Andrija Puharić – čovjek koji je za američku CIA-u vrbovao agente s paranormalnim sposobnostima

Glumac iz serije “Stranger Things” Joe Keery u nedavnom intervju za Wired na pitanje je li ta popularna serija zasnovana na istinitoj priči odgovorio je: “Da, zasnovana je na mjestu imena Camp Hero, u Montauku, New York, koje je bilo laboratorij za pokuse s ljudima što su se provodili za vrijeme hladnog rata. Mjesto se može vidjeti izvana, ali se ne može ući”, odgovorio je Joe Keery

“Stranger Things” je Netflixova znanstvenofantastična horor serija koju su napisala i režirala braća Duffer i čija je druga sezona nedavno objavljena. Kao u mnogim popularnim SF filmovima, i ovdje se uvelike koriste paranormalne moći – djevojčica koja se zove Jedanaest ima psihokinetičke sposobnosti, piše Jutarnji list.

Kao rezultat uspješnosti serije razni svjetski mediji pisali su o bazi Camp Hero o kojoj su 80-ih procurile priče da su se ondje, baš kao u seriji, provodili eksperimenti kontrole uma, koristile razne supstancije za poticanje uma, da su se događale otmice djece i putovalo se kroz vrijeme. I serija je izvorno trebala nositi ime Montauk. U njoj se pojavljuje i verzija Faradayeva kaveza, koji predstavlja zaštitu od električnog polja i navodno povećava paranormalne moći.

Taj kavez i njegove mogućnosti najviše je istraživao znanstvenik Andrija Puharich, Amerikanac hrvatskog podrijetla. On je doveo u Ameriku Urija Gellera, Izraelca koji je 70-ih godina bio popularan u svijetu zbog paranormalnih sposobnosti, i bio je njegov predstavnik i mentor. Puharich je, tvrde neki mediji, bio povezan s projektom Montauk, a navodno je za CIA-u regrutirao osobe s paranormalnim sposobnostima.

S nedavnim otvaranjem CIA-inih dokumenata iskočilo je ime Urija Gellera kao osobe koja je nakon smrti Johna F. Kennedyja u Meksiku istraživala mjesto koje je posjetio Lee Harvey Oswald. No, Uri Geller rekao je da je to mjesto istraživao za Jacqueline Kennedy, pod nadzorom CIA-e. Što je ondje otkrio rekao je samo njoj, a na pitanje tko ga je povezao s Jacqueline Kennedy, novinarima je odgovorio: “Andrija Puharich, koji ju je poznavao otprije”.

No na službenim stranicama Urija Gellera može se naći dio knjige koja govori o životu Andrije Puharicha “Memoari disidenta – Dr. Andrija Puharich”, koji štoviše govore da se Puharich zadnjih desetljeća života i skrivao od CIA-e te da zasigurno nije bio njihov stalni suradnik. U svakom slučaju, njegov je život bio vrlo zanimljiv, obavijen tajnama, a govori o dobu kada su Amerika i dobar dio svijeta bili ludi za osobama paranormalnih sposobnosti, od kojih je Uri Geller zasigurno bio najpoznatiji.
Tko je, zapravo, bio Andrija Puharić, čiji je nevjerojatni život vrijedan zasebne serije?

Njegov otac stigao je u Ameriku 1912. kao slijepi putnik na brodu, bez dokumenata. Andrija je rođen kao Karel Puharich u Chicagu 1918. i bio je najstarije dijete u obitelji. Otac ga je često zlostavljao. Kasnije su mu dodali i ime Henry, ali se nakon mladosti sam koristio imenom Andrija.

U srednjoj školi počinje pokazivati razne talente, osvaja prve nagrade na natječajima za eseje i govore. Upisuje studij filozofije i pre-medicinu, a potom studira medicinu na Northwestern University Medical School. Kao student razvija razne teorije, poput teorije dinamike koja ga je šest godina kasnije dovela do teorije o provođenju živčanog sustava. Godine 1942. ženi se i dobiva prvu kćer. Radi na medicinskim istraživanjima i privlači ga biofizika. Bio je sretan što je isplatio vojsci stipendiju za školovanje.

“Obećanje koje je dao ocu da će posjetiti sunarodnjaka Zlatka Balokovićakada ode u New York promijenilo je Andrijin život. Aristokrat, violinist svjetskoga glasa, Zlatko Baloković imao je ured u New Yorku, ali su on i njegova supruga Joyce, nasljednica jedne od najuglednijih starih čikaških obitelji, živjeli u Camdenu, u državi Maine. Kad je Andrija pozvan da ih posjeti u Maineu, impresionirali su ga njihovo bogatstvo i sofisticiranost. No, teme o kojima su raspravljali, kao i topao šarm Balokovićev, uskoro su otopili socijalne razlike među njima”, piše u Puharichevoj biografiji.

