Srbija se danas suočava s izborom važnijim od svakog političkog slogana ili izbornog rezultata: kakvu zemlju želimo ostaviti budućim naraštajima?
Želimo li Srbiju u kojoj ćemo jedni druge nazivati neprijateljima? Srbiju u kojoj će studenti i vlast stajati na suprotnim stranama barikade? Srbiju u kojoj će svaki politički razgovor počinjati pitanjem tko je kriv, a završavati novom podjelom?
Ja vjerujem u drugačiju Srbiju. Vjerujem u Srbiju koja razgovara, koja ne ruši mostove, već ih gradi, i u kojoj se različita mišljenja ne pretvaraju u mržnju. Možemo biti različiti, a živjeti zajedno.
Tijekom više od pet desetljeća svojeg poslovnog života naučio sam jednu jednostavnu lekciju: ništa veliko ne može se izgraditi ako ljudi ne znaju razgovarati. Radio sam s ljudima različitih nacija, vjera, kultura i političkih pogleda. Poslovao sam na različitim kontinentima i naučio saslušati čovjeka preko puta sebe, čak i onda kada se s njim ne slažem.
Jer razgovor nije slabost. Razgovor je snaga. Kompromis nije poraz. Kompromis je način da dvije strane pronađu ono što ih povezuje.
Zato danas ponavljam ono što sam već javno rekao: želim razgovarati i sa studentima i sa Srpskom naprednom strankom (SNS). Ne želim pomiriti ljude tako što ću nekome reći da odustane od svojih stavova i ideala. Želim ih približiti tako što ćemo pronaći ono oko čega se možemo složiti.
To je mnogo teži posao. Toga sam u potpunosti svjestan, ali upravo je to posao koji Srbiji danas treba.
Naša djeca nisu naši neprijatelji
Posebno želim govoriti o studentima. Ne mogu prihvatiti da se naša djeca nazivaju neprijateljima Srbije. Mladi ljudi koji prosvjeduju ne smiju se unaprijed proglašavati nasilnicima, izdajnicima ili neprijateljima samo zato što izražavaju svoje nezadovoljstvo.
Možemo razgovarati o tome tko ih predstavlja, o njihovim zahtjevima i o načinima na koje ih iznose. Možemo se ne slagati s njihovim metodama. Ali ni u jednom trenutku ne smijemo izgubiti ljudskost i osjećaj odgovornosti prema naraštaju koji će sutra nositi ovu zemlju. To su naša djeca.
Ako smo mi stariji stvorili društvo u kojem mladi osjećaju da nemaju dovoljno prostora, povjerenja ili perspektive, onda je naša obveza saslušati ih. Ne vrijeđati ih. Ne bojati ih se. Ne udaljavati ih od sebe. Već sjesti s njima za stol i razgovarati.
Imao sam priliku dva puta razgovarati s ljudima koji su bili uključeni u organiziranje studentskih prosvjeda. Ti razgovori nisu bili namijenjeni javnosti i upravo su zato bili dragocjeni. Kada nema kamera, parola i političkog pritiska, ljudi mogu govoriti otvorenije, saslušati jedni druge i pokušati razumjeti ono što ih razdvaja.
Ja vjerujem u takve razgovore. Vjerujem da se povjerenje ne može nametnuti, već samo izgraditi. A prvi korak prema tome jest da jedni druge prestanemo promatrati kao neprijatelje.
I s vlašću treba razgovarati
Isto tako, moramo razumjeti da Srbija nije podijeljena na dobre i loše građane, niti se politička pripadnost smije pretvarati u mjerilo patriotizma. U našoj zemlji postoje različita iskustva, uvjerenja i pogledi na njezinu budućnost. To je priroda svakog demokratskog društva.
Netko podržava vlast jer vjeruje u ono što je učinjeno. Netko traži promjene jer smatra da je moglo i moralo biti drugačije. Netko je zadovoljan, netko zabrinut, a netko očekuje drugačiji smjer razvoja. Svi ti ljudi imaju svoje mjesto u Srbiji i svi su dio njezinoga društvenog tkiva.
Zato nam danas nije potreban dodatni jaz, već odgovoran politički dijalog. Vlast ima odgovornost prema građanima koji je podržavaju, ali i prema onima koji joj ne daju svoje povjerenje. Isto tako, oni koji traže promjene imaju odgovornost uvažavati institucije, zakone i činjenicu da se država ne može graditi isključivanjem bilo kojeg dijela društva. Država mora biti iznad političkih podjela.
