen Božić svim katolicima, pa i Argentincima, poglavito mojim Hrvatima.
