Grad Zadar oduvijek je bio simbol otpornosti, povijesnog ponosa i kulturnog identiteta. Upravo te dimenzije pretočene su u pjesmu Zadre Grade Moj, moćnu glazbenu posvetu gradu koju potpisuju pjesnik Nikola Šimić Tonin i skladatelj Đorđe (George) Pavičić
Riječ je o umjetničkom djelu koje kombinira snažan tekst s glazbenom izražajnošću, stvarajući emocionalnu himnu koja odzvanja lokalnim duhom.
Kako nastaju ovakve pjesme, koje nadilaze granice žanra i postaju simboli zajedničkog identiteta? Razgovarali smo s dvojcem čija je suradnja bila ključna za stvaranje Zadre Grade Moj – i otkrili dubinu, iskrenost i posvećenost koja stoji iza svakog stiha i tona.
Poezija uklesana u kamen
Nikola Šimić Tonin nije slučajno odabrao Zadar kao temu ove pjesme. “Svaki grad i podneblje koje me je obilježilo, a obilježila su me mnoga, želio sam im se odužiti najbolje što znam – pjesmom,” objašnjava Tonin. U njegovim stihovima grad postaje živo biće, svjedok vremena, „tvrđa hrvatskih vladara“ čiji je svaki kamen „povijesni znamen“.
Ponavljajući stih “I ničeg se ne boji”, autor naglašava duh otpora i hrabrosti koji, kako kaže, karakterizira Zadar kroz povijest. “Toliki su jurišali, htjeli ga osvojiti, porobiti, a on je odolijevao bez straha, hrabar u svojoj obrani i opstojnosti,” kaže Tonin. U njegovoj interpretaciji poezija je ne samo estetski izraz, već i nositelj kolektivnog pamćenja – “najizvornija, najduhovnija duhovnost jednog naroda.”
Glazba koja diše s riječima
Đorđe (George) Pavičić, autor glazbe, pristupio je pjesmi s dubokim poštovanjem prema tekstu. “Htio sam da glazba ne bude samo pozadina, već da diše zajedno s tekstom,” ističe Pavičić. Ključni izazov bio je pronaći ravnotežu između snage i suptilnosti, emocije i poruke.
Odlučio se za elemente bluesa i jazza, koristeći harmonijske progresije koje prirodno nose tugu i refleksiju. “U refrenu sam ubacio i suptilne pop elemente kako bih pjesmu približio suvremenijem uhu, ali bez gubitka dubine poruke,” dodaje. Glazba tako ne nosi samo melodiju, već i dodatnu razinu značenja, stvarajući prostor za osobno i kolektivno doživljavanje.
Suradnju s Toninom opisuje kao inspirativnu. “Njegovi stihovi već su sami po sebi nosili melodiju. Tekst je nastao prvi, a ja sam glazbom nastojao odraziti njegovu atmosferu i dubinu,” kaže Pavičić. Njihov zajednički rad rezultirao je pjesmom koja odiše lokalnim identitetom, ali istovremeno ima univerzalnu snagu.
Pjesma koja postaje simbol
Zadre Grade Moj nije samo još jedna pjesma u nizu. U njoj se isprepliću prošlost i sadašnjost, osobno i kolektivno, umjetnost i stvarnost. Pjesma evocira slike grada koji stoji čvrsto, odolijeva i svjedoči – grada koji „ničeg se ne boji“.
“Glazba koja nosi lokalnu emociju ima nevjerojatnu snagu povezivanja ljudi,” kaže Pavičić. “Kad pjesma iskreno progovara o zajedničkim temama i identitetu, prirodno postaje nešto više od same skladbe – prerasta u simbol.”
I doista, Zadre Grade Moj ima sve preduvjete postati suvremena glazbena himna Zadra – pjesma koja se ne zaboravlja, već se pjeva, prenosi i osjeća.