Joyce je posebno fascinirala Andriju. Prvi je put susreo jaku mističnu dušu. Pričala je Andriji o području o kojem dotad nije ništa znao – o paranormalnoj percepciji.

“Ono što ga je stvarno zbunilo bilo je njezino uvjerenje da postoje ljudi koji mogu živjeti izvan prostora i vremena, a zatim ući u fizički svijet kao živi ljudi te mu je pričala o tome da je možda Isus bio jedan od takvih ljudi koji je došao iz drugog vremena i prostora da ljudima pruži šansu da poboljšaju svoj put. Također je navela da je Isus imao moć levitacije, telepatije, izlječenja drugih, materijalizacije…Takve se sposobnosti i dalje pojavljuju s vremena na vrijeme kod različitih ljudi na Zemlji i nisu jedinstvene samo za Isusa – rekla mu je Joyce”, piše u Andrijinoj biografiji.

Ostao je tri tjedna kod obitelji Baloković. Potom je osjetio da želi živjeti ondje, da mora osnovati institut u Camdenu, u Maineu. “Balokovići su bili oduševljeni kao i on. Ponudili su mu gostinjsku kuću i zajam od 200 dolara mjesečno. Andrija je pokrenuo neprofitnu organizaciju Fondacija okruglog stola”, navodi se u njegovoj biografiji.

I tako je u svojim 30-im godinama krenuo na put koji će zavrtjeti umove, zbog kojeg će ga pisac Aldous Huxley prozvati najsjajnijim umom parapsihologije i zbog kojeg će neki sumnjati u njegovo mentalno zdravlje ili ga nazivati varalicom i lašcem. Iako je bio priznati medicinski znanstvenik, Andrija Puharich srcem i dušom uvijek je bio zainteresiran za paranormalno te nije mario zbog gubitka reputacije ozbiljnog znanstvenika. U početku se u svom malom institutu smrzavao, no obitelj Baloković među utjecajnim je prijateljima našla prve donacije za istraživanja svojega štićenika. Prva istraživanja koja je proveo bila su u suradnji s uglednim dr. Samuelom Rosenom, specijalistom za sluh te su zajedno razvili slušni aparat.

Da bi zaštitio osjetljivu elektroničku opremu, Andrija ju je smjestio u malenu sobu u cijelosti izgrađenu od metala. Kad se zatvore vrata, elektromagnetski valovi ne mogu prodrijeti. Radio će unutra svirati samo dok su vrata otvorena. Takva se soba zove Faradayev kavez, po izumitelju Michaelu Faradayu. Andrija nije ni sanjao da će ona postati važna za njegova kasnija istraživanja te će je usavršiti.

“Krajem 40-ih upoznaje Eileen Garrett, koju je pratila reputacija vidovite osobe s telepatskim sposobnostima i velikog medija. Nije željela nikakav novac niti ikakve beneficije za sebe. Mogla je vidjeti što neki doktor na Islandu ima na stolu i citirati dijelove knjige koju čita…”, piše u Puharichevoj biografiji.

Bio je očaran njezinim postignućima te je surađujući s njom želio dokazati da je telepatija utemeljena na prijenosu elektromagnetskih valova među ljudima. Kad se vratio u Maine, bio je neugodno iznenađen.

“Zato što je branio Joyce i Zlatka kad su ih stanovnici gradića New Englanda proglasili ‘crvenima’ zbog potpore Progresivnoj stranci, čiji je kandidat za predsjednika bio Henry Wallace, kojeg se smatralo komunistom, Andrija je tretiran kao opasni radikal i postao je predmet istraživanja lokalnog FBI-a. Ostao je bez sredstava, ali je ubrzo našao nove pokrovitelje i 1950. sa svojih 12 suradnika dobiva raskošno mjesto za rad na imanju Warrenton u Maineu gdje je nastavio s institutom i radom na elektrobiologiji. O svojim istraživanjima objavio je knjigu “Beyond Telepathy”, piše u knjizi o Andriji.

