Quo vadis Hrvatska?

Prošlo je nekih 25 godina od osamostaljenja Republike Hrvatske kao punopravne, neovisne i priznate demokratske države. Prošla je trnovit put i prepreke do osamostaljenja.

No gdje je Hrvatska danas i gdje se nalazi kao igrač u Europi, Nato paktu na kraju krajeva i kakva joj je uloga u svijetu. Kakvi su nam ciljevi i interesi, kojim putem idemo? To sa sigurnošću ne može reći nitko, osim možda toga da je cilj bio ulazak u Nato i EU što je i ostvareno uz mnoga puštanja i probleme. Ne možemo se ni sami definirati kroz vanjku politiku ili geostrategiju kud i kamo, jer ni sami namo nikakve donesene strategije ili smjernice, s kojim partnerima i saveznicima,  što i kako, kakve primjere imaju svake druge normalne države. Što nažalost to mi nismo. Ali imamo svaki put, ako se promijeni vlast drugačiju vanjsku politiku, gospodarsku strategiju… Pa sad zamislite kako nas promatraju i smatraju drugi narodi i države. U najmanju ruku kao neozbiljne. Dok smo imali i imat ćemo malo bezbroj prilika od završetka obrambeno-domovinskog rata postati lider na ovim prostorima i biti oni kojih će se pitati. No mi se još koprcamo u blatu dok nam lažna desnica prodaje nacionalne inerese za mrvice, a ljevica kroz kriminal i pogodovanja još sanja o nekakvom bratstvu i jedinstvu. No gdje se trenutno nalazimo kroz prizmu vanjske politike i susjedstva? Stvari su takve da na Italija ne da pravo na naš dio mora (ZERP), Slovenija nas zafrkava za nekoliko četvornih kilometara mora i kopna koja su gle čuda, naša. Imamo posebnu potrebu i obvezu koji su na kraju krajeva i donijete kroz Daytonski sporazum prema BIH. Ali ne samo kroz Dayton, nego i zbog brige o Hrvatima u BIH, brige i potrebe pomirdbe i većeg ponovnog približavanja bratskog nam naroda Bošnjaka/muslimana, koje je neka bilo. I naravno uvijek ista vladajuća struktura u Srbiji koja se nije odrekla velikosrpske ideologije, jer ipak su joj sadašnji premijer i predsjednik države bivši pripadnici radikala i četničkog pokreta u ratnom vremenu. I sve to dok se uspješno provodi srpski Memorandum 2. Dok se proganjaju hrvatski branitelji od strane srpskog pravosuđa kao nekakvi zločinci. Kao da su oni napadali. Dok mi kao pokušavamo blokirati poglavlje 23 pravosuđe, za pristupne pregovore srpske sa Europskom unijom.
I tražimo da se provode stvari koje su zakonski i ustavno određene u Srbiji. Poput prava hrvatske manjine u Srbiji, otvaranje arhiva, ukidanje „Zakona o jurisdikciji“… Ali se one ne provode niti se ima takva namjera. Onda nam Njemačka da opasku zbog blokade pregovora sa Srbijom samo zato što tražimo ono što bi trebalo biti normalno. Jer ipak u interesu Njemačke je vraćanje jugo-sfere pod dominacijom Srbije. Nije više Njemačka ono što je bila, a to je stari saveznik i partner jer i njoj su se promijenili interesi. I sve to dok domaći izadajnici i dušmani pomažu u provođenju Memoranduma 2 naravno uz pomoć „domaćih“ Srba. Plus objava SOA-e da sve više jača četništvo u Hrvatskoj. A cilj svega toga je destabilizacija Hrvatske i spriječiti svaki mogući napredak u svakom segmentu. Što im uspješno polazi za rukom kao i što smo sami svjedoci. Samo se sjetimo izjava iz Srbije povodom vojne parade u Zagrebu, kada kažu da tko dođe na paradu je srpski neprijatelj. I vidi stvaro najistaknutije delegacije su poslali: Albanci, Slovaci, Poljaci, BiH i Velika Britanija. Jer ponavljam, interesi su se promijenili što s njemačke strane tako i s britanske strane. Jer danas Velika Britanija smatra Hrvatsku kao glavnog partnera i igrača na ovim prostorima jugoistočne Europe. Te je pošto poto želi u Višegradskoj grupi koju čine: Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska. Koja se gospodarski i ekonomski razvija iznad prosjeka Europe. Jer ipak se donedavno tako dio smatrao kao siromašni i nerazvijeni Istok Europe. Sve te nabrojane države Višegraske grupe koje i same žele Hrvatsku u svoju skupinu kao punopravnog partnera. Jer nas sve vežu političke, gopodarske i kulturološke poveznice i potrebe. No to blokiraju i Njemačka i Rusija jer ipak navedena skupina država bi predstavljala „tampon zonu“ između dvije sile mogučnost preslagivanja centara moći jer ipak Višegradska skupina predstavlja opasnost za jače države. Dok kod nas neki zagovaraju pridruživanje neki bi htjeli novu Jugoslaviju, jer kako sam rekao nemamo konsenzus niti plan gdje bi i što bi sa državom. Mišljenja sam da bi Višegradska skupina uz mnogostruke benificije, donijela ono najbitnije. A to je mentalni,( jer geografski nikad ni nismo pripadali) bijeg od Balkana. Da rezimiramo, nemamo nikakav dugogodišnji konsenzus i plan startegije vanjske politike i geostrategije, jer mnogo se struja lomi i djeluje kod nas. Sigurno je da drugi odlučuju o nama, kao primjer iz Bruxsella tj. iz EU jer nije ona savez ravnopravnih naroda. Tako da smo neovisni i nezavnisni isto kao i NDH. U veleposlanstvima nas predstavljaju svakojaki ljudi različitih uvjerenja i djelovanja, poput svojedobno Goldsteina u Francuskoj. Primjeri naši potencijalnih ciljeva su svakako zaustavljanje izljeva stanovništva, gospodarski oporavak, čuvanje neba i veća jurisdikcija odluka u Bosni i Hercegovini, jače pozicioniranje gospodarske naravi na prostorima jugoistočne Europe kroz koji bi postali lider navedenih prostora i pridruživanje Višegradkoj skupini. No dok mi mislimo da smo obavili svoje (osamostaljenje, Nato i EU) i da se možemo mirno baviti stvarima iz prošlosti, dok država sve više tone. A svijet ide dalje, povijest se piše svaki dan, a o nama odlučuju neki drugi umjesto nas samih, jer je vrijeme da se trgnemo dok ne bude kasno. Živjela Hrvatska!