Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu, kao najviše sudsko tijelo u okviru Ujedinjenih nacija, je u historijskom presedanu 11.januara 2024.godine započeo razmatranje zahtjeva Južnoafričke Republike (JAR) odnosno tužbe protiv Izraela po optužbama za počinjeni „zločin genocida“ protiv Palestinaca u Pojasu Gaze. Južna Afrika je pred ICJ optužila Izrael, da je prekršio Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida[2], te da je počinio „djela genocida“ u Pojasu Gaze, te smatra da napad, koji je Hamas izveo 7. oktobra ne može opravdati ono što Izrael čini u Pojasu Gaze
Povijesni je presedan, da je prvi put židovska država procesuirana prema Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (CPPCG), koja je donesena nakon Drugog svjetskog rata u svjetlu zločina počinjenim nad istim narodom tokom holokausta.
U tužbi na 84 stranice[3], Južna Afrika tvrdi, da su akcije Izraela i ubijanje Palestinaca „genocidnog karaktera“, jer su počinjeni sa specifičnom namjerom, da se unište Palestinci u Gazi, kao sastavni dio šire palestinske nacionalnosti, rasne i etničke pripadnosti.
U tužbi se također navodi, da ponašanje Izraela preko državnih organa, državnih zvaničnika i drugih osoba i entiteta, koji djeluju po njegovim uputama ili pod njegovim vodstvom, kontrolom ili utjecajem, predstavlja grubo kršenje njegovih obaveza prema Palestincima u Gazi. U tužbi je navedeno da Izrael nije uspio spriječiti genocid, niti je procesuirao direktno i/ili javno poticanje na činjenje genocida.
Južnoafrički pravni team, predvođen ministrom pravosuđa Ronaldom Lamolom, tvrdi, da je „namjera Izraela da počini genocid postoji i da je cilj njegovih vojnika da unište Gazu, te da su Palestinci izloženi neprekidnom bombardiranju, gdje god da stignu i da su ubijani gdje god se okrenu i da više od 80% stanovništva Gaze pati od gladi.”
Pravni team je istakao, da u Izraelu postoje ratni huškači, koji su doprinijeli počinjenom genocidu u Gazi, uključujući ministre, kao što je ministar odbrane Yoav Gallant, koji je za Palestince koristio termin „ljudske životinje“, pa čak i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji se u televizijskom govoru 25.oktobra 2023., pozvao na drevne biblijske mitove kako bi opravdao svoju namjeru da nastavi rat u Pojasu Gaze. Sjetio se „proročanstva Izaije“: „Mi smo djeca svjetlosti dok su oni djeca tame i svjetlost će pobijediti tamu.“ U reprodukciji koja izaziva ogorčenje, Benjamin Netanyahu se prisjetio legende iz prve Samuelove knjige: „Idite i borite se protiv Amalečana[4]. Potpuno ih uništite, njih i sve što imaju. Ne poštedite ih. Ubijte sve ljude i žene i djecu i dojenčad i ubijte njihove volove i njihove ovce, njihove deve i njihove magarce i boriti se s njima dok ne budu uništeni.”
Južnoafrička Republika traži od ICJ[5], da donese privremene mjere, kako bi primorao Izrael da „ne počini genocid, spriječi genocid i kazni počinitelje genocida“. Ove privremene mjere imaju za cilj spriječiti dalje pogoršanje situacije, dok je suđenje u toku. Također traži od ICJ da donese devet privremenih odluka, jer je JAR od ICJ tražila da naredi Izraelu da odmah prekine sve vojne operacije u Gazi i poduzme potrebne korake, da se umiješani u djela genocida kazne, sačuvaju dokazi o genocidu i da se ne sprječava međunarodno osoblje i druge službene osobe da pristupe Gazi u tu svrhu, da podnose redovne izvještaje ICJ o provođenju gore navedenih mjera i da se suzdržavaju od radnji, koje bi zakomplicirale ili produžile slučaj.
