Što kemijsko postrojenje kapaciteta najmanje deset tisuća tona litijeva hidroksida godišnje znači za krš, podzemne vode i zaštićeno područje Nature 2000?
U Gospiću se danas procjenjuje utjecaj na okoliš tvornice koja je već gotovo izgrađena. U Smiljanskom polju stoji proizvodna hala, oprema je dopremljena, a iznad pogona uzdiže se gotovo trideset metara visok isparivač. Tek sada država pokušava odgovoriti na pitanje koje je moralo biti postavljeno prije izdavanja dozvole za građenje:
Što kemijsko postrojenje kapaciteta najmanje deset tisuća tona litijeva hidroksida godišnje znači za krš, podzemne vode i zaštićeno područje Nature 2000?
Projekt je u okolišni postupak ušao kao postrojenje za „taljenje mineralnih tvari“, premda se u njemu planira kemijska prerada litijeva karbonata.
Kada je Ministarstvo zatražilo objašnjenje, investitor je povukao zahtjev, ali projekt nije stao. Zemljište je prodano, građevinska dozvola izdana, a pogon podignut prije nego što je 2026. napokon određena puna procjena utjecaja na okoliš.
Dokumenti otkrivaju i dublji problem – geodetski elaborat za gradsku parcelu već je u listopadu 2023. kao investitora navodio JEDRO DS Innovation, mjesecima prije javnog natječaja na kojem je tvrtka postala kupac.
Prodaju su zatim jednoglasno podržali nazočni vijećnici HSP-a, LiPO-a, HDZ-a i Domovinskog pokreta.
Ovo je priča o tome kako je javni postupak sustigao tvornicu tek kada je ona već postala gotova činjenica.
U Smiljanskom Polju kod Gospića raspravlja se o tvornici i poizvodnoj hali koja već stoji, tehnološka oprema je dopremljena, a nad pogonom se uzdiže gotovo trideset metara visok isparivač.
Investitor projekt predstavlja kao dio europske zelene tranzicije, splet riječi koji čarobno otvara vrata, za pogon bi proizvodio litijev hidroksid za baterije, otvorio više od sedamdeset radnih mjesta i uključio Hrvatsku u europski lanac strateških sirovina.
Sve to bez odgovora na ključno pitanje – kako je kemijsko postrojenje kapaciteta najmanje deset tisuća tona godišnje gotovo izgrađeno prije pravilno provedenog okolišnog postupka usred zaone Nature 2000, zaštićene ekološke mreže?
Projekt je 2024. pogrešno svrstan među postrojenja za taljenje mineralnih tvari, iako se u njemu litijev karbonat kemijskim procesom pretvara u litijev hidroksid.
Ministarstvo je uz niz novih upravnih pogrešaka tu pogrešku ispravilo tek u veljači 2026., poništilo ranije odluke i vratilo postupak na ponovno odlučivanje o utjecaja kemijskog pogona litija na krški kraj. U međuvremenu su zemljište, dozvole, gradnja i oprema postali gotova činjenica. Javnost je pozvana sudjelovati tek kada je prostor za stvaran utjecaj već znatno sužen. Pogon stoji na osjetljivom krškom području, gdje se moguće onečišćenje može širiti podzemnim vodama. U Gospiću se danas po prvi puta od početka investicije procjenjuje rizik kemijskog pogona koji je već ondje.
Što se proizvodi?
Projekt se često naziva „tvornicom litija“, iako se u Gospiću litij neće kopati niti će se ondje proizvoditi baterije. Riječ je o kemijskom pogonu u kojemu će se uvezeni litijev karbonat, kemijskom reakcijom s kalcijevim oksidom, pretvarati u litijev hidroksid monohidrat, sirovinu za baterijsku industriju.
Prema službenom elaboratu, pogon bi godišnje prerađivao 8.800 tona litijeva karbonata i 7.300 tona kalcijeva oksida. Proizvodio bi 10.000 tona litijeva hidroksida te gotovo 11.900 tona kalcijeva karbonata kao nusproizvoda. Postrojenje je projektirano za kontinuirani rad, približno 7.600 sati godišnje, uz filtriranje, isparavanje, kristalizaciju, centrifugiranje i sušenje.
Međutim, podaci nisu posve usklađeni. Službena dokumentacija navodi kapacitet od 10.000 tona, a investitor oglašava početnih 12.500 tona te udvostručenje proizvodnje na 25.000 tona do 2028. godine.
