Zdravko Mustač (81), bivši čelnik jugoslavenske tajne službe Udbe, a u prvim godinama nakon proglašenja hrvatske neovisnosti i visoki dužnosnik hrvatskog obavještajnog sustava koji se dosad nije javno oglašavao, napokon se oglasio. I to opsežnom predstavkom koju je iz zatvora uputio hrvatskim državnim institucijama: DORH-u, Uredu pučke pravobraniteljice i Saboru
Kako piše Jutarnji list, Mustač je, podsjetimo, odlukom Vrhovnog suda u travnju 2014., tri mjeseca nakon Josipa Perkovića, izručen njemačkom pravosuđu koje ga je, jednako kao i Perkovića, osudilo na doživotni zatvor zbog likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Mustačeva predstavka s priloženim dokumentima, kako je jučer objavio tjednik Nacional, ima oko 300 stranica, a napisao ju je u kaznionici u Glini u kojoj odlukom njemačkih sudskih vlasti izdržava kaznu. U Saboru su nam potvrdili da im je Mustačeva predstavka stigla jučer ujutro, i to u jedanaest primjeraka.
Mustač je predstavke uputio tajniku i na šest saborskih odbora: za Ustav, nacionalnu sigurnost, pravosuđe, zakonodavstvo, europske poslove i ljudska prava. Četiri primjerka stigla su u najveće saborske klubove. Čelnici saborskih odbora koje smo jučer nazvali rekli su nam da predstavku još nisu pročitali pa je ne mogu komentirati.
A prema dijelovima koje je prenio tjednik Nacional, temeljni problem na koji Mustač u opsežnoj predstavci ukazuje jest taj da su Perković i on 2014. izručeni njemačkom pravosuđu na pogrešnim pravnim pretpostavkama, na pogrešnoj primjeni zakona o izručenju.
Na njegovu i Perkovićevu izručenju hrvatski je Vrhovni sud, tvrdi Mustač, uspostavio pogrešnu primjenu Zakona o pravosudnoj suradnji s članicama Europske unije. Vrhovni je sud, tvrdi Mustač, redovnim sudovima nametnuo da slijede pogrešno pravno shvaćanje u primjeni tog zakona i tako je konstituirao sudsku praksu koja je suprotna Zakonu o izručenju.
“To bezakonje u pravosudnoj suradnji s članicama Europske unije traje do danas… Neposredne žrtve trajućeg kršenja zakona o pravosudnoj suradnji jesu tražene osobe, prije svega hrvatski državljani na koje se odnose određeni europski uhidbeni nalozi. Takvima su povrijeđena ustavna prava: pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravičnu i nepristranu sudsku odluku na nepovredivost slobode i drugo…”, piše Mustač.
Skandal bez presedana
Ističe da je način na koji hrvatski sudovi već sedam godina izručuju hrvatske državljane “skandal bez presedana i sličnog primjera u povijesti članica Europske unije i njenih država članica”. Mustač se ne libi oštrih riječi kad piše o liku i djelu istaknutih hrvatskih sudaca:
“Dupeglava sudska praksa dupeglavnih sudaca sve od županijskih Turudića, vrhovnog Mrčele do ustavnog Šeparovića ili Brkića – odgovornih za suspenziju dijela pravosudnog suvereniteta RH i trajno bezakonje”. Istaknuo je kako je predstavku mogao izložiti i akademski ne ističući imena sudaca. “Ali to bi značilo pisati o posljedicama apstraktno, a uzročnike ostaviti u anonimnosti, u dubokoj jazbini nakazno shvaćene neovisnosti sudbene vlasti”.
Poglavlje o Šeksu
U predstavci, u kojoj za sebe ne traži pomilovanje ni druge ustupke, 81-godišnji Mustač posebno poglavlje posvećuje Vladimiru Šeksu koji je, kako tvrdi, već 30 godina “kadrovski faktotum ključnih pozicija visoke sudbene vlasti u Hrvatskoj”.
“Može samo čuditi da se bivši udbaški “špicl” drži na političkoj poziciji već 30 godina dok su davno već sišli s pozornice oni koje je služba vodila u obradama, kazneno progonila i koji nikad nisu bili njeni suradnici. Stranka je ta koja je Šeksu pomogla preobraziti se u instituciju. Nikakvo čudo što je dio hrvatske sudbene vlasti zapušten kao dvorište seoskog pijandure”, piše Mustač.
Upravo personalna komponenta hrvatskog pravosuđa čini reformu pravosuđa potrebnom, ističe Mustač i podsjeća: “Zakone donosi Hrvatski sabor i kad sve zataji, odluka je na njemu”.
Osuđen je za ubojstvo siromašnog Bosanca, a Šeks ga nagradio stažem
Mustač detaljno opisuje anatomiju slučaja građevinskog tehničara Bože Vukušića, kojeg je za ubojstvo Jusufa Tatara, gastarbajtera na baušteli, 1984. godine njemački sud osudio na doživotni zatvor da bi zalaganjem vlasti i Hrvatskog društva političkih zatvorenika 1991. bio protjeran i vratio se u Hrvatsku.
Vladimir Šeks poštedio ga je odgovornosti od ubojstva uz opravdanje da se Vukušić time borio za slobodnu hrvatsku državu te mu je zatvorski staž – sedam godina, sedam mjeseci i 17 dana u njemačkom zatvoru – pretvoren u dvostruki mirovinski staž.
Vukušić je ubojstvo pravdao time da je Tatar bio Udbin agent. Administrativna komisija Vlade, s tadašnjim ministrom Ivanom Paraćem, odbila je Vukušićev zahtjev za priznavanje zatvorskog staža kao mirovinskog “jer se kazneno djelo ubojstva ne može smatrati borbom za samostalnu hrvatsku državu”.
Vukušić se žalio drugostupanjskoj komisiji čiji je predsjednik bio Šeks, koji je u lipnju 1994. poništio rješenje jer “Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika nigdje ne isključuje neke od oblika borbe za samostalnu hrvatsku državu”.
Mustač tvrdi da je to flagrantno arbitrarno, u suprotnosti s Ustavom i Kaznenim zakonom; “ta doktrina može opravdati svaki terorizam. Šeks nagrađuje ubojicu siromašnog Bosanca uime Hrvatske! Ništa od toga ne spada u oblike političkog otpora.”
