Hvala mojim nastavnicima i profesorima, pedagozima koji su stvarali ljude i građane...
Manje nego danas svećenika ili pankera, tadašnja Makarska imala je komunista. Među njima kroz razvoj „radničkog pokreta” najglasniji i najradikalniji bio je Vid Mihaljević, probisvjet, neradnik i niškorist.
Upravo njegovim imenom će gradski oci u vremenu nove Jugovine počastiti makarsku osnovnu školu. Ajmo nazad, u partizane.
‘41. osniva se prvi Biokovski odred. Traje samo 6 mjeseci jer se igraju izviđača po brdu, kradu kokoši i, de facto – dosadno je. Početkom 1942. Jure Francetić, videći što Talijani i četnici rade po Hercegovini i po Neretvi, neretvanskim partizanima predaje 200 pušaka s nabojima protivno volji Pavelića. Poslan da riješi „problem partizanskog banditizma” na Biokovu za račun talijanskog okupatora, Francetić ne samo da ne napada rijetke partizanske skupine, nego>>>>> radi se <<<<<< partizanima ponovno se okupljaju, da bi u lipnju iste godine izveli prvi „podvig” upavši u Vrgorac.
Svladavši 6 oružnika kolju i strijeljaju 32 civila, pale općinu, poštu i duhansku otkupnu stanicu. Tih par stotina junaka nastaje notorni bataljon „Josip Jurčević” koji će to ime poštenog čovjeka, dobrotvora i pravednika okaljati krvavim nedjelima od Biokova do Macelja i Hude jame. Danas bi se zvali black ops, tada su oblačili ustaške odore, pravili zločine po selima Zabiokovlja po noći, a sutra u istim novačili u partizane. Da apsurd i paradoks bude veći, upravo neki od najpoznatijih imena zloglasnog bataljuna bit će u Makarskoj britanski špijuni u vrijeme FNRJ. Predratni obrtnici, pa borci tog bataljuna, sada funkcioneri partije ostat će ovjekovječeni i u Smojinom Malom mistu u likovima Postolara i Brice, sekretara i predsjednika općine. Provodeći odluku centralnog komiteta partije, potpisanu rukom generalnog sekretara J.B. Tita o „obračunu s klasnim neprijateljem” nakon rata počinit će užasne zločine u zatvoru u kući Pavlinović, kasnije Metalplastici, a njihove žrtve bit će zakopane u masovnoj grobnici iznad Makarskog groblja. Iz tih vremena je i zamolba veterana španjolskog građanskog rata nadređenom Anti Jurjeviću Baji (koji je u Dubrovniku pobio 190 ljudi, od toga 11 svećenika, a među njima i Oca Petra Pericu) da se egzekucije, ako je moguće ne provode klanjem nego strijeljanjem. Iz tog izbornika egzekutora su i likovi poput legendarnog „Ćuke” koji je vedrio i oblačio dok je s drugovima u regen mantilu i sunčanim naočalama, pod kapom paradirao preko makarske rive, a koji će kadrovirat kroz partijske strukture prezimena s kojima se do danas srećemo.
Skoknimo opet na tren opet do tete Željke i tete Meri. Svi se sjećamo koji je najdugovječniji državni organizacijski sustav, zar ne? Je, feudalizam. Svak’ se uvlači u guzicu onom iznad sebe i svi zajedno onom jednom koji tu prometnu pozadinu drži čvrsto u tronu. Od koga svi žive? Od kmetova, seljaka i obrtnika, koji ,da ne ugroze egzistenciju, pokorno slušaju. Kao npr. u nekoj selendri danas na obali gdje načelnik dijeli koncesije za ležaljke, sladolede, štandove i slično, svi mu psuju mater, ali kad su izbori čuvaju svoj izvor prihoda. Poznato od nekud? Pa, eto, oni koji su državu stvorili skrojiše je mudra da traje.
Bilo je lako. 1991. makarska općina od Brela do Zaostroga imala je evidentiranih, djelatnih i učinkovitih 1600 doušnika, denuncijanata, suradnika ili kako im god tepali, govana koji su za sitnu naknadu potapali susjede, rođake, bilo koga. 1950. bilo je puuuno gore.
Bog nije slao na Goli otok. Susjed, prijatelj ili rođak je. Često iz straha da on ne završi na istom mjestu. Atmosfera straha, sveprisutne opasnosti od iznenadnog nestanka urodila je plodom. Stvorena je nova istina. Nema Raosovih kamiona ni karova, nema Živkina dvora, nema Rančića. Dumini i Begovi hektari postaju kvadrati. Nitko van partije ne smije biti samodostatan, svi koji žive – žive na milosti komunista, stvarnih gospodara života i smrti.
Makarski egzekutori postaju suci, komesari bankari, mazgari prosvjetari…
Kad je osnovana prva banka u Makarskoj samo je jedan uposlenik znao kamatni račun. Kad su drugovi savladali gradivo, brzo su ga uklonili. Svemogući Baja, kao što je razvidno iz njegovog pisma nadređenima nakon „oslobođenja” Dubrovnika, u kojem na nekoliko stranica nema ni točke ni zareza, bio je polupismen. Nikakav problem. I drugi su.
Ti i takvi kadrovi postaju stupovi na kojima se gradi partijski partenon. Stare strukture i sustavi vrijednosti nestaju, rađa se nova klasa vladara, aristos kratein crvenoga doba.
Crveno plemstvo nastupa. Sve uspješne privatne firme postaju društvene, sva imovina – „opštenarodna„.
Samo 40 godina kasnije drugovi će pokrenuti obrnuti proces. Uspješno društveno će postati privatno i pod kvalitetnim upravljanjem, postat će nekretninska imovina. Povlaštenih. Istih.
Zima je. Vani je sunčano i studeno popodne. Jučerašnji snijeg blješti pod vedrim plavim nebom. Zagrebački stan. Visoki stropovi, kristalni luster, klasični namještaj od masiva, porculan u dubokim,reljefnim ostakljenim vitrinama. Umjetnička djela na zidovima i komodama. Podvezane brokatne zavjese pustile su sunčevu svjetlost u dnevnu sobu otkrivajući rijetke čestice prašine u toplom zraku kraj ogromne kaljeve peći. Škripavi parket otkriva koračiće sitnog blijedog dječaka dok prilazi starom, očuvanom klaviru. Brzo, ali tiho, starija žena s bijelom pregačom ostavlja perušku i povisuje klavirski stolac. Nježno podiže dječaka i posjeda ga uz klavir. „Evo Ivo.”, tiho šapne. „Hvala Sara..”, pristojno zahvali dječak.
Dugi, tanki prsti i gotovo prozirna blijeda koža koja otkriva svaku venicu izranjaju iz uštirkanih manžeta. Duboke, sjetne note sporo se guše u debelim tapetama visokih zidova. Niz Sarino lice kliznu suza. Sara podigne ruku i vrhom malog prsta dodirne slanu kap na kutu usne.
„Ne dam vam ni suzu više”, protisnu tiho kroz zube, proguta gorčinu, odveže pregaču i krene prema vratima.
Pedesetak godina kasnije jedan će stručnjak za posmrtnu pripomoć i glazbena autorska prava ispuniti svoj dječački san. Dobit će pravo indijansko ime. Kuhana Noga. (NASTAVLJA SE…)