Kako je kemijska tvornica završila u kategoriji „taljenja mineralnih tvari“?
Postupak ocjene utjecaja gospićkog pogona na okoliš pokrenut je u ožujku 2024. na zahtjev tvrtke Jedro DS Innovation.
U elaboratu zahvat je svrstan u kategoriju „postrojenja za taljenje mineralnih tvari, uključujući proizvodnju mineralnih vlakana“ – to je napisao i svojom stručnošću pravno garantira ovlaštenik ministarstva EKONERG d.o.o..
Takva klasifikacija nije odgovarala opisanom procesu.
U pogonu se mineralne tvari ne tale niti se proizvode mineralna vlakna. Litijev karbonat reagira s kalcijevim oksidom, nakon čega slijede taloženje, filtriranje, isparavanje, kristalizacija i sušenje litijeva hidroksida. Riječ je, bez ikakve dvojbe i za najneiskusnijeg kemičara, o kemijskoj preradi.
Treba se, međutim, vratiti nekoliko koraka unatrag.
Već je iz idejnog rješenja bilo razvidno da se ne planira jednostavna poslovna građevina, nego složeno industrijsko postrojenje sastavljeno od međusobno povezanih tehnoloških cjelina. Dokumentacija opisuje kontinuiranu proizvodnju, reaktore, spremnike procesnih otopina, sustave filtriranja, centrifuge, isparivače, kristalizatore, sušionice, kotlovnicu i skladišta kemijskih tvari. Sam naziv „poslovna građevina“ nije mogao promijeniti stvarnu prirodu zahvata.
Pritom se takvo postrojenje planiralo unutar područja ekološke mreže Lička krška polja, prostora kojemu je zbog vrijednih vrsta i staništa određen poseban režim zaštite.
Spoj kemijske industrije, složenog tehnološkog procesa, krške podloge i ekološke mreže morao je od početka izazvati temeljitu provjeru pravne klasifikacije, hidrogeoloških uvjeta, mogućih havarija i utjecaja na ciljeve očuvanja.
Ministarstvo je u travnju 2024. zatražilo pojašnjenje pravne osnove. Umjesto dopune zahtjeva, investitor ga je povukao, pa je postupak obustavljen 22. travnja.
Povlačenjem zahtjeva, međutim, nije se odustalo od projekta. Gradnja je nastavljena, a u studenome iste godine izdana je građevinska dozvola.
Ministarstvo je predmet ponovno otvorilo po službenoj dužnosti tek u veljači 2026.
Poništilo je raniji zaključak i rješenje o obustavi te utvrdilo da je zahvat od početka morao biti razmatran kao prerada kemijskih poluproizvoda i proizvodnja kemikalija kapaciteta najmanje 10.000 tona godišnje. U obrazloženju nije riječ o bezazlenoj administrativnoj omašci.
Ministarstvo navodi „očitu pogrešnu primjenu materijalnog prava“ koja je izravno utjecala na tijek i ishod postupka.
Naglašava i da povlačenje zahtjeva nije moglo spriječiti državu da postupi radi zaštite okoliša, zdravlja ljudi i javnog interesa.
Novi postupak završio je u srpnju 2026. odlukom da se za pogon mora provesti puna procjena utjecaja na okoliš. Istoga dana Ličko-senjska županija poništila je svoje ranije rješenje o prihvatljivosti projekta za ekološku mrežu jer je utvrđeno da o tome nije bila nadležna odlučivati odvojeno od Ministarstva.
Tako je projekt ušao u dva usporedna upravna postupka koja su poslije morala biti ispravljena. Najprije je kemijska tvornica svrstana među postrojenja za taljenje mineralnih tvari, a zatim je o njezinoj prihvatljivosti za ekološku mrežu odlučilo nenadležno tijelo, a sada se u novom rješenju o potrebi ocjene studije utjecaja na okoliš nadležno tijelo – ministarstvo, poziva na rješenje nenadležnog tijela iz prethodnog postupka koje je ukinuto.
Do trenutka kada je država uspostavila kakav takav pravilan postupak, kemijska tvornica više nije bila plan na papiru. Bila je izgrađena.
