Poražavajuće otkriće da u sustavu znanosti i obrazovanja ima nastavnika koji godinama rade s lažnim diplomama otvorilo je više važnih pitanja
Između ostalog, posljednjih dana raspravljalo se o tome koliko ima takvih ljudi s lažnim diplomama čiji rad u raznim javnim institucijama plaćaju svi porezni obveznici, piše Index.
Za sada se pokazalo da su od 300-tinjak diploma koje su provjerene na Filozofskom fakultetu tri lažne, što znači da ih je oko jedan posto. Budući da je uzorak premalen, teško je procijeniti koliko je ta brojka točna. Slika će možda biti jasnija kada se u narednim mjesecima odradi najavljena provjera oko 90.000 ljudi. No naravno, Ministarstvo će teško natjerati sve ravnatelje svih škola da provjere sve zaposlene. Posebno je teško očekivati da će u provjerama biti revni oni koji su osobno odgovorni za propuste ili oni koji su nekoga zaposliti po rodbinskoj ili stranačkoj vezi.
Osim brojki, problematizirala se i činjenica da se prevaranti s lažnim diplomama rijetko procesuiraju, a još rjeđe kažnjavaju. Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Josip Kregar nedavno je izjavio da se zbog krivotvorenja dokumenata o obrazovanju Državnom odvjetništvu godišnje prijavi oko 1900 osoba, a da gotovo nitko nikada za prevaru ne biva ozbiljnije kažnjen.
Također se postavljalo pitanje kako je moguće da se u 21. stoljeću, u vrijeme lake dostupnosti svih mogućih informacija, tako važni podaci ne provjeravaju. U Ministarstvu tumače da je problem u tome što ne postoji zakonska obaveza da se diplome provjeravaju. Neki ravnatelji to čine, a drugi ne.
Pitanje nad pitanjima
No tu se prirodno nameće još jedno pitanje, koje je za sve nas u Hrvatskoj u ovom kontekstu možda čak i najvažnije, a ono glasi: Kako objasniti činjenicu da netko godinama radi kao nastavnik u školi a da to nitko ne primijeti? Kako je nešto takvo moguće na poslu koji u razvijenim zemljama ima visok status i ugled jer o njemu ovise i odgoj i obrazovanje mladih na kojima počivaju ekonomska budućnost i kvaliteta života svih građana?
Je li moguće da je naš obrazovni sustav toliko loš da se ljudi koji nisu školovani za nastavnike ne razlikuju od diplomiranih nastavnika? A ako se razlikuju, zašto ih kolege i ravnatelji ne prijavljuju? Zašto ih ne prepoznaju i ne prijavljuju roditelji?
Na ovo ključno pitanje s pripadajućim potpitanjima postoji više mogućih odgovora i njihovih kombinacija. Pokušajmo razmotriti nekoliko ključnih.
Izbor po političkoj i rodbinskoj vezi, a ne po kvaliteti
Prije svega, nastavnici ne moraju uvijek nužno biti najkvalificiraniji među kandidatima da bi dobili posao u školi. U našim medijima već je zabilježeno više slučajeva u kojima su nastavnici bili birani po rodbinskom ili političkom ključu.
Kako u tome funkcionira politički ključ?
Prije svega treba znati da o mnogim pitanjima vezanim za škole i školstvo odlučuju tzv. školski odbori. Oni između ostalog imenuju i razrješuju ravnatelja škole, donose statute, opće akte, utvrđuju školski kurikulum, određuju godišnji plan i program rada, nadziru njegovo izvršavanje, donose financijski plan i, što je za našu temu najvažnije, odlučuju o primanju u radni odnos kandidata za određene nastavničke poslove.
