Duboka država prijeti opstanku Hrvatske

Ovaj komentar ne pišem kao istraživački novinar. Nikada nisam bio član nijedne tajne službe u Jugoslaviji, Hrvatskoj ili inozemstvu, niti sam surađivao bilo s kojom od njih

Piše: Antun Babić

Moje se razmišljanje o vrlo štetnim obavještajnim, pravosudnim i političkim aferama u Hrvatskoj od 1991. godine nadalje temelji isključivo na mojem političkom i diplomatskom radu u zadnjih četrdeset i pet godina.

Unatoč trendu u svjetskim, prije svega u zapadnim, mainstream medijima, prije četrdeset godina u emigraciji sam često pisao novinske komentare, u kojima bih tvrdio «kako će se Jugoslavija prije ili kasnije raspasti». Istovremeno, na moju žalost ali i «zadovoljstvo», danas s jednakom sigurnošću tvrdim kako sadašnje sveukupno katastrofalno stanje u Hrvatskoj ne može još dugo potrajati. Titova komunistička i umjetna Jugoslavija eksplodirala je, ne samo zbog vrlo teškog gospodarskog stanja, već primarno zbog desetljećima nakupljenih ljudskih i nacionalnih tenzija u okviru granica u kojima je vladala komunistička i velikosrpska mafija, teškog gospodarskog stanja te držanja hrvatskog naroda u potpunom ropstvu nakon Drugog svjetskog rata. S druge strane, Beogradska čaršija i njezini sluge u raznim jugoslavenskim republikama bili su uvjereni da će Jugoslavija, koju je zbog stoljetnih geopolitičkih interesa velikih svjetskih sila na životu održavao Zapad, opstati.

Bio je to Miloševićev veliki previd u kalkulaciji kako će na kraju sukoba reagirati oni koji su bili tvorci Jugoslavije 1918. godine. Jednostavno, vođa velikosrpskog plana o nasilnom stvaranju Velike Srbije na račun hrvatskih teritorija nije računao s toliko puta u povijesti dokazanom činjenicom da u međunarodnim odnosima nema ni trajnih neprijatelja ni trajnih saveznika, nego samo trajnih nacionalnih interesa, a nakon raspada komunizma u Sovjetskom Savezu i njegovim satelit-državama rat na teritoriju tadašnje raspadajuće Jugoslavije nije više bio primarni nacionalni interes Zapada. To mi je, još dok sam bio savjetnik predsjednika Tuđmana, u jednom dužem razgovoru na službenom ručku u Zagrebu 1991. godine vrlo otvoreno rekao tadašnji generalni konzul SAD u Zagrebu Michael Einik. Više detalja iz tog vrlo zanimljivog razgovora iznijet ću i u svojoj knjizi.

Sličan proces raspada sustava, a bojim se i velika ugroza Hrvatske kao samostalne države, danas se događa na sveukupnom hrvatskom političkom i gospodarskom polju. Hrvatska se danas nalazi u raljama mafije i bezbrojnih domaćih i stranih obavještajnih i paraobavještajnih službi. Kad sam bio glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova 1991. i 1992. godine, počinjala je invazija, tj. infiltracija silno moćnih stranih obavještajnih službi u sve važne hrvatske državne institucije. Ne smije se zaboraviti da je, najviše zaslugom Hrvoja Šarinića, koji je u to vrijeme imao snažan utjecaj na predsjednika Tuđmana, u Ministarstvu vanjskih poslova zaposlen i znatan broj dotadašnjih jugoslavenskih diplomata, koji su radili i za zloglasnu obavještajnu službu Ministarstva inostranih poslova Jugoslavije – SID. U vrijeme stvaranja hrvatske države bivši jugoslavenski diplomati bili su vrlo ranjivi i mete ucjenjivanja iz Beograda. Neki su u razdoblju ključne i povijesne borbe za međunarodno priznanje Hrvatske svjesno sabotirali taj proces. Tragično je da nitko od tih dokazanih agenata SID-a nije procesuiran ili lustriran. Dapače, ti ljudi i danas uživaju najveće privilegije u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, iz kojeg su na sadašnje visoke državne pozicije došli Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković. Zašto nisu nakon dolaska na najviše državne dužnosti ništa poduzeli da se MVEP očisti od tih jugoslavenskih kadrova? Oni su dužni odgovoriti na to pitanje.

U Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina vladaju planski generiran politički kaos, osiromašenje i depopulacija zemlje. Nitko više nije siguran u vladavinu prava i jednakost svih građana pred zakonom. Primjerice, brojni hrvatski poduzetnici i obični ljudi iz iseljeništva bezbroj su puta u Hrvatskoj bili teško opljačkani i prevareni. Dosad za te prijevare nitko nije odgovarao. To je razlog zbog kojeg ljudi u iseljeništvu današnju korupciju i nepotizam u Hrvatskoj rangiraju daleko iznad onoga što je u tom kontekstu vladalo u komunističkoj Jugoslaviji. Iseljeništvo je trebalo biti najvažniji politički i gospodarski strateški partner Republike Hrvatske, ali to se, nažalost, nije dogodilo stoga što su određeni ljudi u vrhu hrvatske politike i gospodarstva još za vrijeme života predsjednika Tuđmana, a zbog svojih mafijaških interesa, zaustavili povratak iseljenika i njihovih investicija u hrvatsko gospodarstvo. Najnovija afera SMS samo je jedan u nizu neoborivih dokaza kako Hrvatska nije ni sređena ni demokratska država. Da jest, u njoj bi se razne tajne službe bavile stvaranjem ozračja sigurnosti građana i obranom vitalnih nacionalnih interesa od ugroze raznih interesnih skupina, od onih koje za privatnu korist isisavaju golema sredstva iz državnog proračuna do stranih obavještajnih službi koje djeluju kao produžena ruka vanjske i sigurnosne politike drugih država, a ne bi bile instrument tajnih mafijaških i kriminalnih udruga, koje već gotovo tri desetljeća vladaju hrvatskom politikom i hrvatskim gospodarstvom.

U Hrvatskoj nitko više nikome ne vjeruje. Kako opravdati i objasniti da se na dužnosti predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora nalazi jedna od najkontroverznijih javnih osoba u Hrvatskoj? U ovoj zemlji, na veliko razočaranje ljudi koji su se na razne načine žrtvovali u borbi za samostalnu i demokratsku državu, više ništa ne vrijedi. Ne samo da ne vrijedi riječ, već apsolutno ništa ne vrijede ni napisani ugovori, sporazumi, zakoni, propisi, konvencije itd. U Hrvatskoj vrijede samo interesna podobnost i neupitna lojalnost, dok se sposobnost i znanje ni najmanje ne vrednuju. Sve je u Hrvatskoj podređeno političkim odnosno imovinskim interesima pojedinaca u politici, državnim institucijama, gospodarstvu i tako redom. Stoga je toliko velika jagma za saborskim i ministarskim mandatima. Primjerice, za sadašnju vladu Andreja Plenkovića uopće nije važno je li netko kriminalac, lopov, strani agent ili slično. Njegova je krilatica kako sačuvati vlast po svaku cijenu. To nam je najbolje pokazao slučaj Saucha. Plenkovićeva vjerodostojnost odavna je potamnjela, no on i dalje ustraje u provođenju politike koja je daleko više u interesu Europske unije nego hrvatske države i hrvatskog naroda. Plenkovića, koji je daleko najarogantniji premijer u povijesti hrvatske države,  dugoročno uopće ne zanima hoće li Hrvatska opstati kao samostalna država ili ne. On trenutno iza sebe ima Bruxelles i sebe prije svega vidi kao važnog slugu Europske unije, a ne hrvatskog državnika, koji prvenstveno treba štiti interese hrvatskog naroda.

Iako imaju neke zajedničke globalne interese, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne vjeruje predsjedniku Vlade Plenkoviću, a njih su dvoje nadležni i odgovorni za ispravan rad obavještajnih službi u Hrvatskoj. Dapače, velika je vjerojatnost da jedno drugo špijuniraju. Premda to ne mogu potvrditi, ne bih se nimalo iznenadio da je curenje informacija o aferi SMS došlo iz najužeg Plenkovićeva kruga radi konačnog obračuna s Milijanom Brkićem i njegovim istomišljenicima u HDZ-u. Ne treba zaboraviti da je Plenković na početku svojeg mandata u jednom intervjuu u Njemačkoj izjavio «kako će on Hrvatsku očistiti od radikalne desnice», u koju danas vjerojatno svrstava i Brkića, iako je Miljan Brkić sve samo ne domoljubna desnica. Naravno, nije isključena ni mogućnost da se u javnost plasira informacija o aferi SMS da bi se što više skrenula pozornost javnosti s najavljenog prosvjeda u Vukovaru u subotu 13. listopada, od kojeg predsjednik Vlade Plenković jako strijepi. Za Plenkovića predsjednik SDSS-a Pupovac je važna karta u tajnom komuniciranju s Vučićem u Beogradu. Naime, prosvjed u Vukovaru mogao bi rezultirati u još većem valom nezadovoljstva hrvatskog naroda zbog abolicije hrvatskih Srba koji su sudjelovali u  agresiji na Hrvatsku i sudjelovali u zločinima nad nevinim hrvatskim civilima u Vukovaru i diljem Hrvatske. Takav razvoj situacije, u kojoj bi hrvatsko pravosuđe konačno moralo početi ozbiljno djelovati u slušajevima dokazanih ratnih zločina u Vukovaru i drugdje,  nanio bi težak udarac Pupovćevoj nedodirljivosti u Hrvatskoj. Nažalost to ne žele ni Plenković ni njegovi vanjski mentori.