Krš nije samo krajolik
Smiljansko Polje na karti prostornog plana nosi oznaku industrijske zone. No administrativna namjena zemljišta ne mijenja ono što se nalazi ispod njega. Pogon je izgrađen na kršu, u prostoru u kojemu se voda ne kreće pravilno i predvidljivo kroz jednolične slojeve tla, nego prodire u pukotine, ponore i podzemne kanale.
Zbog takve građe krški vodonosnici osobito su osjetljivi na onečišćenje. Tekućina koja dospije u podzemlje može se brzo udaljiti od mjesta izlijevanja, pojaviti na izvoru ili u vodotoku kilometrima dalje te slijediti smjer koji nije moguće zaključiti samo prema izgledu površine. Sanacija je zato znatno složenija nego na terenu na kojemu se onečišćeno tlo može ograničiti, iskopati i ukloniti.
To je važno jer se u pogonu neće samo skladištiti zapakirane sirovine. U njemu će nastajati procesne otopine litijeva hidroksida, korozivne tvari visoke lužnatosti. Dokumentacija predviđa spremnike, cjevovode, pumpe, filtre, centrifuge i sustave za isparavanje. Svaka od tih cjelina ima zaštitne mehanizme, ali i mogućnost kvara, propuštanja ili ljudske pogreške.
Svrha procjene utjecaja na okoliš nije opisati samo redovan rad postrojenja. Ona mora odgovoriti na temeljno pitanje što se događa kada otkaže spremnik, pukne cjevovod, nestane električne energije, izbije požar ili ekstremna oborina preoptereti sustav odvodnje. Posebno mora razmotriti mogućnost istodobnog otkazivanja primarne i sekundarne zaštite. U prvotnom elaboratu takvi scenariji nisu bili razrađeni u mjeri koju su nadležna tijela smatrala potrebnom. Uprava vodnoga gospodarstva zaključila je da zahvat može imati znatan utjecaj na vode. Zatražena je i podrobnija analiza mogućeg izlijevanja korozivnih tvari koje mogu dugotrajno onečistiti tlo, kao i mjere zaštite te program praćenja. Sve to se nalazi unutar područja ekološke mreže Lička krška polja.
Onečišćeni krški vodonosnik ne može se premjestiti niti jednostavno vratiti u stanje prije nesreće.
Zelena sirovina i industrijski trag
Litijev hidroksid važan je za proizvodnju baterija, ali oznaka zelene tranzicije ne govori mnogo o utjecaju samoga pogona.
Njegov okolišni trag ovisi o podrijetlu sirovina, potrošnji energije, prijevozu, emisijama i postupanju s nusproizvodima.
Prema elaboratu, postrojenje bi godišnje trošilo oko 3,8 milijuna prostornih metara prirodnog plina i 11,4 gigavatsata električne energije. Plin je potreban za proizvodnju pare i sušenje, dok bi se litijev karbonat dopremao cestom iz luka ili inozemnih izvora.
Nakon prerade, gotovi proizvod ponovno bi se prevozio prema europskim kupcima.
Uz 10.000 tona litijeva hidroksida nastajalo bi gotovo 11.900 tona kalcijeva karbonata.
Investitor ga opisuje kao kemijski dobivenu kredu namijenjenu ponovnoj uporabi.
Njegov status ne ovisi o nazivu, nego o sastavu, čistoći, sigurnosti i postojanju stvarnog tržišta.
Materijal koji ne zadovolji tražene uvjete postat će otpad za koji treba osigurati zakonito zbrinjavanje.
Bez obzira na vlasništvo nad litijem, potrošnja energije, emisije, transport i mogući incidenti ostaju u Gospiću.
Tko formalno stoji iza projekta?
Tvornicu razvija JEDRO DS INNOVATION d.o.o., zagrebačko društvo osnovano u rujnu 2022. godine. Njegovi su članovi Aleksandar Devčić i Konstantin Bondarenko, dok je Devčić direktor i većinski vlasnik. Prema Devčićevoj javnoj izjavi, Bondarenko je u projekt uložio 2,5 milijuna eura i time stekao 25 posto udjela. Preostalih 75 posto pripadalo bi Devčiću.
Društvo je osnovano s temeljnim kapitalom od 30.000 eura, što nije neuobičajeno za projektne tvrtke, ali je skromno u odnosu na vrijednost kemijskog postrojenja i moguće troškove sanacije ozbiljne nesreće.
Za razumijevanje projekta potrebno je utvrditi tko je osigurao novac za zemljište, gradnju i tehnološku opremu, prema kome društvo ima dugoročne obveze te postoje li zajmovi, jamstva ili ugovorna prava koja nisu vidljiva iz popisa članova društva.