U kolegicu liječnicu zaljubljuje se 1947. godine, što nije dobro primila ni Joyce Baloković jer se rastaje od supruge.Tri mjeseca radio je istraživanja s Eileen Garrett u Faradayevu kavezu. U tom je razdoblju dobivao i velike donacije od raznih bogatih pokrovitelja da izvede kavez vrhunske kvalitete. Eksperimenti su bili toliko uspješni da su privukli pozornost vojske. Nakon jednog značajnog posjeta, svoja je dostignuća 1952. predstavio odsjeku obavještajne službe vojske u Pentagonu.

“Zašto su pokazali interes za to, postalo je jasnije 1959. kada je jedan francuski znanstveni magazin objavio da Amerikanci uspješno komuniciraju telepatijom s podmornicom Nautilus. To je znanstvenicima u SSSR-u koji su se već zanimali za telepatiju, dalo poticaj da dobiju vladinu podršku. Jedinica za parapsihologiju dodana je odsjeku za psihologiju u Lenjingradu, s profesorom Vasiljevom na čelu. Započeo je rat supermoćima”, piše u biografiji Andrije Puharicha, baš kao u scenariju serije “Stranger Things”.

Ljude za koje bi vjerovao da imaju “ono nešto više” spominjao je vojsci. Prema zapisima u Puharichevoj prvoj knjizi “Sveta gljiva”, koja je objavljena i u Jugoslaviji, čitavo je vrijeme 50-ih godina bio u kontaktu s vojskom, ali je u početku, kako je sam zapisao, teško njihovoj obavještajnoj službi mogao objas­niti zašto je važno istraživati posebnu vrstu gljive muhare te koje bi im moguće prednosti ona mogla donijeti.

“Osjećao sam svojom dužnošću da vojsci dostavim obavijesti koje mi je gospodin Wasson dao o gljivi koja se upotrebljava u Srednjoj Americi, a koja uvećava ili učvršćuje telepatske sposobnosti. Osjećao sam da to dugujem mnogobrojnim prijateljima u vojsci koji su pokazali zanimanje za tu pojavu. Što je vojska uradila dalje s ovom obavijesti, ne znam”, zapisao je A. Puharich u svojoj knjizi.

Osim što je tražio osobe koje imaju paranormalne moći, proučavao je i odlične obmanjivače. U svom laboratoriju počeo bi s testom vidovitosti. Imao je razne kompleksne metode. Izradio je i testove sposobnosti telemetrije ili izravne spoznaje putem predmeta. Telemetar je čovjek koji je sposoban držeći u ruci neki predmet dati točne obavijesti o njegovu vlasniku.

Takve je sposobnosti navodno imao vidovnjak Peter Hurkos koji je mogao iz zatvorenog pisma opisati osobu koja ga je pisala, pa čak i reći od čega boluje. Andrija Puharich izvodio je i testove telepatije. Istraživao je i osobe koje su padale u trans, kao i one koje bi odjednom progovorile nekim izumrlim jezikom. Sve ih je smještao u Faradayev kavez napravljen od bakra sa zidovima koji odašilju elektromegnetske valove i elektrostatičke utjecaje jer je smatrao da to potencira njihovu snagu.

Šezdesetih godina Andrija je čuo za Brazilca Zéa Ariga, otišao je u Brazil i deset godina proveo je istražujući njegove moći. Zé Arigo je bio poznat po operacijama koje je izvodio na ljudima u nevjerojatnim uvjetima. Kada su ga jednom zbog njegove prakse strpali u zatvor, legenda kaže da je i ondje izliječio mnoge zatvorenike i izvodio operacije te su ga u konačnici pustili. Kada je Arigo stradao u automobilskoj nesreći, Andrija je dugo žalio što ga nije uspio više istražiti. Zanimljivo je i da je Puharich 1969. glumio samog sebe u tada popularnoj seriji “Perry Mason”, u epizodi koja se bavi otkrivanjem lažnih medija.

Malo potom stiže mu informacija iz Izraela o Uriju Gelleru. Puharich odlazi u Tel Aviv i dovodi ga 1971. u Ameriku. Astronaut kapetan Edgar Mitchell iz Apolla 14 donirao je novac za istraživanje Gellerovih moći. Neki mediji navode da je Puharich imao na raspolaganju i resurse CIA-e. I poznatog nizozemskog medija Petera Hurkosa, kojega su zvali čovjek radar, također je doveo u Ameriku. O njemu je saznao iz članka u novinama u kojem je pisalo da taj Nizozemac odlično surađuje s policijom.

