U petak, 31. kolovoza 2018. godine s ciljem podizanja svijesti javnosti o potrebi zaštite šišmiša, Javna ustanova “Park prirode Biokovo” organizira projekciju znanstveno popularnog filma “O šišmišima i tami”
Međunarodna noć šišmiša obilježava se zadnji vikend u kolovozu pod okriljem Sporazuma o zaštiti europskih populacija šišmiša (EUROBATS) kojeg je Republika Hrvatska stranka od 2000. godine kada je donesen i Zakon o njegovom potvrđivanju (http://www.eurobats.org/).
Prošlog vikenda u zemljama strankama Sporazuma započelo je obilježavanje 22. Međunarodne noći šišmiša s ciljem podizanja svijesti javnosti o potrebi zaštite šišmiša. Tim povodom Javna ustanova “Park prirode Biokovo” organizira projekciju 30 minutnog znanstveno popularnog filma “O šišmišima i tami” redatelja Jana Hošeka koja će se održati u petak, 31. kolovoza, u Prezentacijskom centru „Adrion – srce planine“ na adresi Franjevački put 2/A u Makarskoj s početkom u 19:00 sati.
U svijetu je zabilježeno više od 1 100 vrsta šišmiša, a mnoge od 45 europskih vrsta danas su ugrožene dok su neke čak i pred izumiranjem. Hrvatska je sa 35 do sada zabilježenih vrsta jedna od šišmišima najbogatijih zemalja Europe. Na području Biokova do sada je zabilježeno 13 vrsta šišmiša. Sve vrste šišmiša u Hrvatskoj strogo su zaštićene. Glavni razlozi njihove ugroženosti su gubitak staništa zbog prekomjernog krčenja šuma, korištenje pesticida i zaštitnih sredstava u poljoprivrednoj proizvodnji. Šišmiše je zabranjeno hvatati, uznemiravati i ubijati, a osobito za vrijeme hibernacije i razmnožavanja ne smije ih se ometati i uznemiravati jer stres može dovesti do nepotrebnog trošenja energije i uginuća jedinki.
U cilju zaštite ovih jedinih letećih sisavaca Javna ustanova „Park prirode Biokovo“ u suradnji sa Geonaturom d.o.o. u lipnju ove godine započela je istraživanje šišmiša dugokrilog pršnjaka (Miniopterus schreibersii) u međunarodno važnom podzemnom skloništu – jami Jamina. Tijekom dosadašnjih istraživanja u jami je zabilježena kolonija dugokrilog pršnjaka sa oko 2 000 jedinki u migracijskom razdoblju, te je jama uvrštena na popis međunarodno važnih skloništa za šišmiše. Dugokrili pršnjak srednje je velik šišmiš s kratkom njuškom i kratkim, trokutastim ušima. Uši su razdvojene i ne naginju prema naprijed. Ima sivosmeđe ili tamnosivo krzno, malo svjetlije s trbušne strane. Samo se spolno zrele ženke okupljaju u porodiljne kolonije, a ženke koje nisu spolno zrele i mužjaci tvore odvojene kolonije unutar iste ili obližnjih špilja. Porodiljne kolonije mogu biti jako velike, a najveće zabilježene u Portugalu i Bugarskoj imale su oko 20 000, pa čak i do 60 000 jedinki. I u zimskom razdoblju često se grupiraju u velike hibernacijske kolonije od nekoliko desetaka tisuća jedinki. Pare se u jesen – jajašce se odmah oplodi, ali ne dolazi do implantacije sve do buđenja iz hibernacije. Mladi se kote od sredine lipnja pa do sredine srpnja. Sezonski migrira između zimskog i ljetnog skloništa, a udaljenosti koje prelazi su između 40 i 100 km, međutim zabilježeno je da katkad prijeđu i 800 km. Za njegovu zaštitu najvažnije je očuvanje špilja u kojima boravi te šuma uz koje je vezan zbog traženja hrane.
Šišmiši su jedini leteći sisavci, a za snalaženje u prostoru i pronalaženje hrane koriste sustav eholokacije, slično sonaru. U sumrak i noću lete u potrazi za hranom, a danju borave u dupljama ili ispod kore drveća, špiljama, podrumima, tavanima, pukotinama i otvorima na zgradama. Okupljaju se u grupe od desetak do nekoliko tisuća jedinki koje nazivamo kolonijama. U ljetnim kolonijama odgajaju mlade, a tijekom zime u kolonijama hiberniraju. Tada uspore metabolizam i broj otkucaja srca smanji im se sa 400 na 10 – 5 otkucaja u minuti i snizi im se tjelesna temperatura. U dubokoj hibernaciji mogu prestati disati i više od sat vremena. Dolaskom proljeća bude se iz zimskog sna, pojačano se hrane i dobivaju mlade, najčešće jedno mladunče po majci, te mogu živjeti duže od 20 godina, a ponekad i do 30 godina. Sve europske vrste hrane se kukcima, a u svijetu postoje i neke vrste koje se hrane voćem, nektarom i polenom, a samo su tri rijetke vrste iz južne i srednje Amerike prilagođene na prehranu životinjskom krvlju. Dnevno moraju pojesti kukaca i do 1/3 svoje tjelesne težine te su zato izuzetno važni u biološkoj kontroli kukaca.
Za šišmiše se često vežu neke predrasude. Oni nisu slijepi, imaju oči i vide ali se ipak većinom orijentiraju preko zvuka, eholokacijom. Preko usta i nosa ispuštaju zvuk (na frekvenciji koju mogu samo oni čuti) i velikim ušima hvataju zvuk koji se odbija od predmeta u njihovoj okolini. Na taj način izvrsno raspoznaju prostor oko sebe pa nema straha da će vam se zapetljati u kosu.