Aplikacija Južne Afrike je značajna po upotrebi izraza Erga omnes partes (prava ili obaveze koje se primjenjuju ili mogu se primijeniti protiv bilo koga), koji je ažuriran nakon postupka, kojeg je Gambija, prema međunarodnom pravu, pokrenula protiv Myanmara 2019.godine, ovaj princip se odnosi na obaveze, koje država ima prema međunarodnoj zajednici u cjelini. Proširuje se izvan granica bilateralnih ili multilateralnih sporazuma. Ovaj koncept znači, da su osnovni principi i standardi međunarodnog prava, kao što je zabrana genocida obaveze, koje sve države imaju prema međunarodnoj zajednici u cjelini. Kršenja ovih obaveza smatraju se zločinima protiv međunarodnog poretka, što svakoj državi daje pravo da preduzme potrebne mjere, kako bi osigurala prevenciju takvih kršenja.
Međunarodni sud pravde (ICJ)
Međunarodni sud pravde u Haagu je tijelo Ujedinjenih naroda. Treba napomenuti da ICJ rješava samo sporove između država. Nema ovlasti da pojedince izvodi pred krivični sud i ne izdaje naloge za hapšenja.
Sudsko vijeće od ukupno 17 sudaca, uključujući po jednog ad hoc sudiju iz Izraela i Južne Afrike, nakon saslušanja argumenata sa svake strane donosi odluku o privremenim mjerama, koje se očekuju krajem januara. Presude ICJ-a su obavezujuće, ali sud nema načina da ih izvrši.
Efikasnost suda zavisi od saradnje između dvije strane u postupku. Kada se strane dogovore da će sud djelovati kao arbitar, po pravilu će poštovati odluku. Postoji mogućnost da strana, koja je izgubila spor neće poštovati odluku suda. Jedini način da se izvrši odluka suda je upotreba vojne sile i to tek nakon odluke Vijeća sigurnosti UN-a. Budući, da je američka administracija izrazila mišljenje, da zahtjev Južne Afrike nema pravnu osnovu, pretpostavka je da će ona zaštititi Izrael u Vijeću sigurnosti UN-a korištenjem veta.
Posljednjih godina, ICJ je imao još dva predmeta, koja se bave pitanjem genocida: prvi je predmet koji je Gambija podnijela protiv Myanmara da zaštiti narod Rohingya 2019.godine[6], a drugi je predmet, kojeg je Ukrajina podnijela protiv Rusije 2022.godine[7] kako bi osporila ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je svoju invaziju na regiju Donbas opravdavao željom da spriječi genocid. U ova dva slučaja izdate su dvije mjere opreza, a vijećanje o suštini je još uvijek u toku.
Prema pravilima ICJ-a, država, koja je stranka u predmetu i nema suca iz svoje države u vijeću može imenovati ad hoc suca, što je slučaj sa Izraelom i Južnom Afrikom. Dvojica ad hoc sudaca iz Izraela i Južne Afrike su bivši predsjednik izraelskog vrhovnog suda Aharon Barak i bivši zamjenik ministra pravosuđa Južne Afrike Dikgang Moseneke, koji su položili zakletvu pred predsjednicom ICJ-a, sutkinjom Joan Donoghue.
Izraelski odgovor na tužbu
Izrael očekuje, da bi Međunarodni sud pravde mogao izdati privremene mjere protiv Izraela, a da ne naredi apsolutni prekid vatre. ICJ može izdati nalog Izraelu, da dozvoli ulazak humanitarne pomoći u Pojas Gaze i da formira nepristrani istražni odbor, ili da dozvoli povratak Palestinaca u sjeverni dio Pojasa Gaze. Postoji realna mogućnost, da će ICJ odgovoriti na zahtjev tužitelja i izdati neku privremenu mjeru, a razlog tome je što je nivo dokaza, koji se od Južne Afrike traži u trenutnoj fazi sudskog postupka relativno krhki i bez tvrdih osnova. Da bi dobila ono što želi, država tužitelj mora uvjeriti najmanje 9 od 17 sudaca, da Izrael čini djela u Pojasu Gaze, koja bi mogla biti u skladu sa definicijom genocida, te da postoji hitnost da se to zaustavi.
