Tek pješačka staza dijeli od mora parcelu na kojoj su svoj dom u Brelima sagradili mladi arhitekt Ivan Filipović i zaručnica mu Marija. Doda li se tomu da je gabaritima nevelika katnica okružena borovima, te da ima terasu koja se gotovo nadvija nad stazom, na prvu bi se moglo zaključiti kako je riječ o jednom u nizu sličnih objekata na području Makarske rivijere.
Zaključak je, međutim, pogrešan. Kuća o kojoj je riječ posebna je jer je sagrađena od betona, čelika i stakla, i uza sve to – odlično se uklapa u okoliš. Dok prilazimo kući s jedine moguće, sjeverne strane, doznajemo od Ivana da je parcelu naslijedio i da ima površinu od svega 204 kvadrata, a 200 kvadrata je uvjet da uopće bude građevinska parcela.
– S obzirom na to da breljanski prostorni plan dopušta gradnju podruma i četiri nadzemne etaže, na ovu sam kuću mogao izgraditi još dvije etaže. Međutim, mene takva velika kuća nije uopće interesirala, nego mala kuća koja mi kroz život ne bi stvarala opterećenje. I sasvim je dovoljna, barem u ovom stadiju našeg života – kaže naš sugovornik. Odabir materijala na području gdje sve počiva na kamenu posve je druga priča.
– Zagovaram vrstu arhitekture kojom mogu prikazati konstrukciju kuće onakvom kakva jest. Ako se gradi od betona, onda će beton biti vidljiv, ako je od čelika, onda će biti vidljiv čelik ili rešetkaste konstrukcije pa će i ona biti vidljiva. U svakom slučaju, ne volim kamuflirati stvari.
Ivan nam je rekao i da je beton zavolio još u doba fakulteta. Taj su materijal kao izražaj koristili brojni poznati arhitekti koji su mu bili uzori.
Zanima nas je li u gradnji bilo problema i doznajemo da su se pojavili utoliko što je bila neuobičajena za izvođače radova, koji se s tim nisu prije sretali.
– S obzirom na konfiguraciju terena, najveći problem bila je zapravo nepristupačnost parcele radnim strojevima. Kad bismo to izuzeli, gradnja nije bila naročito zahtjevna – kaže Ivan. Trebalo je, naravno, paziti na svaki detalj, jer se poslije ne dopuštaju nikakva “štemanja”. Apsolutno sve instalacije, strojarske i električne, te drugi detalji poput rasvjetnih tijela, čak i ugradbenih zvučnika, trebalo je predvidjeti na vrijeme. Znači, trebalo je utrošiti puno više vremena u fazi projektiranja da bi bilo lakše raditi u fazi gradnje.
Visoka samo šest metara
Vanjski gabariti kuće su 9 x 5,2 metra. Sastoji se od tri etaže, od kojih je jedna potpuno ukopana, a dvije su nadzemne pa je izvan zemlje visoka šest metara. Obodni zidovi široki su 40 centimetara s obzirom na to da su dupli. S namjerom da prirodni beton bude vidljiv i u eksterijeru i u interijeru, a da bi se riješila fizika zgrade, odnosno toplinska izolacija, unutar zida je i sloj toplinske izolacije. Kuća ima neto kvadraturu približno 100 kvadrata. Djeluje kao jedna funkcionalna jedinica na način da su u prizemlju, povezanom s terasom, blagovaonica i kuhinja. Straga je gostinjski WC, odnosno kupaonica koja prati malu dječju sobu. 
Na katu je, a povezan s prostorom galerije vizualno i zvučno, dnevni boravak s pogledom na more, a otraga, iza dnevnog boravka, spavaća soba s vlastitom kupaonicom. U podrumu je višenamjenski prostor. Služi kao sprema (ormara nikad dosta), ima prostor za tjelovježbu, a sa sjeverne strane prostoriju za tehniku i praonicu. Uviđamo da zahvaljujući upravo toj, posjetitelju nevidljivoj etaži, na koju upućuju tek unutarnje stepenice u prizemlju, prostor za življenje nije natrpan stvarima nužnima za život. Jedan od zanimljivih detalja je poveznica iz spavaće sobe iz koje se, otvaranjem poklopca na dnu ormara, roba ubacuje u cijev koja vodi ravno u praonicu, gdje je perilica za rublje. Prva asocijacija na beton je hladnoća, ali dojam hladnoće može se izbjeći čak i kad beton na unutarnjim zidovima nije prekriven žbukom.
