Piše: Joško Buljan
Granić o svojoj ulozi u Istočnoj Slavoniji piše: Jednog dana, u drugoj polovici listopada 1996., neposredno prije sjednice Vlade, došao mi je na Markov trg predstojnik Ureda predsjednika i moj odlični prijatelj Ivica Kostović te kazao: – Mate, odlučeno je da se pokrene vojna akcija oslobađanja hrvatskog Podunavlja. Mislim da na to više ni ti ne možeš utjecati, bez obzira na tvoj odnos s predsjednikom. Ministarstvo obrane i generali uspjeli su uvjeriti predsjednika Tuđmana. Još mi je jednom napomenuo da i ne pokušavam zaustaviti operaciju jer je sve odlučeno. Oblio me hladan znoj. Šetao sam oko crkve sv. Marka i razmišljao. Znao sam da će američke reakcije biti brutalne ako se to dogodi.
Dakle ovaj put, kad je nešto zaista važno, Mate Granić nije otišao u zahod, šetao je oko Crkve svetog Marka i razmišljao! No ni to nije bilo dovoljno da mu Sveti Marko s prvim bijelim poljem prosvijetli pamet!
Kao prvo, nikada Ministarstvo obrane i generali nisu nešto uvjeravali Tuđmana. Tuđman je bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a Ministarstvo obrane i generali razrađivali su planove oslobađanja okupiranih područja u skladu sa strategijom koju je imao vrhovni zapovjednik. Začuđuje zaista da to piše ministar vanjskih poslova koji je između ostalog bio prisutan na sastancima u Uredu predsjednika kada je krajem kolovoza 1995. posebni izaslanik američkog predsjednika za Balkan Richard Holbrooke stigao je u Zagreb u ime predsjednika SAD i cijele američke vlade kako bi iznio američka stajališta i razmišljanja o situaciji na Balkanu predsjedniku Tuđmanu. U društvu su s Holbrookom bili su ambasador Frasure, general Clark i dr Kruzel koji su zajedno s Tonyjem Lakeom pripremili teren za ono što će uslijediti u Daytonu. U transkriptima s tog sastanka tako možemo pronaći da je Tuđman Amerikancima u startu jasno rekao da Hrvatska ne će potpisati ni jedno bosansko-hercegovačko mirovno rješenje ako to ne uključuje srpsko priznanje Hrvatske unutar svojih međunarodno priznatih granica i sporazum kojim će se UNPA zona „sektor Istok“ vratiti u hrvatski ustavnopravni poredak, ukratko, praktički dok Srbija ne potpiše kapitulaciju u Hrvatskoj (na primjer, Hrvatska ne će pristati ni na kakav poseban status istočne Slavonije unutar Hrvatske). Mi jesmo za mirno rješenje, govorio je Tuđman, jer ne treba mi nova stotina poginulih i više stotina ranjenih, ali ni pod koju cijenu ne možemo dovesti u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske! Za nas je Vukovar postao simbol srpske agresije, srpske okupacije, i prema tome, i to je još jedan razlog da tu nikakvih koncesija ne može biti, govorio je Tuđman.
S druge strane, bez obzira na pregovore, kao odgovoran državnik i vrhovni zapovjednik oružanih snaga zapovjedio je oružanim snagama da bez obzira na pregovore razmotre i dorade planove vojnih operacija za oslobađanje Istočne Slavonije, za slučaj da pregovori propadnu. Paralelno s vojnim planovima naredio je obavještajnoj zajednici da pokrene niz specijalnih psihološko-propagandnih operacija. Tih dana CIA-a je detaljno informirala predsjednika Clintona i američke pregovarače o hrvatskim planovima za vojnu akciju (Resolving Sector East: By Pen or Sword, TOP SECRET, 12.10.1995 CIA), dokument je deklasificiran i nalazi se na Internetu. U tom dokumentu navode da hrvatska vojska ne planira bilo kakvu značajnu vojnu akciju u „sektoru Istok“ sve dok se nastavlja američka mirovna inicijativa i da Hrvatska kao odgovorna članica međunarodne zajednice ne će učiniti ništa kako bi poremetila mirovni proces. Isto tako, CIA navodi da je hrvatska vojska spremna izvršiti zapovjedi predsjednika Tuđmana ako mirovni pregovori propadnu ili ako međunarodna zajednica postigne rješenje koje ne uključuje rješenje istočne Slavonije i Vukovara. Dok se Hrvatska sve više oslanja na svoju vojsku, odluka Zagreba o uporabi sile bit će snažno pod utjecajem ishoda mirovnih pregovora i unatoč američkim diplomatskim koracima i pritiscima, koji očito nemaju utjecaja na Tuđmana. Hrvatske oružane snage vjerojatno će brzo poraziti „krajinske Srbe“, pogotovo ako ne dobiju pomoć Vojske Jugoslavije. Hrvatski uspjeh gotovo je osiguran zbog prednosti u ljudstvu od 3:1 nad krajinskim Srbima i hrvatske dokazane manevarske sposobnosti da izolira područja snažnog otpora. Uglavnom ravni teren u „sektoru Istok“ daje prednost pokretljivijim hrvatskim snagama, kao i močvare otvrdnute zimskim uvjetima. Izvidničke postrojbe Hrvatske vojske prema našim spoznajama idu duboko u neprijateljski teren do 20 kilometara, što Hrvatskoj vojsci osigurava odlične taktičke obavještajne podatke čime brzo uočavaju i koriste slabe strane neprijateljske obrane, piše u američkom izvješću. Kao što vidimo, Amerikanci su bili racionalni, a Granića je oblijevao znoj! Odustajanje od vojne opcije nitko nije shvaćao kao hrvatsku slabost, nego odgovorno ponašanje u međunarodnoj zajednici i, u biti, pregovaračku kartu – nešto što bi barem Granić trebao razumjeti. Istovremeno, hrvatska je strana inzistirala na potpunoj integraciji, bez ikakve mogućnosti posebnog statusa i uz što kraće vrijeme reintegracije. Dakle, u to su vrijeme predsjednik Tuđman imao je sposobnosti i štititi hrvatske interese i voditi odgovornu međunarodnu politiku. Sadašnja garnitura političara, uglavnom Granićevih učenika od Kolinde Grabar Kitarović do Plenkovića i Milanovića – bez obzira na stranke (koje u biti više i nisu bitne) – zastupaju stav da jedno isključuje drugo. A zapravo se radi samo o beskrajnoj gluposti, kukavičluku i izdaji.(Hrvatski tjednik)
