Poštovani gradonačelniče,
Osim što ste izrazili žaljenje zbog incidenta na Starom mostu kada je napadnuta ekipa RTV HB, ništa Vi konkretno niste uradili kako bi se naš problem riješio. Ili barem pokušao riješiti. U zadnje vrijeme, ovdje u Mostaru susrećem sve više ljudi koji se počinju čuditi, kako to ova naša, svima nam predraga kotlina, još uopće funkcionira, a i najozbiljnije brinu da li i kako dugo će to još tako moći ići. Jer, ovdje Vam se svakodnevno događaju stvari, za koje bi svaki samo donekle normalan čovjek mislio da su inače – nemoguće. Kao da živimo u nekom „Schlaraffenlandu“.
Hvala Vam što nas “stojite”, niste trebali!
Za one koji ne znaju red je ponoviti gradivo,
naime, još 2004 godine pokojni gradonačelnik, tada na početku svog dugogodisnjeg mandata bio je upoznat s našim problemom, nas 32 nebošnjaka koji su do 1.4.1992.godine imali ugovore o korištenju poslovnih prostora u starom gradu, zaključene sa tadašnjom RO Stari grad kojega je zastupao rah.Džiho Pašić, jedna gromada od čovjeka i osoba koja nas je poticala da radimo i dovodimo turiste u staru jezgru. Radili smo, plaćali ono što smo trebali a onda je došao rat, sve je porušeno i mi smo logikom vraćanja svega i svačega prijeratnim korisnicima i vlasnicima tražili svoje prostore nazad. I tada hladan tuš, pred samo uvršenje Starog mosta u Unesco sebi dovoljna, prepotentna i slabo obrazovana, ali poslušna teta Željana je odbila poslušati naše prijedloge, slušala je Ljubu i tzv. novi ugovori, a ustvari ratni plijen kojega je svojim poslušnicima dodijelio don Sajo, oni su bili važeći. Kao da nas nije nikad ni bilo ?!
Nije nam poznato da postoji ijedan sličan slučaj, a upoznati smo kako je prije više godina vraćena imovina svima onima koji su bombardirali naš grad, konkretno oficirima JNA i to je jedna od diskriminacija, a koja je “preživjela” čak 30 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Naši poslovni prostori u dijelu Staroga grada u Mostaru koje smo do početka rata držali mi Hrvati, Srbi, Albanci, čak i jedna Muslimanka, nikada nakon rata nismo mogli doći u njihov posjed. To je nažalost rezultat jedne bahate nacionalističke politike koja je široj javnosti odašiljala sliku o sredini otvorenoj za sve, a koja je, u biti, i vrlo praktično pokazala da im predstavlja problem sve ono drukčije.
Radi pojašnjenja da, u odnosu na prijeratne korisnike poslovnih prostora, 32 obitelji nebošnjačke nacionalnosti koje su imale ugovore i koristile poslovne prostore na području zone Staroga grada nisu nikada stekle mogućnost da im se vrate poslovni prostori koje su koristili i u koje su ulagali, plaćali zakup, razvijali biznise. Na taj način oni su u odnosu na ostale korisnike do danas diskriminirani.
Naši poslovni prostori u staroj gradskoj jezgri Mostara uglavnom su u vlasništvu gradskih vlasti te su iznajmljivani i davani u zakup privatnim korisnicima, od ugostiteljskih objekata, do frizerskih salona, kafića, starih rijetkih zanata, ateljea. Jedan restoran je čak krajem 1991.godine proglašen jednim od 10 najYu restorana! Tko se ne sjeća, to je bila Trattoria Leonardo.
Nakon završetka rata vlasti tadašnje većinske bošnjačke općine u Mostaru raskinule su sve ugovore s prijeratnim korisnicima Hrvatima, Srbima, Albancima i zakupcima iz reda drugih naroda uz opravdanje da su ih pozivali odmah poslije potpisa Daytonskog mirovnog ugovora da se vrate!? Preko linije na Bulevaru uz srdačan doček vojske don Saje. Pametnome dosta!
No, vrijedi istaći da nijedan ugovor, međutim, nije raskinut s korisnicima iz reda bošnjačkoga naroda.
Objekti koje su koristili nebošnjaci naknadnim su ugovorima dodijeljeni na korištenje isključivo Bošnjacima, čime su se, više je nego jasno, stvorile segregacija i diskriminacija.
Desetljećima se mi korisnici tih prostora pokušavamo izboriti za svoja prava koja su nam zajamčena međunarodnim konvencijama, ali i Daytonskim sporazumom. Konkretno, aneks VII. Daytonskog mirovnog sporazuma definirao je i pitanja povrata imovine, ali i korištenja stanova i poslovnih prostora.
Sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i prognanika važan je cilj rješavanja sukoba u BiH. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihov teritorij, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja. Strane će osigurati da se izbjeglicama i prognanicima omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, osobito zbog njihova etničkoga podrijetla, vjeroispovijesti ili političkoga uvjerenja, navodi se u aneksu VII. Daytonskog sporazuma.
I dok pak to svugdje drugdje vrijedi u BiH, u Starome gradu, koji bi morao biti poseban svijetao primjer i zbog činjenice da je sa Starim mostom upisan na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine, to se ne događa 30 godina poslije.
Zato, naša poruka skakaćima- ne dajte nikomu od “vlašina” da uđu u staru jezgru jer vas stoje Gradska uprava. I teta Željana. Ma što oni javno govorili! A RTV HB neka snima do Hita. Pošto od Hita Marija i Željanu zaboli k…
Prijeratni korisnik jedne suvenirnice!
