Od proglašenja samostalne hrvatske države 25. lipnja 1991. hrvatski je narod birao četiri predsjednika odnosni predsjednice Republike Hrvatske, navodi u pismu Antun Babić najavljujući tako i svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima
“Svi dosad izabrani predsjednici hrvatske države bili su ili članovi Komunističke partije Jugoslavije i partizani, ili su to bili njihovi očevi i djedovi.
Osobni podaci:
Rođen: 14. svibnja 1947., Pleternica
Bračni status: udovac, dvije odrasle kćeri (supruga umrla 16. prosinca 2015.)
Poznavanje stranih jezika: engleski, njemački
Obrazovanje:
• Magisterijski studij iz međunarodnih odnosa, Dublin City University – Irska
• Magisterijski studij iz međunarodnih odnosa i diplomacije – Washington International University, dopisni studij
• Diplomirani prevoditelj i tumač za engleski i hrvatski jezik – Institut za jezike, University of Sydney i RMIT University, Melbourne
• Diplomatska akademija Ministarstva vanjskih poslova RH, Zagreb
• Certificate, kineska vanjska politika – Tsinqhua sveučilište, Peking
• Irska povijest, jedan semestar – Trinity College Dublin
Radno iskustvo u Australiji:
1969. – 1972. Savjetnik i prevoditelj za hrvatsku etničku zajednicu,
Bank of New South Wales – Sydney.
1975. – 1976. Savjetnik za hrvatsku etničku zajednicu u Ministarstvu zdravstva
Australije – Canberra i Sydney
1977. – 1978. Referent za radne odnose i savjetnik za strane radnike u
poduzeću Thomas Borthwick Co. – Melbourne
1979. – 1990. Menadžer – koordinator Kadrovske službe u australskoj podružnici
američke automobilske kompanije Ford Motor Co. – Melbourne
Radno iskustvo u Hrvatskoj:
1990. – 1991 Tajnik u Hrvatskoj Matici iseljenika
1991. Savjetnik za medije u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske
1991.- 1992. Glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske
1992. Prvi privremeni predstavnik RH pri KESS-u (danas OESS)
1992.- 1993. Šef kabineta ministra vanjskih poslova, opunomoćeni ministar,
MVP, RH
1993.-1994. Pročelnik Odjela za informiranje u Ministarstvu vanjskih
vanjskih poslova Republike Hrvatske
1995.-1997. Savjetnik u Vladi Republike Hrvatske (Kabinet ministra Petrovića)
1997.- 1998. Pomoćnik ministra, Ministarstvo povratka i useljeništva RH
1998.- 2003. Opunomoćeni ministar, Veleposlanstvo RH u Pekingu
2003.- 2004. Desk za NR Kinu, Južnu Koreju i Mongoliju, opunomoćeni ministar,
Odjel za Aziju i Afriku u MVP-u
2004.-2008. Zamjenik veleposlanika – opunomoćeni ministar, Veleposlanstvo RH
u Dublinu
2008.-2013. Generalni konzul RH u Melbourneu, Australija
Međunarodne
organizacije: Doajen konzularnog zbora u Melbourneu
Publikacije
-Glavni urednik hrvatskih mjesečnika Hrvatska istina i Hrvatska
sloboda (volonter) – Australija od 1977. do 1990.
– Urednik knjige Facts about media in Croatia, 1993.
– Glavni urednik Biltena MVP-a na engleskom jeziku, 1993.-1994.
– Glavni urednik Vodiča za povratnike u Hrvatsku ( Ministarstvo
povratka i useljeništva, 1997.)
– Glavni urednik Biltena Ministarstva povratka i useljeništva
– Esej Kina i svijet u 21. stoljeću (100 stranica), 2003.
– Esej Ustav EU nakon referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj –
kuda sada?, 2006.
– Magisterijska radnja Međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije
(102 stranice), 2007.
Članstva: – Član Australskog udruženja glavnih urednika novina od 1977.
do 1990. godine
– Predsjednik Hrvatsko – norveškog društva u Zagrebu 1991.
– Predsjednik Hrvatsko – australskog društva u Zagrebu od 1992.
do 1995.
– Potpredsjednik Udruge hrvatskih povratnika iz iseljeništva
– Predsjednik Hrvatske demokratske seljačke stranke 1994./ 95.
-Tajnik Irsko-hrvatske poslovne udruge u Dublinu
– Član Institut za Europska pitanja – Dublin
– Član Hrvatskog nacionalng etičkog sudištva
– Član Hrvatskog diplomatskog kluba – generalni konzul
– Član HAZUD-a (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
u dijaspori)
Ostalo: – 1996. odlikovan Redom hrvatskog pletera
– 1997. odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti
U zadnje četiri godine politički komentator za brojne hrvatske domoljubne portale.
Prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je član Komunističke partije Jugoslavije, partizan i general JNA. Treba naglasiti da je dr. Tuđman dosad bio jedini istinski hrvatski domoljub, koji kao predsjednik Republike Hrvatske nije bio u službi nikakvih stranih interesa.
Drugi predsjednik, u dva mandata, bio je Stjepan Mesić, koji je bio Jugoslaven, član Komunističke partije Jugoslavije, a neki kažu i suradnik Udbe. Na dužnost predsjednika Republike Hrvatske došao je uz pomoć stranih interesa, kojima je do kraja drugog mandata vjerno služio.
Treći predsjednik bio je dr. Ivo Josipović, čiji je otac bio partizan, član Komunističke partije Jugoslavije, Jugoslaven, a neki tvrde da je bio i šef Golog otoka, tj. član Udbe, i kao takav navodno odgovoran za ubojstva hrvatskih političkih emigranata. Dr. Ivo Josipović vodio je na kilometre daleko vidljivu prosrpsku unutarnju i vanjsku politiku, u čemu mu je neskriveno pomagala tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.