Osobno ne vjerujem da u Hrvatskoj postoji takva «ekstremna desnica» koja bi bila sposobna srušiti i daleko slabiju Vladu od Plenkovićeve. Plenkovićevu Vladu može srušiti samo ujedinjeni hrvatski narod. Naravno, u zadnjoj aferi ni ljevica nema veliku ulogu jer se ona bori za vlastiti opstanak. Takva kakva je danas, ljevica u Hrvatskoj nema ama baš nikakvu perspektivu. No to su samo neki od brojnih mogućih razloga zašto su informacije dostavljene jednom tjedniku, koji s vremena na vrijeme služi za međustranačke, međumafijaške, poslovne i osobne obračune ljudi koji danas upravljaju Hrvatskom, bez obzira na to upuštaju li se u taj obračun kao legalni predstavnici vlasti ili kao vladari iz sjene i kriminalnog podzemlja. Služenje novinama za iskrenu borbu protiv zlouporabe vlasti i korupcije prihvatljivo je u demokratskim državama. U demokratskim društvima glavna zadaća je kontrolirati izvršnu vlast, bez obzira na ideologiju koju ta vlast promovira. Za razliku od prakse u demokratskim državama, u Hrvatskoj postoji godinama prakticirana sprega mafije s politikom i nekim medijima. To izaziva još veće nepovjerenje građana u objektivnost i nepristranost medija.

U javnom diskursu o političkom djelovanju unutar država u svijetu se sve više koristi termin «duboka država», tj. tajno udruženje visokih vojnih i obavještajnih, ali i drugih utjecajnih ljudi iz politike i gospodarstva, koji iz pozadine upravljaju državama. «Duboka država» posebno snažno reagira ako se izabrana Vlada i predsjednik neke države otmu ranijem dogovoru ili kontroli. Za sadašnje orkestrirane medijske napade na američkog predsjednika Trumpa mnogi komentatori tvrde da je odraz činjenice kako je za predsjednika Amerike trebala biti izabrana Hillary Clinton, a ne Donald Trump, koji sada provodi svoju politiku. Američku «duboku državu» najviše smeta to što je Trump pod krilaticom «America first» okrenuo leđa globalizmu i vratio smjer američke unutarnje politike prema temeljnim američkim vrijednostima, kao što su sloboda vjere, očuvanje obitelji kao temelja društva, gospodarski prosperitet, podizanje zida protiv ilegalnog ulaska doseljenika itd.

Za razliku od Amerike, u Hrvatskoj postoji veći broj «dubokih država»: vojnoobavještajna, civilnoobavještajna, stranačka, bankarsko-financijska, poduzetnička, građevinska, uvoznička, masonska i tako unedogled. SOA, DORH i policija već su davno izgubili povjerenje građana kao instrumenti vlasti i države koji profesionalno i ne pod utjecajem dnevne politike služe u borbi protiv korupcije i kriminala. Kao i u drugim državnim institucijama, učinjena je velika pogrješka što obavještajne službe i policija nisu odmah nakon Oluje depolitizirane. Kako vidimo, te državne institucije služe kao bankomat curenja informacija u javnost, kako i kad za obračun s protivnicima to treba nekim utjecajnim političarima. Poput vremena kad je u Chicagu vladao Al Capone, mi danas u Hrvatskoj imamo «duboke regije», «duboke županije», «duboke općine», «duboke gradove», kao što je na primjer Zagreb, u kojem gradonačelnik već desetljećima na rubu zakona radi baš sve što hoće i nitko mu ne može ništa. Osim brojnih unutarnjih «dubokih država», u Hrvatskoj postoje i strane obavještajne «duboke države», koje predsjednicu države i Vladu RH nastoje usmjeriti prema onim politikama koje su u interesu tih država. Strane obavještajne države, koje imaju najbolju opremu za praćenje i prisluškivanje, često se miješaju u unutarnju politiku drugih država, pa se nerijetko događa da i te službe u Hrvatskoj puštaju informacije u javnost kako bi dale potporu onim hrvatskim političarima koji služe njihovim interesima. Sve to kontinuirano izaziva veliku zabrinutost i malodušnost hrvatskih građana, a najviše mladih ljudi, koji se i dalje masovno iseljavaju iz Hrvatske. Tom kaosu i neuređenoj državi treba čim brže stati na kraj. U protivnom, veliko je pitanje što nas kao državu i narod već sutra čeka. Sadašnje političke stranke najodgovornije su za katastrofalno stanje koje vlada u Hrvatskoj. One unutar svojih redova nemaju ni znanja ni sposobnosti, a još manje domoljublja i poštenja da bi mogli radikalno promijeniti današnje krizno stanje u zemlji. Hrvatskoj je potrebna potpuno nova politička paradigma, koja će u prvi plan staviti Hrvatsku, a ne interese pojedinaca i globalizam, kojemu je cilj uništiti samostalne države.

