Bliži se kraj štetnog dvostranačja u Hrvatskoj

Piše: Ante Babić

Bez obzira na konačni ishod predsjedničkih izbora u Francuskoj u drugom krugu, u kojem se natječu internacionalist i liberal Emmanuel Macron i francuska patriotkinja Marine Le Pen, francuski rezultat prvog kruga izbora pokazao je da se nastavljaju politički pokret i buđenje građana nacionalnih država u cijelom svijetu, a posebice u Europi.

Povijest nas uči da je od postanka čovječanstva u čovjekovu narav duboko ugrađen nagon za samoodržanjem. Zbog vanjske ugroženosti prve ljudske zajednice branile su se tako da su stvarale zgusnuta naselja na nepristupačnim konfiguracijama. Kasnije su podizani zidovi oko gradova država, a Kinezi su 500 godina prije Kristova rođenja sagradili zid na svojim vanjskim granicama. Taj je zid, prema najnovijim saznanjima, bio dug otprilike 21.000 kilometara.

U jednoj službenoj bilješci iz veleposlanstva RH u Pekingu 2002. godine izvijestio sam Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu o upadu izbjeglica iz Sjeverne Koreje u zapadna diplomatska predstavništva u Pekingu. Nakon dva dana utrčavanja u nedovoljno zaštićena diplomatska predstavništva, Kinezi su preko noći podigli preko dva metra visok zid od bodljikave žice oko većine zapadnih veleposlanstava te na taj način zaustavili upade sjevernokorejskih izbjeglica u ta veleposlanstva. U bilješci sam Zagreb upozorio na podizanje zidova od bodljikave žice oko stranih veleposlanstava. U zaključku bilješke, koja se nalazi u pismohrani veleposlanstva u Pekingu, također sam istaknuo kako neće proći dugo vremena prije nego što će i Europa biti prisiljena podizati, na ovaj ili onaj način, svoje zidove za zaustavljanje prodora izbjeglica iz Afrike i Azije u Europu. Nisu baš svi u MVP-u bili suglasni s tim mojim viđenjem razvoja međunarodne situacije u tada dolazećim godina i desetljećima. Sve je ostalo prošlost.

Za Ameriku opasnost je N.R. Kina, a ne Rusija 

U razmišljanjima dobro upućenih analitičara i komentatora u svim dijelovima svijeta danas više ne postoji ni najmanja sumnja da se svijet nalazi pred velikim preokretom, a moguće i pred kataklizmičkim trećim svjetskim ratom, o kojem već nekoliko godina govori papa Franjo. Ovih smo dana svjedoci porasta ionako velikih napetosti u Sjevernoj i Jugoistočnoj Aziji, gdje bi prema već dugogodišnjim predviđanjima trebao započeti taj treći svjetski rat. Kao što se ni danas još ne zna što će se već sutra dogoditi, analitičari su već prije dva desetljeća prepoznali da se fokus borbe za svjetsku dominaciju prenosi iz Europe u Aziju, a to se pokazalo potpuno točnim. Ono što nisu mogli znati jest kada će ta borba doseći svoj vrhunac. On je evidentno sada tu.

Bez obzira na fake news i medijske spinove zapadnih mainstream medija, koji su i dalje u rukama oligarha i vrha zapadnog establišmenta, prema kojima prijetnja zapadnim demokracijama dolazi od Putina i Rusije, bolje upućeni analitičari i tajne službe velikih zemalja nemaju nikakve dvojbe da će novi svjetski rat, nastupi li, početi zbog globalnog rivalstva između postojećeg svjetskog hegemona – SAD-a, koji je u silaznoj putanji, i velikog aspiranta na taj položaj – Narodne Republike Kine. Jednostavno treba istaknuti kako današnja Rusija nije Sovjetski Savez. Nema potrebe da ovdje posebice navodim imena i djela pojedinih povjesničara za koje je poznato da su uočili kako je do svjetskih sukoba uvijek dolazilo kad bi, s jedne strane, oslabila moć postojećeg hegemona u ovom ili onom dijelu svijeta te kad bi se, s druge strane, pojavila sila koja je ugrožavala supremaciju i velike koristi što ih je od svoje hegemonije imao vladajući hegemon. U svijetu je u zadnjih nekoliko godina napisano više tisuća knjiga i stručnih radova koji upozoravaju da je samo pitanje vremena kad se SAD neće više moći nositi s velikim zahtjevima i obavezama koje sa sobom nosi status svjetske supersile, tj. svjetskog hegemona. Sjetimo se samo kako je, nakon Prvog svjetskog rata, nestala Ujedinjena Kraljevina, u kojoj sunce nije nikada zalazilo i koja je nekoliko stoljeća vladala velikim dijelom svijeta.