Aleksandar Devčić je navodno rođen u Rusiji, gdje je proveo najveći dio poslovnog života. Prema vlastitim izjavama, 2014. s partnerima je u Tuli pokrenuo pogon za preradu litija s približno devedeset zaposlenih. Sirovina je navodno stizala iz Južne Koreje, a proizvod se isporučivao poljskom proizvođaču baterija. Poslovanje je, navodno, zaustavljeno nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada je otežana nabava sirovine. U javno dostupnim hrvatskim dokumentima nije navedeno ime ruske tvrtke, njezini vlasnici, poslovni partneri ni način na koji su tehnologija i oprema preneseni u Hrvatsku.
Konstantin Bondarenko manjinski je vlasnik i financijski ulagač. Prema Devčiću, uložio je 2,5 milijuna eura za 25 posto društva te ima britansko državljanstvo. Pojedini mediji opisuju ga kao ruskog državljanina s britanskom putovnicom.
Ako dođe do ozbiljnog incidenta ili prestanka poslovanja, postoji li iza projektnog društva s dvije osobe dovoljno kapitala i osiguranja za sanaciju koja može višestruko premašiti njegov temeljni kapital?
Nalazi li se osoba na sankcijskoj listi, kontrolira li je sankcionirani subjekt i može li se dokazati zakonito podrijetlo novca? Zbog sankcija i potrebe utvrđivanja podrijetla kapitala, investitor bi trebao objaviti potpunu poslovnu sljedivost ranijeg pogona. Ni u jednoj svojoj izjavi investitori nisu omogućili uvid u poslovnu pozadinu o kojoj pričaju pa time njihovi navodi nisu dokazivi.
Zemljište i uloga Grada Gospića
Tvornica litijeva hidroksida nije se u Smiljanskom polju pojavila mimo gradske vlasti. Parcelacija tog zemljišta je krenula puno prije otvorenog natječaja i to slučajno baš tako da prati ono što će kasnije investitoru biti potrebno.
Put joj je otvorio upravo Grad Gospić, najprije prodajom zemljišta, a zatim upravnim postupcima koji su se nastavili i nakon promjene vlasti.
Prvi politički potpis stavio je tadašnji gradonačelnik Karlo Starčević iz HSP-a.
On je 8. siječnja 2024. raspisao natječaj za prodaju parcele, Gradskom vijeću predložio JEDRO DS Innovation kao najpovoljnijeg ponuditelja te 5. ožujka s direktorom tvrtke Aleksandrom Devčićem potpisao kupoprodajni ugovor.
Grad, dakle, nije bio tek promatrač investicije, kako glavni akteri danas vole prikazati, gradska je vlast odabrala kupca i omogućila mu ulazak u poslovnu zonu u sklopu Nature 2000.
Grad je odabrao kupca i predao mu parcelu od približno dvadeset tisuća četvornih metara po cijeni od 3,98 eura po četvornome metru.
No pripreme su počele prije natječaja. Geodetski elaborat za utvrđivanje stvarnog položaja upravo čestice 2509/24 nosi datum 27. listopada 2023., a kao investitora navodi JEDRO DS Innovation. Više od dva mjeseca prije Starčevićeve odluke o raspisivanju natječaja. Elaborat formalno nije bio akt parcelacije, pa se ne može tvrditi da je tada stvorena nova čestica isključivo za tvornicu. Ipak, dokument pokazuje da je budući kupac već sudjelovao u geodetskom uređivanju točno određene gradske parcele koju će poslije kupiti na javnom natječaju.
Upravo taj detalj mijenja pogled na cijeli postupak. Natječaj formalno jest bio otvoren, ali projekt očito nije rođen nakon izbora najboljeg ponuditelja. Naprotiv, investitor je prije natječaja već radio na tehničkoj pripremi zemljišta.
Grad zato mora objasniti kada je prvi put stupio u kontakt s JEDRO-om, tko mu je prije prodaje dopustio geodetske radove na gradskoj nekretnini, tko ih je naručio i platio te jesu li uvjeti natječaja oblikovani prema projektu koji je gradskoj vlasti već bio predstavljen. Stvarna dioba čestice provedena je u srpnju 2024., nakon prodaje: od zemljišta je izdvojena nova čestica 2509/44 površine 81 četvorni metar. Taj slijed pokazuje da se zemljište i nakon prijenosa vlasništva nastavilo prilagođavati infrastrukturnim potrebama projekta.
