Sutkinja Trgovačkog suda u Zadru Tina Grgas optužena je za krađe u trgovini “C&A” u Supernovi te joj se sudilo na Općinskom sudu u Splitu za produljeno kazneno djelo krađe
Sutkinja je, podsjećamo u kolovozu i rujnu 2021. godine u spomenutoj trgovini uzela haljinu od 300 kuna, prsten od 39 kuna, suknju od 225 kuna te četiri bluze vrijedne oko 600 kuna, a potom i sako vrijedan 366 kuna te dva para hlača vrijednih nešto manje od 500 kuna.
Sutkinja je tako oštetila vlasnike trgovine za iznos oko 267 eura, a uhvaćena je na izlasku iz trgovine. Krunski dokaz bile su snimke nadzorne kamere. Ipak, Općinski sud u Splitu je sutkinju nepravomoćno oslobodio optužbi.
U obrazloženju presude piše sljedeće:
Nedokazanost učina djela prije svega se ogleda u nedostatku dokaza koji se odnose na radnju od 17. kolovoza. Sud je ispitao veći broj svjedoka te je vrlo precizno pregledana snimka nadzornih kamera, i to uz stručnu pomoć informatičara i na velikom ekranu radi preciznosti pregleda snimki.
U kontekstu materijalnih dokaza, teza o učinu kaznenog djela od 17. kolovoza trebala bi proizlaziti iz snimki više nadzornih kamera u trgovini C&A, a u samoj optužnici ODO Split tvrdi da glavni dokaz proizlazi iz DVD snimke nadzorne kamere.
Kada se dovede u vezu sadržaj snimki s popisom predmeta za koje stoje da su ukradeni 17. kolovoza, sud je primijetio, odnosno, svojim očima vidio da okrivljenica uopće nije bila u doticaju ni sa kakvom suknjom. Jedinu haljinu s kojom je imala doticaja okrivljenica je vratila na vješalicu, a u doticaju je bila samo s jednom bijelom bluzom koju je vjerojatno uzela s mjesta koje se ne nalazi u kadrovima pa se ne može tvrditi da istu bluzu nije vratila na mjesto.
Za preostale tri bluze uopće se ne vidi da je okrivljenica imala doticaja s njima. Sud zaista mora primijetiti da se okrivljenoj na teret stavlja i da bi otuđila prsten, ali je pri tome važno istaknuti da djelatnice trgovine nisu policiji predale snimku kamere koja snima dio trgovine u kojem se nalazi nakit i bižuterija, premda je evidentno da postoji kamera koja pokriva i taj kadar s bižuterijom. Postavlja se pitanje zašto nije izdvojen kadar iz kojeg bi se nedvojbeno moglo vidjeti da okrivljena prilazi izloženom nakitu. Sud ovo smatra jednom od brojnih nelogičnosti koje prate dokazni materijal u ovom predmetu.
Sud također smatra bitnim istaknuti još jedan detalj, a to je da se komparacijom ulaska i izlaska okrivljene iz trgovine ne može izvesti siguran zaključak da bi torba za kupovinu bila popunjenija pri izlasku. Unatoč relativno nejasnim kadrovima, razlika u popunjenosti torbe bi morala biti evidentna ukoliko bi u istu bila dodatno smještena haljina, suknja i čak četiri bluze.
Dakle, priložene snimke video nadzora od 17. kolovoza po mišljenju suda na baš niti jedan način ne pružaju čak niti indicije da bi okrivljenica otuđila bilo koji predmet, kamoli vrstu i količinu predmeta prema popisu ukradene robe’, navodi se u presudi.
Sud je procijenio da je za ovu situaciju jedini relevantan bio iskaz djelatnice trgovine koja je imala neposredna saznanja o događaju od 17. kolovoza. Svi preostali svjedoci svoja saznanja crpe ili iz snimki nadzornih kamera ili prepričavanja drugih djelatnica.
‘Naime, za događaj od 17. kolovoza proizlazi da nitko od saslušanih svjedokinja pa i samog zaštitara nije okrivljenu vidio u protupravnom oduzimanju artikala, ali iz svih njihovih iskaza proizlazi da je postojala jedna trajna i kontinuirana priča kako postoji osoba koja se često vidi na nadzornim kamerama i koja je svima bila sumnjiva zbog toga što bi se navodno često vidjela kako šeta po dućanu i razgledava artikle.
Sud se ne može oteti dojmu da su i sami iskazi usvojili svojevrsnu filozofsku mantru o tome kako je ta sumnjiva osoba upravo osoba koja je sudjelovala u događaju od 17. kolovoza. Pogotovo su iskazi dani u policiji više nego reducirani. Pred djelatnicima policije nitko se nije mogao precizno i jasno izjasniti o činjenici da je 17. kolovoza okrivljena bila uhvaćena u protupravnom oduzimanju artikala, nego se samo spominje činjenica da se priča, da postoji sumnja i stalno se navode iskazi tipa ‘to je ona koja krade’ i slično.