Rat između SAD-a i Kine mogao bi izazvati neoprezan potez novog američkog predsjednika Trumpa prema Tajvanu. Svaki pokušaj vojne intervencije oko Tajvana i nekoliko drugih spornih otočja u Južnokineskom moru ili pak američke ili japanske aneksije Tajvana automatski bi izazvao kinesku vojnu intervenciju. Jednako tako SAD ne smije povući krivi potez kad je riječ o Sjevernoj Koreji, koja je N.R. Kini, zbog mogućeg sukoba s Japanom, vrlo važan strateški partner. Sjeverna Koreja predstavlja problem zbog toga što se njezin vođa Kim Jong-un uopće ne obazire na dugogodišnja upozoravanja SAD-a da prestane s testiranjem balističkih projektila koji bi mogli prenijeti atomsku bombu do Amerike. Amerikanci tvrde da je to za njih preveliki sigurnosni rizik. Za srijedu 26. travnja Trump je u Bijelu kuću na sastanak pozvao sve članove senata – republikance i demokrate. Ne pamti se kad se tako nešto dogodilo u američkoj povijesti. Očigledno se nešto veliko kuha i priprema.

Osim SAD-a i Japana, N.R. Kina nije riješila svoje velike i povijesne sukobe oko granica s Indijom i Vijetnamom, protiv kojih je vodila rat u prošlom stoljeću. Međutim, današnja N.R. Kina u vojnom smislu nije ona Kina koja je postojala prije smrti Mao Zedonga. Još prije petnaest godina, dok sam bio na diplomatskoj dužnosti u Pekingu, a tada sam obišao oko 55 tamošnjih gradova i provincija, uspio sam zaključiti da se N.R. Kina ne razvija strelovito samo kao gospodarska, nego i kao vojna sila, koja se danas u svakom pogledu može u obrambenom ratu suprotstaviti bilo kojem vanjskom agresoru. U međuvremenu je N.R. Kina izgradila i izrazito moćan arsenal nuklearnog naoružanja, koji je u ovom trenutku treći po snazi i broju u svijetu, nakon SAD-a i Rusije. Dakle, to joj daje veliku moć i prednost u slučaju bilo koje vrste vojne agresije na tu zemlju.

Danas u svijetu ne postoji niti jedna vojna sila koja može okupirati N.R. Kinu koja je najmnogoljudnija zemlja na svijetu,  i zadržati vlast u toj zemlji. Tu treba, međutim, istaknuti kako N.R. Kina ne želi rat ni s Amerikom ni bilo s kojoj drugom zemljom. Ta zemlja želi nastaviti provoditi mudru politiku svoga vođe Deng Xiaopinga, koji je preuzeo vlast nakon smrti Mao Zedonga. Naime, Deng Xiaoping ostavio je svojim nasljednicima poruku koju oni i danas još uvijek bespogovorno slijede, a koja je glasila: «Nemojte se hvaliti ni pred strancima ni u javnosti razvojem Kine i njezinog vojnog postignuća jer će vas neprijatelj napasti prije nego što budete toliko moćni da se možete obraniti. Stalno umanjujte do koje ste razine razvili svoje sposobnosti i snagu». Svi kineski vodeći političari i danas dosljedno u javnosti umanjuju stvarnu vojnu moć N.R. Kine. No, s druge strane, Kina se više ne susteže poslati poruku SAD-u «da se ne igra vatrom u kojoj može opržiti ne samo prste, nego i cijelo tijelo».

Trumpova iritantna i zabrinjavajuća nepredvidivost

Međunarodna situacija u svijetu ne bi bila ništa bolja ni da je Hillary Clinton pobijedila na zadnjim američkim predsjedničkim izborima. I dalje bi ostala neriješena sva goruća svjetska pitanja i svi problemi koji se sada nalaze pred Trumpovom administracijom. Da bi dobio izbore, Trump je Amerikancima obećao vrlo mnogo, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. No, već u samom početku njegova vladanja postalo je jasno da nema punu potporu Republikanske stranke, koja ima većinu u Predstavničkom domu i Senatu. Istina, Trump je na izborima bio kandidat Republikanske stranke, no ipak je bio strano tijelo u toj stranci (vodio je rat protiv washingtonskog establišmenta). Nagazio je brojne moćne ljude u Kongresu i Senatu, a oni mu se sada osvećuju. Nakon što je doživio veliki početni neuspjeh na unutarnjem planu, kad su republikanci odbili prihvatiti ukidanje državnog zdravstvenog osiguranja, tzv. «Obamacare», Trump je krenuo u vojne akcije u Siriji i Afganistanu. Istovremeno se ozbiljno zaoštrila situacija oko nuklearnih pokusa u Sjevernoj Koreji. Svijet je od kraja Drugog svjetskog rata prolazio kroz slične političke napetosti i ratna djelovanja. Današnja je situacija različita po tome što je novi predsjednik SAD-a potpuno nepredvidiv. U javnosti daje kontradiktorne izjave o naročito važnim i osjetljivim pitanjima. Trump je do te mjere nepredvidiv da su danas jednako nesigurni i izluđeni i američki saveznici i američki protivnici, koji su počeli danonoćno držati prste na dugmetu za uporabu atomskog naoružanja.