Ako želimo stabilnu, uređenu i europsku Srbiju, moramo pokazati da političke razlike mogu postojati bez trajnog sukoba. Demokratsko društvo ne podrazumijeva da se svi slažemo. Podrazumijeva da, i kada se ne slažemo, znamo razgovarati i odluke donositi imajući u vidu širi interes zemlje.
Zato vjerujem da izbori ne smiju biti početak novog obračuna. Oni trebaju biti trenutak kada završava političko nadmetanje i otvara se prostor za odgovornost, dijalog i rad.
Jer nakon izbora Srbija ostaje ista zemlja, a njezini građani ostaju jedni drugima susjedi, kolege, prijatelji i obitelji. Zato je naša obveza da, bez obzira na političke razlike, pronađemo način kako zajedno raditi za Srbiju.
Zašto vjerujem u politiku mostova
Često kažem da poduzetnici grade mostove, a političari zidove. Ne govorim to zato što mislim da su gospodarstvenici bolji od političara, već zato što sam kroz više od pet desetljeća poslovanja naučio koliko je za svaki ozbiljan rezultat važno povezivati ljude, interese i različite poglede.
Kada poslujete u različitim zemljama i surađujete s ljudima različitih nacija, kultura, vjera i političkih uvjerenja, ne možete si dopustiti unaprijed zatvarati vrata. Morate razgovarati. Morate slušati. Morate razumjeti drugu stranu i tražiti ono što je zajedničko.
Isto pravilo vrijedi i za državu. Kada postoji povjerenje, ljudi su spremni surađivati. Kada postoji suradnja, stvaraju se uvjeti za razvoj. A kada postoji razvoj, društvo dobiva veću sigurnost i stabilnost.
Zato vjerujem u politiku mostova – politiku koja povezuje umjesto da razdvaja, koja traži zajednički interes umesto novih podjela i koja razlike ne doživljava kao prepreku, već kao činjenicu s kojom odgovorna politika mora znati živjeti.
Od razgovora nastaje povjerenje. Od povjerenja nastaje suradnja. Od suradnje nastaje razvoj. A od razvoja dolazi sigurnost. To nije samo poslovno načelo. To je načelo na kojem se može graditi i ozbiljna, stabilna i odgovorna država. I upravo takav pristup želim za Srbiju.
Pomirenje ne znači zaborav
Pomirenje ne znači zaborav. Ne znači ni odricanje od istine, niti oslobađanje od odgovornosti. Naprotiv, pravo pomirenje moguće je samo kada postoji spremnost da se utvrde činjenice i poštuje vladavina prava.
Ako je bilo propusta, nadležne institucije moraju utvrditi što se dogodilo. Ako postoji odgovornost, ona mora biti utvrđena u skladu sa zakonom, bez političkog pritiska i bez selektivne primjene pravde. Ali kao društvo moramo jasno razlikovati odgovornost od osvete.
Odgovornost jača institucije. Osveta ih slabi. Odgovornost vraća povjerenje u državu. Osveta produbljuje podjele.
Srbija ne smije biti zemlja u kojoj svaka promjena vlasti znači novi obračun s prethodnom, niti država u kojoj se političke razlike pretvaraju u trajne sukobe među građanima.
Nama je potreban kontinuitet tamo gdje je on u interesu države, promjena tamo gdje je promjena nužna i odgovornost svuda gdje je zakon prekršen.
Država mora imati dovoljno snage za utvrđivanje odgovornosti, ali i dovoljno mudrosti da ne pretvori odgovornost u osvetu.
Samo tako možemo zatvoriti krug podjela i otvoriti prostor za Srbiju u kojoj će zakon biti iznad političkih interesa, a državni interes iznad stranačkih sukoba.
Srbija ima mnogo više potencijala nego što danas pokazujemo
Kada govorim o pomirenju, ne mislim samo na politički dijalog. Pravo pomirenje mora imati i svoju gospodarsku dimenziju. Čovjek koji nema posao, sigurnost i perspektivu teško može vjerovati u budućnost. Mladi čovjek koji razmišlja o odlasku iz Srbije ne pita samo tko je na vlasti. On pita: Gdje ću raditi? Koliko mogu zaraditi? Mogu li pokreneti svoj posao? Mogu li ovdje osnovati obitelj i svojoj djeci osigurati bolju budućnost?
Zato Srbiji nije potrebno gospodarstvo čekanja, već gospodarstvo stvaranja – gospodarstvo u kojem se proizvodi, ulaže, inovira i otvaraju nova radna mjesta. Želim Srbiju koja svoje znanje pretvara u proizvode, tehnologiju i novu vrijednost; Srbiju koja izvozi više, razvija domaću proizvodnju, ulaže u mlade i stvara uvjete da ljudi svoju budućnost grade ovdje.