Svjedokinja F. Č. navela je da je u jednim crnim ženskim hlačama pronašla sedam, osam etiketa s nekoliko elektromagnetskih zaštita. Sud je ovaj iskaz uzeo s rezervom. Naime, razmišljajući kriminalistički, a s obzirom da svjedokinja tvrdi da je etikete pronašla oko 16 sati, na snimkama je morao ostati zabilježen taj trenutak. Mjesto gdje su izložene crne hlače jasno je vidljivo u većini kadrova, međutim, nitko nije izdvojio trenutak u kojem bi bilo vidljivo kako svjedokinja pregledava policu s crnim hlačama, a osobito se ne vidi trenutak pronalaska bilo kakve etikete. Štoviše, iz priložene snimke video nadzora sud ne može utvrditi niti je li pronašla etikete, gdje ih je i kada pronašla. Ako su etikete uopće i pronađene, ne zna se je li to bio taj dan ili sljedeći dan. Sve će to ostati velika nepoznanica. Kao nepoznanica će ostati i to gdje su uopće te etikete koje je svjedokinja navodno pronašla. Sud postavlja vrlo logično i razumno pitanje, a to je da ako je nekada, negdje i na nekom mjestu djelatnica pronašla etikete, već je iz priloženih i pregledanih snimki vidljivo da okrivljena uopće nije bila u doticaju s navedenim artiklima.
Sud mora izraziti sumnje u tvrdnje svjedoka. Naime, predmetne etikete fizički ne postoje, odnosno, ne postoji nikakav dokaz o njihovom postojanju. Nigdje nisu evidentirane, ne postoje njihove fotografije. Ne postoji dokaz da su etikete doista pronađene, ne postoji dokaz da su pronađene na mjestu na kojem se tvrdi da su pronađene. Ne postoji način na koji bi sud utvrdio jesu li zaštitne etikete samo pokidane ili rezane.
Bilo bi logično da je taj trenutak kada su pronađene etikete priložen spisu, ali tog trenutka nema. Po stavu suda, ovo se može obrazložiti na samo dva načina. Ili etikete nisu pronađene kako su svjedoci opisali, već se radi o etiketama prikupljenim u dužem vremenskom razdoblju ili je djelatnica etikete pronašla s takvim vremenskim odmakom da ozbiljno dovodi u sumnju vezu okrivljenice s tim etiketama, ali je upravo detektivka izabrala to povezati s osobom koju je očito duži vremenski period imala na nišanu.
Sumnju u navode o načinu pronalaska etiketa pobuđuje i izostanak bilo kakve parcijalne inventure. Nije napravljen popis robe na stanju i stvarni broj artikala u trgovini. Sumnju u navode o načinu pronalaska etiketa pobuđuje i zapisnik o krađi koji je 17. kolovoza sastavila zaštitarka iako je u to vrijeme bila na godišnjem odmoru. Sud se zaista mora zapitati koga je to detektivka vidjela i prepoznala na nadzornim kamerama.
Cijeneći sve izložene u pogledu događaja od 17. kolovoza više je dokaza koji bi bacali sumnju na pravilnost teze same optužbe nego dokaza da bi okrivljenica doista bila počinitelj inkriminiranog učina iz optužnice.
Sud definitivno i nedvojbeno smatra kako učin djela od 17. kolovoza nije ničim potkrijepljen, ni dokazan. Teza o djelu od 17. kolovoza po mišljenju suda je isključivo produkt ambiciozne želje djelatnica trgovine da stanu na kraj učestalim krađama kojima su često izloženi pa je možda iz banalnog postupanja okrivljenice poput ostavljanja papuča ispred kabine za presvlačenje ili vraćanja robe na vješalicu nakon isprobavanja ili korištenja mobitela kod djelatnica stvoreno uvjerenje da se radi o sumnjivoj osobi koju bi mogli povezati s učestalim krađama’, stoji u presudi.
Što se tiče događaja od 6. rujna, sud je poklonio vjeru obrani okrivljene uz obrazloženje da se radi o vjerodostojnom iskazu koji nije iskonstruiran u cilju izbjegavanja bilo kakve odgovornosti. Vrlo je životan i logičan te uključuje mogućnost da se ovako nešto može svakome dogoditi ako se nađe u stanju akutnog stresa, što dovodi do gubitka potrebne pažnje i koncentriranosti za činjenje i najbanalnijih radnji koje život sa sobom nosi, stoji u presudi.
‘Okrivljena je na raspravi detaljno opisala situaciju i stanje uslijed kojeg je zamišljena i izvan misaonog fokusa procesirajući nekoliko teških tema i obveza u glavi jednostavno išetala iz trgovine zaboravivši da nije platila artikle koje je namjeravala kupiti. Kod krađa u dućanima postoje uobičajeni modusi operandi, a to je da se ukradena roba odjene ispod legalne robe. Okrivljena to nije učinila. Artikle je jednostavno posložila u torbu za kupovinu i iz razloga koje je navela izašla iz trgovine bez plaćanja.
Kada sumiramo sve činjenice utvrđene u postupku, sud smatra kako zaista nije dokazano da je okrivljena počinila djelo koje joj se stavlja na teret. Za učin od 17. kolovoza smatramo da nema niti jednog dokaza, sve navedeno moglo bi poslužiti kao nekakva indicija. Držimo da nema nikakvog dokaza da bi okrivljena imala doticaja s inkriminiranim postupanjem, a postavlja se i vrlo logično pitanje je li 17. kolovoza uopće bila kakva krađa u trgovini.
Drugim riječima, zbog nedostatka dokaza da bi okrivljena išta ukrala 17. kolovoza, sud drži kako istoj treba pokloniti vjeru i prihvatiti kako ni 6. rujna nije postupala s namjerom otuđenja i zadržavanja artikala.