U toku postupaka u Haagu, pravna savjetnica izraelske vlade najavila je svoju namjeru, da pravno preispita nekoliko ekstremističkih izjava visokih izraelskih ličnosti, koje su nedavno pozivale na zabranjeno nanošenje štete nedužnim civilima u Pojasu Gaze. U zajedničkoj izjavi, koju su objavili ona i izraelski državni tužilac Amit Eisman, navode da je „Država Izrael, uključujući njene službe sigurnosti, dužna djelovati u skladu s principima međunarodnog prava i zakonima ratovanja.“ Izjave koje mogu pozivati, na između ostaloga, namjerno nanošenje štete civilima, protivne su utvrđenoj politici i mogu biti krivična djela, uključujući krivično djelo poticanja na zločin. Sud bi neke izjave mogao smatrati zločinom poticanja na genocid. Izrael mora u toku postupka dokazati, da su njegove aktivnosti u Pojasu Gaze u skladu s obrambenim ciljevima i da su u skladu sa zakonima ratovanja. Oni također moraju pokazati da se svako odstupanje od zakona istražuje i da će odgovorni biti izvedeni pred lice pravde.
Usprkos neprijateljstvu Benjamina Netanyahua i njegovih ministara prema penzioniranom liberalnom sudiji Aharonu Baraku, bivšem predsjedniku izraelskog Vrhovnog suda, Netanyahu je bio primoran izabrati upravo njega da predstavlja Izrael u teamu sudaca pred Međunarodnim sudom pravde. Sudac Barak je preživio holokaust i ima veliku međunarodnu reputaciju u akademskim i pravnim krugovima.
Termin „genocid“
Prevencija je svakako bila ambicija iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (CPPCG) iz 1948 godine[8] kada ju je usvojila generalna skupština UN-a u Parizu, nakon Drugog svjetskog rata i holokausta. Može se reći da je ovaj sporazum, više nego bilo koji drugi sporazum, rezultat napora jedne osobe, židovskog advokata Raphaela Lemkina iz Poljske, koji se emigrirao u Sjedinjene Države bježeći od nacista.
Lemkin je 1944.godine upotrijebio izraz „genocid“ za ono što je tadašnji britanski premijer Winston Churchill nazvao „zločin bez imena“, a prve poslijeratne godine proveo je sam lobirajući u UN-u. Međutim, usprkos svojoj ličnoj pobjedi u UN-u, nije uspio da uvjeri američki Kongres da ratificira sporazum. Senat je odbio čak da ga sasluša, a zakonodavci su iznijeli primjedbe da bi takav zakon Sjedinjene Države ostavio podložnim krivičnom gonjenju.
Lemkin je vjerovao, da samo Sjedinjene Države imaju moć i međunarodni položaj neophodan da nametnu sporazum i da postane globalno pravo. Američki Senat je tek 1988.godine ratificirao konvenciju i proglasio genocid zločinom prema američkim zakonima. Ratifikacija je sadržavala uvjete, uključujući, da se tužba ne može pokrenuti protiv Sjedinjenih Država bez odobrenja američke vlade.
Mnogi političari često koriste termin genocid za široki spektar zločina kao što su ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti. Međutim definiranje i kvalificiranje genocida nije u broju ubijenih. Najvažniji kriterij je namjera „Genocidal inten“ da se fizički unište grupe ljudi zbog njihove rase, nacionalnosti, vjere ili porijekla. Posljednjih godina političari su u više navrata koristili termin genocid, kako bi opisali kršenje ljudskih prava u Kini 2021.godine ali Kina još uvijek nije optužena na Međunarodnom sudu pravde, da je počinila djela genocida nad svojom ujgurskom manjinom.
Pravni stručnjaci ukazuju na tri vrste genocida, koje je priznao Međunarodni krivični sud: Ruanda, gdje je ubijeno skoro 800.000 Tutsija i umjerenih Hutua u genocidu 1994.godine, genocid u Srebrenici, Bosna i Hercegovina 1995.godine i masovna ubistva, koja su počinili Crveni Kmeri u Kambodži 1970-ih. Zakon vrlo jasno kaže šta je genocid, ali postoje pokušaji da se termin genocid koristi za događaje, koji ne zadovoljavaju zakonsku definiciju genocida, bilo u vezi sa Ujgurima u Kini ili u sadašnjem ratom u Ukrajini. Stručnjaci ističu da je teško dokazati „namjeru“ zbog čestog nedostatka direktnih dokaza.