Tijekom više od pet desetljeća poslovanja uvjerio sam se da Srbija ima ono što je najvažnije: ljude, znanje, energiju i poduzetnički duh. Naš zadatak je te potencijale povezati i pretvoriti u snažan razvojni sustav.
Zato sam godinama govorio o povezivanju znanosti i gospodarstva, razvoju novih tehnologija i umjetne inteligencije, jačanju domaće proizvodnje i projektima poput „Tesla grada“. Bit je uvijek ista: da znanje naših ljudi ne odlazi iz zemlje, već da ovdje dobije priliku pretvoriti se u posao, investicije i novu vrijednost.
Srbija ne smije biti zemlja koja izvozi samo sirovine i radnu snagu. Mora biti zemlja koja stvara, proizvodi, inovira i zadržava svoje ljude.
Jer najbolji odgovor mladom čovjeku koji pita ima li u Srbiji budućnosti nije politički slogan. Najbolji odgovor je – omogućiti mu da tu budućnost može izgraditi.
Od podjela nećemo napraviti budućnost
Ne želim Srbiju u kojoj će političari mladima govoriti da šute. Ne želim ni Srbiju u kojoj će mladi govoriti da nitko iz starijeg naraštaja nema pravo saslušati ih. Ne želim Srbiju u kojoj će jedni druge čekati da naprave pogrešku. Želim Srbiju u kojoj ćemo jedni drugima dati priliku da napravimo nešto dobro.
Ne treba nam više zidova. Treba nam više mostova. Ne treba nam više mržnje. Treba nam više razgovora. Ne treba nam više podjela na „nas“ i „njih“. Treba nam Srbija. Možemo li to učiniti? Vjerujem da možemo. Ali samo ako prestanemo misliti da se Srbija može izgraditi tako što ćemo pobijediti jedni druge.
Nitko ne može sam izgraditi Srbiju. Nijedna stranka. Nijedna institucija. Nijedan naraštaj. Nijedan čovjek.
Srbija se može izgraditi samo ako povežemo ono najbolje što imamo: mlade ljude, znanje, gospodarstvo, znanost, domaći kapital i iskustvo ljudi koji su uspjeli u svijetu.
To je moj pogled na politiku. Ne politika podjele. Ne politika osvete. Ne politika čekanja. Već politika stvaranja.
Nakon izbora mora početi razgovor
Tko god dobije podršku građana na izborima, morat će razgovarati s onima koji tu podršku nisu dobili. To je demokracija. Studenti će ostati dio Srbije. SNS će ostati dio Srbije. Oporba će ostati dio Srbije. Poduzetnici će ostati dio Srbije. Mladi će ostati dio Srbije. I svi oni moraju pronaći način za razgovor. Zato želim biti dio tog procesa. Ne kao čovjek koji misli da ima sve odgovore. Već kao čovjek koji zna koliko znači kada se različiti ljudi nađu za istim stolom. Ja sam kroz život gradio tvrtke. Gradio sam tvornice. Gradio sam poslovne veze. Gradio sam mostove između ljudi i zemalja. Danas želim svoje iskustvo staviti u službu jedne mnogo veće ideje: da ponovno gradimo mostove među ljudima u Srbiji.
Jer gospodarstvo bez mira nema budućnost. Politika bez dijaloga nema stabilnost. A društvo bez međusobnog poštovanja nema zajedničku budućnost. Zato je moja poruka jednostavna: ne vraćajmo Srbiju u prošlost; ne ostavljajmo Srbiju zarobljenu u sukobima; gradimo Srbiju budućnosti.
Srbiju u kojoj će student moći kritizirati vlast. Srbiju u kojoj će čovjek moći podržavati vlast. Srbiju u kojoj će poduzetnik moći raditi. Srbiju u kojoj će mladi moći ostati. Srbiju u kojoj će različitost biti snaga, a ne razlog za sukob. I Srbiju u kojoj ćemo, kada se ne slažemo, sjesti za stol umjesto da jedni drugima zatvaramo vrata.
Jer mostovi se ne grade zato što se ljudi slažu u svemu. Mostovi se grade zato što ljudi žele ostati povezani.
Vjerujem da Srbija, usprkos svim razlikama, ima mnogo više toga što je povezuje nego što je dijeli.
Stajališta iznesena u ovom članku osobna su stajališta autora i ne odražavaju nužno službena stajališta IFIMES-a.
Ljubljana/Beograd, 7. listopada 2026.
