Bitka za Šuicu travanj 1992. – neispričana priča…

Utemeljitelji HDZ-a svojom su ilegalnom koordinacijom 1989. i 1990. godine organizirano pripremali obranu hrvatskih prostora od nadolazeće velikosrpske agresije.

Početkom 1991. godine HDZ legalno provodi koordinacije; šalje svoje povjerljive članove na obuku; narodu predstavlja jasan program, ciljeve koji su pred njima pritom donoseći odluke koje je moguće realizirati brzo i odlučno. Predstavnici svih općina bili su zaduženi za pripremu obrane hrvatskog naroda pod velikosrpskom agresijom. Nacionalna svijest i zrelost hrvatskog naroda te spremnost na žrtvu u borbi za svoju opstojnost došla je do izražaja 1991./92. godine pomirbom svih Hrvata koja je bila ključ pobjede nad velikosrpskim agresorom. Hrvatska dijaspora dala je velik doprinos u logističkoj i diplomatskoj potpori svom narodu u ključnom trenutku opstojnosti.  Velikosrpska agresija u Bosni i Hercegovini započela je sedmog dana mjeseca svibnja 1991. godine u Pologu. Nekoliko tisuća Hrvata zapadne Hercegovine svoje  je živote stavilo kao polog za slobodu (Zdenko Ćosić “Rat je počeo prije”). Prvog listopada 1991. g.  uz agresiju na mjesto Ravno započelo je i granatiranje Dubrovnika i  Vukovara. Dana 3. siječnja 1992. godine dolazi do potpisivanja Vance-Owenovog plana. Već tada Hrvatska je izgubila 32% svog teritorija. Srbi su već stigli do svojih strateških ciljeva- okupirali su veći dio Krajine, ovladali lijevom i desnom obalom  Neretve te izbili glavnim snagama pred Zagreb, Sisak, Gospić, Karlovac i Zadar. Srbi su uspostavili svoj centar u Kninu koji je imao čvrstu vezu sa Srbijom. Dana 10. travnja 1992. godine predsjednik RH Franjo Tuđman imenuje generala zbora Janka Bobetka zapovjednikom svih postrojbi hrvatske vojske na južnom bojištu (od Splita do Dubrovnika). Istog dana osobno je, sa Miroslavom Tuđmanom, u zapovjedništvu u Tomislavgrada zatekao pukovnika Žarka Tolu, kojemu je rekao “ako noćas održimo Šuicu spasiti ćemo cijeli taj prostor”- ako Šuica padne bitka za ovaj prostor je završena. Tako je činjenično stanje u svojoj knjizi “Sve moje bitke”, opisao general zbora Janko Bobetko.  Dana 09.04.1992. godine, postrojba za posebne namjene iz Ljubuškoga pristigla je na kuprešku bojišnicu. Pao je snijeg u noći s 9. na 10. travnja. Kupreška bojišnica tih dana uzela je 70 mladih života hrvatskih vitezova, a ranjeno je preko 160 ljudi.  U zapovjedništvu u Šuici 09.04.1992. godine u 20 sati Zdenko Lučić kao zapovjednik postrojbe za posebne namjene preuzeo je zapovijed od bojnika Željka Šiljega o zauzimanju pozicije u mjestu Donji Malovan s ciljem zaustavljanja proboja 9. Korpusa JNA –e prema Splitu. Devetim korpusom JNA zapovjedao je pukovnik Ratko Mladić. Zapovjednik Ljubuške postojbe Zdenko Lučić u zapovjedništvu u Šuici preuzeo je i sustav veze sa šifrom “Žuti”, a zapovjednik IZM Tomislavgrad Žarko Tole imao je šifru “Kimono”. Nakon kratke kordinacije Ljubuška postrojba uputila se na zadanu poziciju- magistralni pravac Bugojno-Tomislavgrad, mjesto Donji Malovan . Položaj preuzima od zapovjednika Bojne Frankopan, Ivana Zorić Zulua. Po preuzimanju pozicija i rasporedu vojnika, uslijedilo je ukopavanje u zemlju, izgradnja rovova kao i izgradnja minskog polja na magistralnoj cesti (neposredno iza velike krivine). Jutarnjim svitanjem 10.04.1992. godine uslijedio je novi koordinirani tenkovski proboj 9. Korpusa JNA  pravac Šuica – Livno – Split. U trodnevnom proboju 9.Korpusa JNA prema Šuici je sudjelovala taktička grupa 1. na čelu sa zapovjednikom,  pukovnikom JNA-e., Slavkom Lisicom. Dva zrakoplova JNA su kontinuirano tri dana raketirali položaje hrvatskih postrojbi koje su bile raspoređene oko Šuice. Na pravcu djelovanja prema Šuici dana 10. i 11. travnja 1992. godine srpske snage bilježe gubitak: 8 poginulih, 12 teže i 36 lakše ranjenih vojnika. Dana 12.04.1992.godine naizmjeničnom vatrom  topništva , PZO  HVO u 10:20 sati iznad naših položaja (Donji Malovan) pogađa  zrakoplov JNA koji je pao u neposrednoj blizinu rječice Šuice. Pilot zrakoplova iskočio je iz zrakoplova nakon čega je živ zarobljen. U trenutku  pada zrakoplova  nastalo je zatišje s obe strane bojišnice, više nije bilo borbenih djelovanja. Dana 13.04.1992 godine, postrojbu Ljubušaka zamijenila je postrojba sinjskog HOS-a koja je pristigla sa položaja brane Peruče na čelu sa sa zapovjednikom Dušanom Jukićem. Postrojba za posebne namjene iz Ljubuškoga dobila je novu zapovijed za preuzimanjem položaja na Neretvi, općina  Čapljina. Na Kupreškoj bojišnici veliku hrabrost pokazali su pripadnici specijalne postrojbe Ljubuški : Ante Alilović, Željko Dugandžić, Željko Bebek, Miro Alilović, Marijo Grgić, Robert Kordić, Mićo Grbavac, Mate Prskalo, Ante Brbor, Ivica Bunoza, Ante Prlić, Jozo Mucić, Dragan Bošnjak, Spomenko Mandić, Igor Jurčić, Slavko Alilović i ostali pripadnici postrojbe. Postrojba je bila dobro opremljena; raspolagala je  opremom za borbu protiv oklopa (bestrzajni top sa 12 punjenja, Osa sa tri punjenja i dvije zolje).  Kupreška linija  fronte tako je i ostala do proboja hrvatskih snaga prema Kupresu 1994./95., prilikom ovladavanja Dinare –  lijeve i desne strane Livanjskog polja.