Sadašnja je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, čiji je djed bio partizan, a pretpostavljam i član Komunističke partije poslije Drugog svjetskog rata. Mnogi za Kolindu Grabar-Kitarović javno pišu i govore da je članica Trilaterale, u kojoj sjede moćne svjetske osobe koje su najveći protivnici Katoličke Crkve. Dakle, ako je tomu tako, tada je i ona u službi stranih i protuhrvatskih interesa.
Što nam govore ove vrlo šture, ali i neoborive činjenice? One nam govore da, od više od osam milijuna Hrvata u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i diljem svijeta, sve dosad u Republici Hrvatskoj za predsjednika države nije izabran nijedan predsjednik ili predsjednica države koji ne potječu iz jugoslavenske, komunističke i partizanske obitelji. Evidentna posljedica tih činjenica jest ta da se hrvatska država i hrvatski narod danas, dvadeset i sedam godina kasnije, nalaze pred samim rubom ponora i nestanka.
Došlo je vrijeme za predsjednika države koji je i iskreni hrvatski domoljub i vjernik
Pokazalo se da niti jedan predsjednik odn. predsjednica osim dr. Franje Tuđmana nisu bili iskreni hrvatski domoljubi, a još manje istinski vjernici. Došlo je vrijeme da sljedeći hrvatski predsjednik bude potomak domobranske ili ustaške obitelji koja nije okaljala svoje ruke u Drugom svjetskom ratu, kao što su to učinili očevi ili djedovi nekih od spomenutih dosadašnjih predsjednika Republike Hrvatske. Također je vrlo važno da sljedeći predsjednik Republike Hrvatske bude osoba koja nije bila član Komunističke partije ili suradnik Udbe te da to nisu bili ni roditelji ni djed ili baka te osobe.
S tim na umu, kao sin hrvatskog domobrana Vinka Babića (rođenog 1916. u selu Volarice, kod Senja, koji je preživio Bleiburg, Križni put, Lepoglavu i logor u Požegi te koji je bio teško ranjen u Drugom svjetskom ratu) najavljujem svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske ne sljedećim izborima, kad god se oni budu održali. Od te kandidature odustat ću jedino u slučaju da se general Ante Gotovina kandidira za predsjednika Republike Hrvatske na istim izborima.
Za ovaj trenutak pripremao sam se i izgrađivao, svjesno ili nesvjesno, punih pedeset godina, tj. otkako sam 1968. otišao iz Jugoslavije i završio u izbjegličkom logoru Traiskirchen kod Beča, a nakon toga otputio se u Australiju. Sve o svojem životu, svojoj obitelji, isprekidanom školovanju, radu, političkoj borbi za samostalnu hrvatsku državu u emigraciji, sudjelovanju u obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske te dužnostima u Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu povratka i useljeništva objelodanit ću u svojoj autobiografiji koncem ove godine. Za one koji me ne poznaju, uz ovu najavu dostavljam i svoj kratak službeni životopis, koji svatko može provjeriti.
Iznenadna i teška smrt moje supruge imala je velik utjecaj na ovaj moj korak
S najvećom odgovornošću i potpuno čistom savješću pred Bogom i narodom izjavljujem da mi nikada ne bi palo napamet da napravim ovaj korak da prije dvije i pol godine nije u strašnim mukama i u neprihvatljivim okolnostima umrla moja druga supruga Janja Ninić Babić, dragovoljka Domovinskog rata od 1990. godine, bliska suradnica ratnog ministra Gojka Šuška od početka do kraja njegovog mandata, tj. do njegove smrti, bojnica Hrvatske vojske te vojna izaslanica Republike Hrvatske u Pekingu (N.R. Kina). Prije iznenadne Janjine smrti planirali smo svoje zrele dane provesti u miru i posvetiti se svojoj široj i užoj obitelji, koja je dvadeset godina jako patila zbog naših obaveza prema poslu koji smo obavljali. Naravno, poseban poticaj za kandidaturu na sljedećim predsjedničkim izborima dalo mi je duboko razočaravajuće i opasno stanje, u kojem se, nažalost zahvaljujući nedomoljublju, nesposobnosti i služenju stranim interesima svih predsjednika i svih Vlada te saborskih zastupnika, nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, nalaze Republika Hrvatska i hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Moj kratak službeni životopis, a posebno moja knjiga, pokazat će da imam jednake, ako i ne bolje, reference za predsjednika Republike Hrvatske od bilo kojeg drugog današnjeg političara u Republici Hrvatskoj, uključujući Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića. Nadam se da ću to imati priliku i dokazati tijekom predizborne kampanje u medijskim i drugim sučeljavanjima.
Okosnicu svog programa za predsjedničke izbore objavit ću za tjedan dana”, zaključuje svoje pismo mr.sc. Antun Babić.
Cijenim gospodina Babića ali smatram da je vjerojatnost pobjede u predsjedničkoj kampanji veoma mala, a i da postane Predsjednikom, čemu, kad je Predsjednik RH samo figura i nema nikakvu izvršnu moć, te može biti potpuno izoliran od politike.
Jos si nam samo ti falio.
Podržavam gospodina Babića !
Gospodin i hrvatski domoljub.
To bi bilo svjetsko čudo da predsjednik države bude istinski domoljub, prije svega Hrvat. Kako bi to podnijeli ovi u vladi RH kad bi im jedan predsjednik države kritizirao rad (nerad) i ne bi se slagao sa vanjskom politikom te mlohavcima u veleposlanstvima koji nisu u stanju braniti interese Hrvatske države i naroda.
I