Politika u ovu priču može ući upravo preko školskih odbora. Naime, to tijelo sastavljeno je od sedam članova od kojih tri imenuje učiteljsko vijeće iz redova učitelja, nastavnika i stručnih suradnika. Jednog, koji ne smije biti radnik škole, bira vijeće roditelja, dok troje bira osnivač škole, a to su jedinice lokalne samouprave – općine, gradovi ili županije. Drugim riječima, na izbor najmanje troje od sedam članova snažno može utjecati lokalni čelnik. Da se to u stvarnosti tako i zbiva potvrđuje jedna pritužba koja nam je nedavno stigla u Index od jedne osobe iz jedne južne hrvatske županije koja je htjela ostati anonimna (podaci su poznati redakciji), a koja tvrdi da lokalni župan u školske odbore gura ljude po stranačkom ključu čime utječe na lokalnu školsku politiku.
Veo šutnje
Tako izabrani članovi školskih odbora, nastavnici i ravnatelji s vremenom postaju snažno umreženi raznim vezama i uzajamnim razmjenama usluga. Logično je stoga očekivati da će se iz takvih okruženja teško probijati prijave za lažirane diplome i problematična zapošljavanja.
Od roditelja je pak teško očekivati neke ozbiljnije akcije jer oni, razumljivo, strahuju da se njihove kritike ne prelome preko leđa njihove djece.
Snježana Koren: Sustav sam sebe opstruira
Osim nepotizma, hrvatski obrazovni sustav također muči i sustavna neuređenost koja ne pogoduje kvaliteti.
Dr. sc. Snježana Koren, predstojnica Katedre za metodiku nastave povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, kaže da postoji cijeli niz nedorečenosti u zakonima i praksi koje onemogućuju da se u sustavu zapošljavaju najbolji ljudi.
“Konkretno, na sadašnjim nastavničkim studijima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, student mora steći ukupno 60 ECTS bodova za nastavničke kompetencije, od čega 30 ECTS bodova ide metodici struke i praksi u školi, a ostalih 30 ECTS bodova za psihologiju, pedagogiju, didaktiku i druge izborne predmete na kojima se stječu nastavničke kompetencije”, kaže Koren.
“Dakle, da bi netko postao nastavnik povijesti, mora završiti trogodišnji preddiplomski studij i dvogodišnji diplomski nastavnički studij te steći ukupno 300 ECTS bodova, od čega 60 za nastavničke kompetencije i praksu. No postoje razni načini na koje se te odredbe zaobilaze, a to omogućuje čak i zakonodavac čime u praksi sam ruši vlastitu odredbu o petogodišnjem obrazovanju nastavnika”, ističe naša metodičarka koja je sudjelovala u radu na kurikularnoj reformi.
Kaže da je dosadašnji Zakon o odgoju i obrazovanju za zapošljavanje učitelja u osnovnoj i srednjoj školi propisivao petogodišnji studij i stjecanje psihološko-pedagoško-didaktičko-metodičkih kompetencija.
“No istovremeno je omogućio da se u osnovnoj školi zaposle osobe koje završe trogodišnji studij i steknu 55 ECTS bodova za psihološko-pedagoško-didaktičko-metodičke kompetencije. U Zakonu doduše postoji ograda da se takvi ljudi mogu primiti na posao samo ako se na natječaj ne javi nitko sa završenim petogodišnjim studijem, no kad se jednom zaposle, takvi nastavnici mogu izaći na stručni ispit i poslije nema prepreke da se ne zaposle za stalno.”
Nitko ne snosi odgovornost za (ne)kvalitetu
Takva se praksa, kaže, još može tumačiti potrebama u predmetima u kojima su nastavnici deficitarni ili manjkom nastavnika u ruralnim sredinama.
