U Splitu se uvijek znalo s kada je „đir“ od čega. Na primjer, u vrijeme „đira od pljuca“, nisi smio imati ništa osim njih, a što je bilo najzanimljivije, po nepisanom pravilu i bez ikakvog dogovora, sva djeca grada bi gotovo istovremeno prešla na korištenje tog oružja, bez ikakve obavijesti ili neke posebne komunikacije. Jednostavno se znalo kada je vrijeme od čega.
Pljuce su, dakako, bile „đir od lita“, jer bi, logički, jedino tada sazrele one mesnate crvene ili tvrde žute bobice, koje bi sakupljali u kese kao zalihu municije, koje bi po potrebi i po cijelu šaku gurali u usta, te jezikom raspoređivali na pojedinačnu ili rafalnu paljbu. Same puhaljke bi dobivali opasnim pentranjem po krovovima zgrada, gdje bi znali ogoliti na desetke antena u potrazi za savršenom cijevi, koja bi bila dužine od metra, ili još bolje, metra i pol. Posebno su se cijenile one maštovito obložene izolir trakom i dodacima, poput bespotrebnog nišana ili ručke od štipaljki. Često i krvavo smo ratovali s njima, ostavljajući crvene točkice po tijelu neprijatelja, ali i slučajnih prolaznika. Znali smo i rasporediti male, plastične vojnike u raznorazne zaklone, pa gađati protivniku njegove, sve dok mu ne bi pogodili i zadnjega.
Puške na čepove su bile opasnije, ali i srećom, i jako neprecizne. Radile su se od tanke ili šire daske, duljine oko metra, na koju bi se na jedan kraj zabio poduplani „laštik“, a na drugi štipaljka. Pušku bi stavio u stanje ubojite pripravnosti zatezanjem „laštika“ s čepom do hvata štipaljke, kojeg bi otpustio u trenutku željenog hica. Srećom, nitko od nas nije ostao bez oka. Puno je opasniji bio luk i strijela. Njih smo radili od konopa i zategnute oleandrove grane, s kojima smo odapinjali strijele od tankog šiblja. Opasne su bile i praćke, bilo ona na žice ili kamenje, a koristile se isključivo za lov na gušterice (što ni tada nisam odobravao!) ili za nebrojene „dišpete“ i vandalska djela.
Na ljeto smo, u prijateljskim ratovima, imali fazu i gađanja plodovima divljeg kestena, što bi itekako znalo zaboljeti prilikom pogotka u glavu, ali opet manje od nabacivanja kamenjem u ratu s drugom ulicom. Primjerice sa Siromašnom, od koje nas je dijelila crta razgraničenja – Avnojeva ulica (danas Dubrovačka).
Postoje igre koje nisu ratne, a opet je bilo ozlijeđenih. Jedna od njih je bacanje pikada, koje je super simpatično kada se zabija u iscrtanu metu na garaži, ali kada se zabilo jednome u rame, nikom nije bilo do smijeha. Ili nož drugom dječaku u nogu, prilikom „kolombara“ (igre osvajanja ucrtanog kruga na zemlji, presijecajući tuđi teritorij zabijanjem noža ili „kacavide“ sve dok osvojeni teritorij ne postane uži od širine jednog prsta).
Ali da ne ispadne da su nam sve igre bile opasne, opisat ću i one društvene, koje su nastupale čim bi prošao onaj mrski „kućni red“ od 14.00 do 17.00, koji smo bili prisiljeni poštivati, da bi odrasli „junaci rada“ mogli malo odspavati nakon obilatog ručka.
Kao po zapovijedi, iz portuna bi izmilili „balotaši“ i bahato nam,bacanjem balota (boća, op.a.), prekinuli netom započetu nogometnu utakmicu, pa bi nam jedino preostalo podvit rep, što ne znači da bi im to zaboravili. O ne. Nikako.
Često smo im znali taj isti teren ispišati, prokopati, pa čak i zagaditi tisućama gusjenica borovog prelca, pa bi neprijatelj znao dobiti i alergijski osip, a mi porciju dobrih batina.
Stalno smo s njima bili u sukobu zbog teritorija, kao i s desecima baba i majki, kojima je smetala prašina od naše igre. Kada uz to dodamo ljude koji su pekli roštilj, hladeći pive s gradskom vodom, koja je služila za sve osim za svoju primarnu namjenu, to jest zalijevanje livada, dobijemo nevjerojatan kolorit i gužvu od, ponekad, i preko stotinu ljudi istovremeno, u malom prostoru između četiri stambena bloka.
Čak je i djece bilo toliko puno da se igralo i po desetak različitih igri istovremeno, ovisno o uzrastu ili pripadnosti ulici. Tako su jedni igrali košarku, puneći „balunima“ felgu od bicikle, zabijenu u gornji rub garaže, dok bi drugi igrali na „kukalo“, „grupa traži grupu“ ili „rode“, sadističku igru gdje jedan skače na nozi poput rode, dok ga drugi udaraju nogom u guzicu sve dok on rukom ne dotakne sljedećeg. Što je zapravo kamilica naspram igre „na kušine“ (u nekim krajevima se zove i „trule kobile“, op.a.), gdje nekoliko dječaka skače na isti broj drugih, koji stoje zgrbljeni u nizu. Poanta priče je da ekipa zgrbljenih izdrži težinu ovih na njima, ali se često to izjalovi zbog toga što skakači ciljano opterete samo jednog, gdje najčešće taj „slabi karik“ pucao, kao i kičma, pa je dragim roditeljima ova rečenica ujedno i odgovor na pitanje zbog čega smo ovako iskrivljeni.
(sjećanja autora na djetinjstvo u svojoj ulici Mažuranićevo šetalište, 58 000 Split)