Prodaju je 29. veljače 2024. jednoglasno podržalo svih devet nazočnih vijećnika. Troje iz HSP-a, troje iz LiPO-a, dvoje iz HDZ-a te vjećnica Domovinskog pokreta. Odluku je potpisala predsjednica Gradskog vijeća Ana-Marija Zdunić iz HSP-a. Jadranka Pejnović iz LiPO-a nije potpisala prodaju, ali je za nju glasovala. Jadranka Pejnović je sestrična supruge Darka Milinovića.
Nekoliko mjeseci poslije, u svojstvu županijske službenice, potpisala je rješenje kojim je zahvat proglašen prihvatljivim za ekološku mrežu bez glavne ocjene. Ta dvostruka uloga nije dokaz nezakonitosti, ali zahtijeva odgovor je li mogući sukob interesa bio prijavljen i je li razmatrano njezino izuzeće.
Nakon dolaska Darka Milinovića i LiPO-a na čelo Grada, gradski je upravni odjel u prosincu 2024. izdao građevinsku dozvolu. Nju je potpisala pročelnica Andrijana Miloš, pa nema osnove tvrditi da je gradonačelnik osobno donio upravnu odluku, ali nema osnove ni da se nova vlast predstavi kao potpuno izvan projekta jer je upravo njezina vijećnica glasovala za prodaju, a dozvola je izdana za njezina mandata.
Jadranka Pejnović je za nagradu za ovaj potpuni pravni fijasko početkom 2026. godine imenovana na mjesto pročelnica Gradskog upravnog odjela za gospodarstvo, razvoj i fondove EU. Za mandata gradonačelnika Darka Milinovića.
Politička odgovornost zato ima jasan slijed. HSP-ov gradonačelnik pokrenuo je prodaju i potpisao ugovor, cijelo nazočno Vijeće podržalo je investitora, a projekt se nastavio razvijati pod gradskom vlašću LiPO-a. Javni natječaj nije prethodio interesu JEDRO-a za tu lokaciju. Prema datumu geodetskog elaborata, investitor je na pripremi upravo te parcele radio prije nego što je ona službeno ponuđena javnosti.
Grad Gospić nije bio usputna administrativna postaja. Bio je institucija koja je investitoru otvorila vrata, a zatim javnosti nije pravodobno objasnila kako se obećana „industrija budućnosti“ pretvorila u kemijsku tvornicu u području ekološke mreže.
Ministarstvo je 2026. utvrdilo „očitu pogrešnu primjenu materijalnog prava”, vratilo postupak na početak i zaključilo da je potrebna puna procjena utjecaja na okoliš. Time je otpala pretpostavka na kojoj je projekt napredovao.
Rješenje o provedenom okolišnom postupku nužan je preduvjet za građevinsku dozvolu kada takva obveza postoji. Zato zahtjev za njezinu dopunu sada ne može poslužiti kao prečac kojim bi se naknadno učvrstilo stanje nastalo prije pravilne okolišne provjere. Dopuna građevinske dozvole ne bi bila automatski ništava, postojeća dozvola proizvodi pravne učinke dok je nadležno tijelo ne poništi ili ukine.
Međutim, odobriti njezino proširenje prije završetka procjene utjecaja značilo bi nastaviti graditi na pravnoj osnovi za koju je naknadno utvrđeno da je nastala bez obveznog prethodnog koraka. Dokumenti ne dokazuju tajni dogovor, ali otkrivaju dosljedan obrazac – okolišna provjera je zaustavljena, a građevinski projekt nastavljen sve dok tvornica nije postala činjenica koju je politički i financijski mnogo teže vratiti unatrag.
Jasno je da gradska vlast ne želi dirati u građevinsku dozvolu jer bi njezino ukidanje značilo priznati da je omogućila izgradnju kemijske tvornice bez prethodno pravilno provedenog okolišnog postupka, otvoriti pitanje političke i službeničke odgovornosti te izložiti Grad mogućem odštetnom zahtjevu investitora.
Pitanje okolišnog postupka je i onako već cementirano, ostaje pitanje tko će preuzeti potpunu kaznenu i financijsku odgovornost kroz onaj vidljivi, a i onaj nevidljivi dio.