Usporedba bombardiranja Gaze 2023. sa njemačkim Dresdenom 1945.godine
Izraelska ambasadorka u Britaniji, Tzipi Hotovely, usporedila je bombardiranje palestinskog Pojasa Gaze od strane Izraelskih od
obrambenih snaga (IDF) sa savezničkim bombardiranjem njemačkog grada Dresdena tokom Drugog svjetskog rata, rekavši da je to bio „jedini način“ da se savlada nacistička Njemačka, a danas da se savlada pokret Hamas u Pojasu Gaze.
Proces sravnjivanja sa zemljom grada Dresdena bilo je kontinuirano bombardiranje, koje je trajalo tri dana, 13-15.februara 1945.godine sa ciljem, da se nacistička Njemačka primora na kapitulaciju tokom posljednjih mjeseci Drugog svjetskog rata. Savezničko masovno bombardiranje okončano je sravnjenjem 90% grada te ubijanjem više od 25000 njemačkih civila na način, koji je izazvao kontroverze širom svijeta oko pravnog opisa ove operacije i rezultata. Pa tako definicija genocida ne važi za ovu savezničku akciju.
Decenijama se vodi debata o primjeni međunarodnih zakona i konvencija u različitim okolnostima, te o sposobnosti pobjednika u ratu, da opravda ono što čini razlozima, koji se čine neprihvatljivim ili nelogičnim, a ista rasprava traje od tada sve do danas.
Izjava izraelske ambasadorke u Velikoj Britaniji da ovaj put Izrael igra ulogu, koju su saveznici igrali u bombardiranju njemačkog grada, što je do danas kontroverzno. Sličnost je, da je bombardiranje Dresdena bio historijski standard, koji je pokazao moć strateškog bombardiranje, usprkos tome što međunarodni pravnici ovo bombardiranje smatraju ratnim zločinom, čak su neki opisali Dresden kao njemačku Hirošimu.
Učešće Izraela na raspravi u Međunarodnom sudu pravde, da se brani pred optužbama o zločinima protiv čovječnosti u Gazi predstavlja važan i možda koristan pomak u njegovoj pravnoj strategiji. Izraelska odluka, da učestvuje označava promjene u dugogodišnjoj politici neučešća Izraela, kao što se dogodilo 2004. godine, kada je Izrael odlučio da ne učestvuju u postupku pred Međunarodnim sudom pravde o legalnosti sigurnosnog zida na Zapadnoj obali, a Izrael je ignorirao presudu, navodeći tako da „ne priznaju ingerenciju suda“.
Prema mišljenju stručnjaka za međunarodno pravo, najteže je dokazati „genocidne namjere“ i miješanje pojma ratni zločini sa genocidom. Za sada ICJ nema tvrdih dokaza osim na desetine izjava izraelskih zvaničnika u kojima se izjašnjavaju o namjeri da počine genocid. Da nije bilo ovih izjava, ne bi ova tužba došla do ove faze i Izrael to pitanje ne bi shvatio tako ozbiljno.
Izraelci i Palestinci bi trebali slijediti primjer Nelsona Mandele
Izraelci i Palestinci trebaju gledati u budućnosti kroz postizanje trajnog mira i mirovnog sporazuma te sveopćeg oprosta kao što je učinio otac moderne južnoafričke republike Nelson Mandela i njegov model fleksibilnog razbijanja sistema rasne dominacije i diskriminacije. Mandela nije zaboravio da okrivi Izrael za njegovu dotadašnju podršku režimu aparthejda u Južnoj Africi, ali je nakon potpisa sporazuma u Oslu 1993.godine između Izraela i Palestinaca, pozvao na rješenje dvije države za dva naroda. Odnosi JAR s Izraelom doživjeli su izuzetan razvoj za vrijeme vladavine Mandele, koji je na dan kada je dobio Nobelovu nagradu za mir 1993.godine prokomentirao, da bi on Nobelovu nagradu podijelio najprije tadašnjem izraelskom premijeru Yitzhaku Rabinu, jer on je zaslužniji od njega, pa tako su godinu dana kasnije Nobelovu nagradu za mir dobili su Yitzhak Rabin, Shimon Peres i Yaser Arafat krajem 1994.godine.
Ljubljana/Washington/Jerusalim, 15. siječnja 2024. (IFIMES)
