Makarska je ostala tiša za jedan poseban glas. Otišao je Veljko Barbieri — čovjek koji je znao spojiti ono što rijetki uspiju: riječ, miris, okus i Mediteran u njegovom najiskrenijem obliku
Njegov odlazak nije samo gubitak za hrvatsku književnost i gastronomiju, nego i za samu dušu Dalmacije. Jer Barbieri nije bio tek pisac koji je opisivao hranu. On je kroz hranu pripovijedao o ljudima, običajima, obiteljima, moru, težaku, ribaru, konobi i stolu za kojim se živjelo zajedno. Znao je da se identitet jednog naroda ne čuva samo u knjigama i arhivima, nego i u okusima djetinjstva, u mirisu brudeta, kapule na maslinovu ulju i kruha koji se lomi među prijateljima.
Rođen iz kamena i soli Makarske rivijere, Barbieri je cijelog života nosio Mediteran u sebi. Njegove riječi imale su okus juga. Čitajući njegove tekstove, čovjek nije samo zamišljao hranu — osjećao je buru, čuo valove i vidio stare kalete okupane kasnopopodnevnim suncem.
Bio je intelektualac širokog formata, erudit, gospodin stare škole, ali istovremeno čovjek naroda. S jednakom strašću mogao je govoriti o književnosti, povijesti, kuhinji ili običnom ribarskom ručku. U vremenu površnosti ostao je vjeran dubini. U vremenu brzine ostao je čovjek detalja, emocije i tradicije.
Makarska danas ne oplakuje samo poznato ime. Oplakuje dio vlastitog identiteta. Jer postoje ljudi koji svojim radom prerastu osobnu biografiju i postanu simbol prostora iz kojeg su potekli. Veljko Barbieri bio je upravo to — simbol Mediterana kakav polako nestaje.
I zato njegovo ime neće ostati samo zapisano na koricama knjiga ili u televizijskim emisijama o gastronomiji. Ostat će u pričama ljudi, u dalmatinskim kuhinjama, u mirisu mora i vina, u svakoj konobi gdje se još uvijek jede polako i razgovara srcem.
Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je toliko volio.
I neka mu more Makarske zauvijek čuva uspomenu.