Dnevni boravak na katu
– Na gornjoj etaži, gdje su dnevni boravak i spavaća soba, betonu je suprotstavljen fini orahov brodski pod koji se svojom teksturom i bojom dosta dobro veže uz beton – objašnjava nam Ivan. – Ta tema drva daje dozu topline. Tu je i kauč živih boja. Na donjoj etaži na podu su keramičke ploče prilagođene boji betona. Tu etažu smo otoplili kuhinjom od orahova furnira. Ulazna vrata s vanjske strane obložena su drvom. Uz betonski zid su stepenice koje vode na kat – napravljene prema Ivanovu dizajnu. Izrezani komadi industrijskih čeličnih HEA profila čine stepenice koje su konzolno pričvršćene na zid. Djelomičan razlog postavljanju velikih staklenih stijenki s fronte kuće bili su lokacijski uvjeti. Ukratko: s istočne strane zid mora biti potpuno zatvoren jer se kuća vodi kao poluugrađena budući da je na toj strani potpuno na rubu građevinske čestice. Sa zapadne strane je polujavni put, tako da ni tu nije moglo biti previše otvora, a sa stražnje strane kuća je najvećim dijelom ukopana u konfiguraciju terena. Ostala je jedino južna strana. Prednja staklena fronta kuće dijeli se u dvije zone: gornju, fiksnu ili, stručnom terminologijom rečeno, staklenu fasadu, i donju koja je klizna. Dimenzije staklenih stijenki su 3,2 x 1,5 metara svaka. Radi se o sigurnosnom staklu i jedan komad teži oko 200 kilograma. Usput rečeno, trebalo ga je s ulice do kuće donijeti na rukama i ugraditi. Dolje je podizno-klizna trodijelna staklena stijenka, kojoj su vodilice potpuno spuštene u pod bez fizičke barijere da bi time etaža s terasom bila povezana na što neprimjetniji način.
‘Svak te može vidit’
Naravno da zbog “toliko stakla” nisu izostali komentari “svak te može vidit unutra”. – Može onaj tko zaviruje i ulazi u našu privatnost – odgovara Ivan. – Šetnica ispred kuće niža je za 2,5 metara u odnosu na terasu koja zaklanja prizemlje kuće. Po potrebi možemo spustiti vanjske rolo zastore. S obzirom na to da živimo normalan život, da me netko i vidi, ne smeta mi – mirno će Ivan. Na mjestu gdje parcela graniči s ulicom sagrađen je kameni zid. Tražen je kamen koji je već dugo ležao u zemlji, zbog čega nije trebao biti priklesan, nego je već imao “koru”.
– Zid je sagrađen od velikih masiva, što daje šarm kući jer je spoj staroga i modernog, rustikalni kameni zid s betonom i staklom iznad – objašnjava naš sugovornik. Kuća je građena u specifičnim uvjetima, sve je trebalo raditi ručno, bez ikakve mehanizacije jer je pristup parceli nezgodan, što je sigurno poskupilo gradnju. Zanima nas – koliko.
Gradnja skuplja jedan i pol puta
– Gradnja je poskupjela samim tim što je kuća jako mala i većinu stavki plaćate paušalno – kaže Ivan. – Jedan i pol puta je skuplja nego uobičajena gradnja, ali isto tako bi i njezina tržišna vrijednost bila jedan i pol puta veća. Moja je želja bila izgraditi kuću koja će u svim svojim segmentima biti posebna, što je onda u velikoj mjeri utjecalo i na potreban budžet. Već u početku smo dogovorili koliko smo spremni uložiti da bismo izgradili kuću po svojoj mjeri i toga smo se držali. Ponekad nešto morate žrtvovati da biste nešto dobili – govori svoju računicu. Reakcije na kuću modernog minimalističkog industrijskog stila očekivano su podijeljene, barem kad su mještani u pitanju. – Ima oduševljenih, kolege arhitekti upućuju čestitke, što mi puno znači, a isto tako ima komentara onih kojima se ne sviđa – veli Ivan. – Puno je više onih kojima se sviđa. Kad prolaze, i turisti zastajkuju i gledaju. Budući da je Ivan arhitekt i bavi se projektiranjem, primjećujemo da je važna i reakcija investitora, potencijalnih klijenata. – Potencijalnim klijentima pokažem kuću da vidim njihovu reakciju na taj stil, na moj pristup arhitekturi i da vidim može li naša suradnja biti uspješna ili nismo kompatibilni. U zadnje vrijeme ima onih koji bi htjeli slične objekte. Trebalo je učiniti iskorak, odlučiti se i napraviti takvu kuću. Dokle god nekome obećavate da će dobiti nešto posebno, a niste se usudili sebi takvo što napraviti, to ne drži vodu. Ovo je s arhitektonske strane bio hrabar potez u ulozi investitora. Nije bilo lako investirati, ali zahvaljujući kući dobio sam poslove i nove prilike za ostvarivanjem – u konačnici je zadovoljan Ivan Filipović. (Slobodna Dalmacija)
