U Makarskoj, gradu gdje je povijest uvijek malo duža od memorije, a politička načela traju otprilike koliko i sezona kupanja, dogodila se jedna od onih scena koje traže – ne komentar, nego komediju
Predsjednik makarskog HDZ-a, notorni Jure Brkan, snažno i glasno, bez zadrške osuđuje prosvjede antifašista održane u Rijeci, Puli, Zadru i Zagrebu.
Dobro, legitimno. Ali onda se dogodi trenutak zbog kojeg novinari stanu, uzdahnu i pomisle: “Pa ovo se ne može izmisliti.”
Jer, dok unuk govori protiv antifašista, u istom kadru povijesti stoji njegov djed – legendarni Stipe Buljan iz Kotišine, partizan, antifašist, čovjek koji je ratovao na bojištima čija imena danas većini zvuče kao autobusne linije: Kozara, Neretva, Sutjeska…
Stipe je, kako priča lokalna predaja, nosio crvenu petokraku na kapi i jugoslavensku zastavu iznad glave, dok je Jure – barem prema današnjim političkim trendovima – najradije ne bi ni spomenuo.
Dapače, prema tonu izjave, ispada kao da se djedova prošlost skriva negdje u podrumu, pored zimnice, u kutiji koju nitko više ne otvara.
A možda se ne otvara jer unutra osim starih ratnih priča stoje i – parcele.
Parcelice.
Ne bilo kakve, nego makarske, atraktivne, one što se nalaze tamo gdje se kvadrat mjeri u suzama investitora i snovima turista.
Ostavština djeda antifašista unuku koji danas s indignacijom gleda prosvjede ljudi koji se, eto, i dalje nazivaju antifašistima.
I tu dolazimo do ključnog pitanja, ne samo filozofskog nego i izuzetno praktičnog:
Ako je Brkan toliko protiv antifašista – hoće li se odreći i onoga što je antifašistički djed iza sebe ostavio?
Jer, logika je logika.
Ako te smeta crvena zvijezda – smetalo bi te valjda i zemljište koje je stečeno pod njom, pod zastavom na kojoj je djed ratovao, ranjavao se, pa i preživio.
Ali, naravno, nije lako.
Ideologija – jedna stvar.
Kvadratura – sasvim druga.
I tako smo dobili savršenu sliku hrvatske politike 2025.:
• djed koji se borio protiv fašizma,
• unuk koji se bori protiv antifašista,
• i parcela koja šuti, ali vrijednost joj raste, raste… baš kao i ironija cijele situacije.
A možda je najveća ironija to što bi Stipe Buljan, da danas ustane iz groba i vidi što se govori o antifašistima, vjerojatno samo odmahnuo rukom, zapalio cigaretu i rekao:
“Sinko moj… ja se barem nisam borio da se unuci srame onoga što smo radili.”
No dobro.
Vremena se mijenjaju.
Ideali se prepravljaju.
A povijest – ona svakoga dočeka, prije ili kasnije.
Naročito kad ima papire u zemljišniku.