“No vrlo je teško razumjeti kako je moguće da se osobe s preddiplomskim studijem zaposle u predmetima u kojima postoji izrazit suficit nastavnika, primjerice u povijesti, i gdje se na svaki natječaj javlja više desetaka ljudi s magisterijem edukacije. Također je posve nejasno kako prednost pred magistrima edukacije mogu imati ljudi koji su završili pojačanu nastavu nekog predmeta u okviru studija razredne nastave, što se događa u nekim dijelovima Hrvatske. Još je jedan veliki problem da na natječajima ne prolaze najbolji i najkvalificiraniji kandidati, nego kandidati s osobnim ili stranačkim vezama. Nitko ne snosi odgovornost za zapošljavanje nastavnika koji se pokažu lošima, a poslije ih je gotovo nemoguće otpustiti. Ne funkcionira najbolje ni sustav stručnog usavršavanja i napredovanja jer previše ovisi o angažmanu pojedinih savjetnika u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Napredovanje u struci se zna koristiti kao sistem nagrađivanja i kažnjavanja onih koji jesu ili nisu poslušni, ili kao sistem povećanja plaća, a ne kao mehanizam za promicanje najboljih”, kaže Koren.
Dobrih ima puno, no oni se ne potiču
Koren smatra da u sustavu ima puno kvalitetnih ljudi, no problem vidi u tome što se njih ne potiče i ne postavlja kao mjerilo.
“OECD je 2013. godine proveo istraživanje TALIS (Teaching and Learning International Survey) u kojemu je sudjelovala Hrvatska, a u kojemu se pokazalo da tek 9,6 posto hrvatskih nastavnika smatra da je učiteljska profesija cijenjena u društvu. Za usporedbu, taj postotak u Finskoj iznosi 58,6%”, upozorava Koren.
Ovakav dojam kod nastavnika ne bi trebao čuditi ako se u obzir uzmu podaci o slabim ishodima obrazovnog sustava u smislu mogućnosti zapošljavanja koje se nude u Hrvatskoj. U tom smislu stvara se dojam da znanje ničemu ne služi i da nije na cijeni.
Također, iako velika većina nastavnika svoje diplome stječe regularno, relativno česti slučajevi plagiranja, trgovine ispitima i diplomama, koji se već godinama otkrivaju na svim razinama, ruše ugled struke u očima javnosti. Konačno, takvom dojmu doprinosi i višegodišnje nezadovoljstvo nastavnika plaćama.
Boris Jokić: Lažne diplome znak su moralnog propadanja
Dr. sc. Boris Jokić iz Instituta za društvena istraživanja, nekadašnji voditelj kurikularne reforme, kaže da problem lažnih diploma ukazuje na opasnu degradaciju etičkih standarda u društvu.
“Činjenica da netko radi u školi bez potrebnih kvalifikacija ili, što je još gore, u ovom slučaju s kupljenom diplomom, ukazuje na moralni glib u koji smo kao društvo vrlo smisleno i postepeno vođeni”, kaže Jokić.
Problem je još veći u drugim sektorima
Ipak, smatra da školstvo nije glavna meta ovakvih prevara iz jednostavnog razloga što posao u školi nije ni jednostavan, ni lagan, ni unosan.
“S lažiranom diplomom tu dolazi samo onaj tko mora. Mnogo ih je više u drugim sferama državnog i javnog sektora”, ističe Jokić.
“Naša istraživanja ukazuju da mladi ljudi još u osnovnoj školi smatraju da se bez veze, rođačkog poznanstva, a kasnije i stranačke iskaznice, u Hrvatskoj ne može napredovati. Ta bi činjenica trebala izravno u srce pogoditi Andreja Plenkovića, Ivana Vrdoljaka, Davora Bernardića, Vilibora Sinčića, Blaženku Divjak i druge, ali vjerujte mi da neće. Njima ovakav sustav, bez obzira na najave radikalnih poteza i PR priredbe, odgovara. Dokle god se po stranačkoj osnovi zapošljava, osobno ne vjerujem ni u kakve poteze političara vezane uz transparentnost, koliko god oni bili nužni i dobrodošli. Ovdje ipak vladaju neka druga pravila – čiji si, koje boje si, s kim si”, zaključuje Jokić.