Potrebno je nadalje spomenuti još uvijek veliku ulogu dobro organiziranih ostataka bivših jugoslavenskih obavještajnih službi – UDBA-e i KOS-a, koje su djelovale u Hrvatskoj u vrijeme komunističke Jugoslavije. Ni najmanje ne dvojim o tomu da su ostaci tih službi i dalje vrlo aktivni te da su infiltrirani u sve državne institucije i tajne interesne organizacije. Većina ljudi u Hrvatskoj složit će se s mojim uvjerenjem da je UDBA i danas nedodirljiva. Za nekoliko dana bit će četrdeseta godišnjica ubojstva poznatog hrvatskog disidenta Brune Bušića u Parizu. Zna se da ga je ubila UDBA, ali svaki pokušaj da se njegovo ubojstvo dokraja rasvijetli nailazi, pod pritiskom bivših udbaša, na opstrukciju hrvatskih pravosudnih tijela. Zbog svojeg političkog djelovanja u emigraciji, ali i u Hrvatskoj nakon povratka 1990. godine, udbaški agenti pratili su i mene u Australiji. Prema podacima koji se nalaze u spisu u Hrvatskom državnom arhivu, UDBA me počela pratiti već 1973. godine, nakon što sam u Sydneyju izabran za tajnika Matice hrvatske u Australiji. U izvješću je tada, između ostaloga, zapisano kako sam «već 1973. govorio da će se Jugoslavija raspasti». Kasnije je u Melbourneu o mojoj političkoj djelatnosti u Australiji UDBA-u izvještavao čovjek koji je radio kao novinar u programu na hrvatskom jeziku na australskoj državnoj radijskoj postaji SBS. Koliko je velika nesigurnost i nesređenost u današnjoj hrvatskoj državi, može se vidjeti i po činjenici da je isti čovjek koji je mene u Australiji špijunirao kasnije radio u Hrvatskoj matici iseljenika. Nažalost, to nije jedini slučaj. Tragično je da su bivši udbaši, koji su djelovali u iseljeništvu, radili i u obavještajnim službama Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije.

Za sam kraj ostavio sam golem utjecaj što ga KOS još uvijek ima u hrvatskoj politici. Poznato je da se u Beogradu čuvaju sve informacije o ljudima koje su radili u jugoslavenskim obavještajnim službama. Beograd često ucjenjuje hrvatske političare, poduzetnike, kulturne djelatnike, prosvjetne djelatnike i novinare koji su radili za te službe ili pak vrše pritisak na njihovu djecu koja zauzimaju važne položaje u hrvatskoj politici i drugim segmentima društva.

Zbog svega što sam naveo u ovom komentaru smatram da će i afera SMS biti zataškana jer je to u velikom interesu svih mafijaških i kriminalnih udruga u Hrvatskoj. Hrvatska danas više nalikuje afričkim banana-državama, nego uređenoj članici Europske unije. Ipak, pobornike «demokracije i ljudskih prava» u Bruxellesu, Parizu i Berlinu ta činjenica previše ne zabrinjava. Što slabija bude hrvatska država, što siromašniji budu ljudi u krajevima kao što je već opustošena i populacijski devastirana Slavonija, i što se više u obrazovnim programima, i medijima u Hrvatskoj bude pozitivno prikazivala komunistička Jugoslavija, to će Hrvatsku biti lakše ugurati u novi europski državni i gospodarski projekt – «ZAPADNI BALKAN».