Hvala mojim nastavnicima i profesorima, pedagozima koji su stvarali ljude i građane...

I Makarska je imala svog grofa. Dugovječni, vitalni jugoslovenski zanesenjak, alfa i omega rivijere, naš čovik u Zagrebu iz plemena Bilić bio je iznimno moćan. Komunist i partizan od 41. obnašao je najviše dužnosti u centralnom komitetu partije u Hrvatskoj, bio i predsjednik Sabora. Pratila ga je aura poštenja. U praksi je često primjenjivao partijsku krilaticu „pojavu osudi, a druga spasi”. Osobito je mrzio proljećare. Prije smrt 2006. izdat će knjigu „71., koja je to godina?”. Kod velikog požara na Baškom polju, po pučkoj predaji, njegova je intervencija bila presudna. Novine su šturo objavile sliku na kojoj drug Jure Bilić  u kriznom štabu sjedi na kutu stola punog telefonskih aparata s cigaretom u ruci, pogleda uprtog u pepeljaru. Ispod je tekst: „iskusni pregalac sigurnom rukom vodi borbu s vatrenom stihijom”. U stvarnosti njegov je presudni doprinos bio neviđena sposobnost izravne komunikacije s najvišim razinama. Svjedoci koji su bili u prostoriji kunu se da je drug Bilić u trenutku kad je plamen izmakao kontroli vatrogasaca i katastrofa postala neizbježna, bacio cigaretu na pod, pokrio oči rukama i zavapio: „Sad nas samo Bog može spasit!”.

Desetak minuta kasnije počela je kiša.

Ispod grofa plutala je plejada prezimena makarskih rukovodilaca. Ključna riječ bila je – rotacija. Ako je neko zna upravit iša je u rotaciju. Tako je i vridni, skromni i pošteni vlaj Joze Pandžić iz Rašćana bio i šef komiteta i direktor Građevnog, Pekare…

Di je gorilo, iša je Joze. Nikad nije imao auto. Samo šofere. Nije kra, nije se kurva, nije pio, nije pušio. Visok i mršav, čeličnog pogleda, s rukom na leđima mudro i vlaški lukavo plovio je političkim i gospodarskim, pardon , privrednim vodama našeg grada. No, iako daleko najučinkovitiji, nikad nije postao predsjednik općine iliti po današnju gradonačelnik. Nisu pomogle ni up to date informacije koje su po njegovoj supruzi iz bijele kuće stizale još friške za obiteljski stol. Ni njeno djevojačko prezime. Ni to što je bio pasioniran i vješt ribolovac s kraja. Jednostavno i bukvalno, Joze nije ima drob. Niko ne zamišlja gradonačelnika bez droba. Mislim da dio krivnje nose Miljenko Smoje i Danijel Marušić koji su u našu podsvijest ugradili arhetipsku sliku Naćelnika. Kad si mišina gradonačelnik, sve ti prolazi. Joze ga je ipak stavio drugovima iz komiteta. Lukavo pretpostavljajući da vlaško porijeklo nepremostiva prepreka probitku u našoj sredini kasnije će za direktora Građevnog postaviti rodijaka iz Zavojana, mladog inžinjera, boema i umjetnika Nediljka Bajtu. Bajto će proširenje stambenog prostora na krovište susjednog volumena, te time značajno povećati kvadraturu obiteljskog gnijezda. Ipak, saznavši da je za vrijeme gradnje trokrilne devetokatnice nekoliko njegovih poslovođa sagradilo obiteljske kuće na selu, Bajto će, sumnjajući u statičnu sigurnost objekta čija je armatura dijelom završila po vlaškom, pametno zamijeniti stan za onaj Taškove matere u Splitu. Na mjestu direktora naslijedit će ga njegov kum Berto Josipović. 

Eto, da Joze nije bio ljut na drugove, Makarska bi danas bila kraća za utjecajnu četveročlanu obitelj Muhtić. O njima kasnije.

Naš Joze je ostao isti. Živi umirovljeničke dane u skromnom stanu na trećem mostu. O njemu brine mali Matko, njegov sin, bistra ricasta čigrica u djetinjstvu, malonogometaš „Špurtele”, koji se , nakon bogate menađerske karijere smirio u ulozi direktora gradske dvorane. Vraga smirio, isti ćaća, ne vozi, mrtvi radnik i uvik je prije zaposlenika u firmi, i isto nikad neće bit gradonačelnik. 

Makarska je tvornica izuzetnih rukovodilaca. Jedan od njih je bio i Pile, direktor aerodroma u Ćilipima. Strah i trepet aerodromskog osoblja s pedigreom sigurnosnih službi po umirovljenju dane provodi vadeći lubine tunjom iz porta. Stari lukavac vješto je od znatiželjnika krio lovinu u drvenoj sjedalici vlastite izrade. Drugi Pile će puno kasnije također postati direktor. Smjerno šparajući od plaće kupit će kaić u kojem danas također ribolovom krati umirovljeničke dane. Otkud račun za PVC otvore na uredu TZ koji su drveni, i još neke sitnice, samo su prilog u Knjizi čuda. I o njoj kasnije. Jedan treći Pile poznat je po rečenici kojom je sa suvozačkog mjesta odgovorio prometnom policajcu koji je zaustavivši luksuznu limuzinu poznatog vlasnika kafića koja se izuzetno sporo kretala prometnicom. Mladi policajac se nakon uvida u isprave prignuo do putnika i pitao: „Jeste li šta pili?”Da, odgovor je bio: „Meni je Pile….”. (NASTAVLJA SE…)

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime