U Republici Hrvatskoj dolazi novi praznik i festival demokracije, parlamentarni izbori i dan odluke. Iako neočekivano ili očekivano brzo ali 11.9. imamo nove prijevremene izbore, što je prvijenac u povijesti moderne Hrvatske.
Mora se priznati da aktualna predizborna kampanja, koja je u svom vrhuncu, nije bila nikad manje zanimljivija po svađama ili prepirkama od prethodnih jer ipak se gospoda političari očito nisu dovoljno pripremili za nadolazeće izbore. Pripremili su se, ali zasigurno ne na manje zabavan način s puno novih obećanja i demagogije. Kao i nova mogućnost građana i glasača RH da odrede koga će izabrati na putu za boljitak i promjene u hrvatskom društvu i državi. Samo što je slučaj u RH da su glasači podijeljeni po ideološkim taborima, a ostali koji su većina jednostavno više nemaju povjerenja i nade u političku elitu za bolje sutra. Kao i uvijek, sve političke opcije govore i obećavaju nekakve mjere za spas hrvatskog gospodarstva, kao oni imaju način kako povećati zaposlenost, zaustaviti iseljavanje… No sve što govore ne govore konkretno kako? Nego uvijek iznova ista priča o programima, investicijama i pomoću EU. Jer budimo svjesni da malo koja stranka provodi svoj politički program u potpunosti, već sve ovisi o faktorima sa strane i trenutnim situacijama. Trebali bi možda glasovati po načelima njihove naravi i dobrim namjerama. Ali nemojmo se zaluđivati, jer ipak to su političari i nema toga koji će prvo raditi za narod a tek onda za sebe i svoju korist, jer sve je to karijera, a pogotovo da glasujemo po savjesti kako se voli reći. Da imamo razumijevanja i političkog znanja, a pritom i savjesti prema sebi i svojoj djeci ne bi imali za koga glasovati. Tako imamo i u ovoj kampanji cirkusante kojima se program zasniva na napadima jednih na druge, prepucavanja tko je tko, prazne priče o političkim programima, prebacivanja krivnje za trenutnu situaciju u zemlji,… Sve površno i općenito bez onoga što bi se stvarno trebalo reći i napraviti (djela, a ne riječi!). Uvijek ista priča! No mijenjaju se retorike i pojavljuju razne anomalije na hrvatskoj političkoj sceni. Istoj toj sceni kojoj je prijetila velika politička dekadencija i monotonija u smislu formiranja političke scene na dva stranačka pola. Tako su neke stranke nastale iz pokreta i akcije, koji su ponovno proizašli iz društveno – gospodarskih situacija u zemlji. Poput Živog zida, koji je trenutno neokaljan jer nije imao prilike sudjelovati u ikakvom političkom životu Hrvatske bilo lokalnom ili državnom. Imaju se prilike revolucionari dokazati iako ih se dosada puno puta uskočili sami sebi u usta u smislu njihovih ciljeva i dosadašnjih djela. Mosta koji također, kao relativno novonastala pojava na političkoj sceni u Hrvata nije imao prilike pokazati pravo lice, iako je imao tri mjeseca rada u Vladi RH koje je jako malo za nekakvo djelovanje. 
No njihovo lice se nadzire za one koji ih čitaju između redaka, sad je vidjeti hoće li nacionalna platforma za nezavisne kandidate moći i htjeti nešto napraviti. Iako je Most zasada napravio veliki korak u stvaranju svoje baze birača, vjerujem da će se u budućnosti uvijek kretati oko trenutnog postotka glasova birača koje predviđaju sadašnje ankete i analize. Ove dvije stranke su postale treće opcije što je jako dobro u smislu demokracije i demokratičnosti. No predstojeći izbori su i izbori spasa za Jimmya Fontanu (Miana Bandića), koji traži spas na izborima, jer čovjeka i dalje terete i sumnjiće za mnoga kaznena djela što mu je donijela njegova dosadašnja politička karijera i djelovanje. Tako smo u aktualnoj kampanji dobili i novopećene velike „Hrvatine“ poput Zorana Milanovića, koji je očigledno u nedostatku svojeg programa i dosadašnjeg rada shvatio iz prethodnih kampanja kod određenih političklih stranaka sljedeće: ukoliko se puno priča o Hrvatskoj i kontrira Srbiji mogućnost je da se dobiju i glasovi sa desnice! Jer tu se igra na niske emocije. Što se sve neće učiniti za vlast! Kao i novi, redizajnirani HDZ koji imaju nikad mirniju, pasivniju i civiliziraniju kampanju sa sasvim novim vodstvom. Kako samo zaboraviti „opasnu“ stranku opasnih namjera IDS. Ona je ublažila svoju retoriku oko autonimije Istre ili možda njenog odcijepljenja. Sada zagovaraju veću financijsku slobodu Istre kroz reformu javne uprave i regionalizaciju Hrvatske. A je li to prvi korak prema njihovom cilju ne zna se jer nijedna država ne može postati država bez samostalnog financiranja. U stvarnosti, ali u prošlosti postojala je potencijalna treća opcija kao pravaštvo. Oni su danas, nažalost, usitnjeni na različite saveze i stranke te još nisu uspjeli prebroditi svoja velika ega. Rezulate predstojećih izbora je teško predvidjeti, narod će do samog kraja biti u neizvjesnosti. Jedno je sigurno, morat će se stvarati savezi od velikog broja stranaka i partnerstva. Velika istina za sve stranke je ta da im se ukazuje povijesna prilika u smislu političkih ciljeva jedne stranke, posebice većih stranaka jer su u boljoj poziciji za ostvarenje. Tko izvuče narod i državu prema boljitku i normalizaciji države, sebi i svojoj stranci bi zagarantirao minimalno sljedeća dva mandata. Mogli bi ih nazvati činjenicama, ali to nisu činjenice, to je realno stanje: hrvatskom narodu više nije važno tko, gdje, što, već samo da se radi prema boljitku. Nije im važno tko će to uraditi i na koji način jer gladan i nezadovoljan čovjek razmišlja samo o jednom. Narodu je dosta lijepih riječi, obećanja i programa za spas, traže se djela, a ne riječi. Ipak, da budemo prizemljeni i realni je li išta od ovoga opravdano očekivati od političara koji su nas i doveli u ovo situaciju, gdje radnik nema posla, a mladi iseljava. Živjela Hrvatska!