Ubrzo su postali prijatelji. Peter Hurkos bio je slavan u Americi, gostovao je u TV emisijama kao psihodetektiv, primio je mnoga odlikovanja od policije za pomoć koju im je pružio, a njegovi najpoznatiji slučajevi bili su otkrića vezana uz bostonskog davitelja i ubojstvo Sharon Tate u Los Angelesu. Prema njegovu kazivanju, savjetovao je američke predsjednike i bio je prijatelj s obitelji Reagan.

Na nekim stranicama na internetu može se naći podatak da je Andrija u sklopu kontroverznog projekta Montauk, koji je vlada SAD priznala 1980-ih, proveo mnoge pokuse na ljudskim moždanim valovima. No to se u Andrijinoj biografiji ne spominje.
“Iako je bio u vojsci i često je s njom kontaktirao o svojim istraživanjima, imao je osjećaj da mu vojska ne vjeruje do kraja. Moguće je da je razlog za to bio što je Andrijin otac javno podržavao Tita, a i njegov prijatelj Zlatko Baloković bio je glasnogovornik nove Jugoslavije u New Yorku i osobni Titov prijatelj. To je bila zapreka i meni kada sam 60-ih tražio američko državljanstvo. Službenici useljeničke službe ispitivali su me o Andrijinu ocu i mojim političkim opredjeljenjima”, piše autor biografije o Andriji Puharichu.

Početkom šezdesetih godina, kad je nakratko ostao bez sredstava, Andrija je napisao knjigu “Sveta gljiva”. Tada je radio u jednoj vojnoj bolnici. Kad je objavljena knjiga, nije prošlo dugo i već je imao šest tvrtki, uključujući institut za psihološka istraživanja na Sveučilištu Stanford koje mu je platilo da se opet posveti parapsihologiji. Krenuo je na ekspediciju u Meksiko vezanu uz istraživanja o ritualima i gljivama. Tada je ostavio i drugu suprugu, a 1963. prihvatio je poziv jedne fondacije da dođe u Brazil i istraži spomenutog Ariga. Andrija je bio siguran da je on imao moći za operiranje, kontroliranje bakterija i anesteziju. Operirao je i Puharicha, izvadio mu je lipom iz ramena, u trenu, bez boli i antiseptika.

Šezdesetih se godina opet raspravljalo o njegovu kavezu, koji su navodno Sovjeti već sami rekonstruirali. Puharić je vodio rasprave o telepatiji u NASA-i. Čak je i NASA 1962. objavila da Sovjeti i Amerikanci istražuju “elektroničko-biološku komunikaciju”, što je opet navodilo na Andrijina istraživanja prije deset godina. Upravo kad je raspustio svoj poznati institut, 1971. čuo je za Urija. Dovodi ga u Ameriku gdje ga uskoro podvrgavaju raznim testovima kojima Andrija nije prisustvovao, ali ih je dogovorio. Znanstvenici su rekli da ne mogu objasniti njegove nevjerojatne sposobnosti.

Andrija je tih godina putovao svijetom i s telepatima molio za mir. Posjetio je i svoju rodbinu u Makarskoj sa svojom novom djevojkom. No 1973. Time i Newsweek serijom članaka razotkrivaju Urija kao varalicu. Čak i znanstvenike koji su sudjelovali u istraživanju navode s posve drugačijom pričom. Andrija je, kako piše u njegovoj biografiji, smatrao da se radi o podvali te da su nekome smetale Urijeve sposobnosti.

Ostatak života Andrija je uglavnom posvetio svojoj misiji da razotkrije kako su Rusi napravili jednu Teslinu napravu koja koristi krajnje niske frekvencije na štetu drugima. I inače je prema Nikoli Tesli gajio veliko divljenje i poštovanje. Pred kraj života izumio je sat koji je nazvao Teslar, a koji blokira negativne ELF valove. Patentirao je i uređaj koji je poboljšavao učinke elektroterapije na mozak. Bio je autor oko 56 američkih i stranih patenata na području medicinske elektronike, neurofiziologije i biokibernetike. U tvrtki Intelectron Corporation u New Yorku bio je predsjednik i ravnatelj istraživanja deset godina. No, on je i izumitelj metode i uređaja za razbijanje vodenih molekula, čime se oslobađaju vodik i kisik stvarajući krajobrazno prihvatljiv izvor “vodene” energije 1983. Umro je 1995. godine.

A što se tiče kontroverzi oko toga je li Uri Geller prevarant, o tome možda najbolje svjedoče nedavno otvoreni CIA-ini dokumenti u kojima se zaključuje da je on doista bio osoba paranormalnih sposobnosti, piše Jutarnji list.