Kada pišem o ovoj temi, pokušavam ne upotrijebiti probleme djece u političke i svakodnevne svrhe jer im to nikako ne pomaže u zdravom odrastanju. Još manje im pomaže – nuđenje „rješenja“ koja tako izgledaju, kao dobra i pri ruci, ali naizgled jednostavna rješenja zapravo ne rješavaju sami uzrok problema i ne sprječavaju nove probleme.
Što će maloljetni Cesare reći o nama, odraslima, kada bude čitao novinske članke ili gledao fotografije ovrhe? Jesmo li učinili sve za njega, i svu drugu djecu, koja prolaze kroz slične probleme? Zato smatram da su u slučaju maloljetnog dječaka Cesarea o kojem priča cijeli grad Split, a i cijela Hrvatska – zakazale institucije. One institucije koje mi plaćamo, koje imaju stručnjake i koji su trebale zaštiti maloljetno dijete. Institucije koje su trebale već prije 5-6 godina donijeti odluku i provesti je u djelo. Osigurati da dijete ima i majku i oca jer to svako dijete zaslužuju – odrasti uz svoje roditelje. To mu jamče i hrvatski zakoni, a i talijanski jer od 2013. godine, ulaskom u Uniju, prihvatili smo da nas veže jedinstveno zakonodavstvo. Malog Cesareau pravo na dom, obitelj, zaštitu jamči i Konvencija o pravima djeteta, kao i Fakultativni protokoli kojima je Republika Hrvatska pristupila. Zakoni se ne mogu selektivno primjenjivati, onako kako se to nama sviđa i zato je ovo pravi test naše pravne i socijalne države.
Zato ću u svome budućem radu u gradu Splitu i Gradskom vijeću posebno dati naglasak na zaštitu djece, potporu majkama i očevima koji žele biti još bolji roditelji – zalagat ću se za splitsku Polikliniku za zaštitu djece i mladih koja će biti mjesto u kojem obitelji mogu dobiti najbolju pomoć za svoju djecu. Osim toga, radit ću na svim mjerama koje sam u kampanji za gradonačelnika Splita i obećao – mjerama za sve splitske obitelji koje su pogođene bilo materijalno, bilo emocionalno.
Ante Čikotić, vijećnik Mosta u Gradskom vijeću
Most nezavisnih lista grada Splita