Europa i Europska unija 

Za ozbiljne poznavatelje i analitičare političkih prilika u Europi, a posebice unutar EU, Brexit je bio povijesni događaj koji je najavio duboke i korijenite promjene i na europskoj političkoj sceni. Kao stara nacija i dugo postojeća nacionalna država s dugom institucionalnom memorijom, Engleska je pravovremeno zaključila da je došao trenutak velike odluke: otići ili ostati u Europskoj uniji? Ostati bi značilo osnažiti one koji žele da EU dugoročno postane federalna država, u kojoj će sva vlast biti prenesena na političare i birokrate u Bruxellesu. Napuštanjem Europske unije Englezi bi nastavili samostalno upravljati svojom državom i sudbinom. Na konferenciji «Kina i svijet u 21. stoljeću», koja je od 9. do 11. rujna 2001. održana u Pekingu, glavni urednik lista International Herald Tribune Englez David Walker rekao mi je da «Ujedinjena Kraljevina neće odustati od svoje državne suverenosti ni za idućih 100 godina». Pokazalo se da je bio u pravu. I tu sam izjavu tada bio prenio Zagrebu.

Nažalost, hrvatski mainstream mediji političari, a posebno premijer Andrej Plenković, davali su gotovo infantilne izjave kako je izlazak Ujedinjene Kraljevine velik gubitak za tu zemlju, a ne za Europsku uniju. Tragično je da je čovjek na čelu hrvatske Vlade do te mjere opsjednut europskim federalnim projektom da nije navrijeme shvatio do koje je mjere – zapravo nepovratno – Brexit uzdrmao arhitekturu Europske unije. Imajući u vidu njegov background, stjeće se dojam kako bi Plenković, da je kojim slučajem ostala na životu komunistička Jugoslavija, danas lagano mogao biti član CK SKH ili u najmanju ruku «ambasador» Jugoslavije u nekoj važnijoj zemlji. Istovremeno, Stier bi i dalje bio tretiran kao potomak ustaške obitelji i državni neprijatelj. Dodajmo da bi u međuvremenu od strane Udbe bilo ubijeno još stotinjak političkih protivnika u hrvatskoj emigraciji.

 Tijekom večeri nakon objave rezultata prvoga kruga francuskih predsjedničkih izbora velika većina francuskih i europskih komentatora izrazila je čvrsto uvjerenje da su promjene unutar EU neizbježne. Sada više uopće nije važno tko će pobijediti u drugom krugu. Pobijedi li Macron, što je vrlo izgledno, doći će do velikog slabljenja utjecaja Bruxellesa u donošenju najvažnijih odluka koje se odnose na daljnji prijenos suvereniteta država članica na birokraciju i EU političare u Bruxellesu. Macron neće imati punu vlast nad novim sastavom francuskog parlamenta, što će mu znatno otežati donošenje važnih odluka. Naravno, eventualna pobjeda Marine Le Pen sigurno bi dovela do raspada Europske unije kakvu danas poznajemo. Upravo su iz tog razloga njemačka kancelarka Merkel i čelnici EU čestitali Macronu na malo većem broju glasova nego što ih je dobila Le Pen. Inače, predsjednički izbori u Francuskoj izazvali su pravi politički šok i krajnju nevjericu zbog katastrofalnoga gubitka etabliranih i mainstream stranaka – Republikanske stranke desnog centra i Socijalističke stranke lijevog centra. Prvi put od 1958. godine njihovi kandidati nisu ušli u drugi krug predsjedničkih izbora. Ako bismo uspoređivali koje bi stranke u Hrvatskoj bile najsličnije republikancima i socijalistima, onda su to nesumnjivo HDZ i SDP. Dakle, na predsjedničkim izborima kandidati i desnog i lijevog centra doživjeli su težak poraz. Inače, svuda u svijetu lijeve, tj. socijalističke stranke u zadnje vrijeme masovno gube povjerenje građana i glasača. Kandidat Socijalističke stranke Hamon dobio je samo 6,3 posto glasova. Izvjesno je da će se te političke promjene nastaviti, u većoj ili manjoj mjeri, i na izborima za Bundestag u Njemačkoj u mjesecu rujnu.

Hrvatsku čekaju tektonske političke promjene 

Političari i mainstream mediji u Hrvatskoj već više od dvadeset godina uvjeravaju javnost da Hrvatska ima sasvim stabilan dvostranački sustav, koji nije potrebno mijenjati. Pojavom MOST-a prije dvije godine promjene su ipak počele i u Hrvatskoj, iako u manjoj mjeri. No, Hrvatsku tek čekaju tektonske promjene u unutarnjoj politici. Kao i u ostalim zemljama Europe i svijeta, hrvatski glasači, a posebno domoljubi, duboko su nezadovoljni i razočarani postojećim strankama i političarima koji vode te stranke. Neznanje, neodgovornost, korupcija, nepotizam, klijentelizam, otvorena krađa državne imovine i dobara te protuhrvatska propaganda u mainstream medijima dosegli su nepodnošljivu razinu. Nakon strašnog šoka javnosti o teškoj «krađi i lopovluku» u Agrokoru, za nevjerovati je, čak i u Hrvatskoj, da se tako brzo mogao dogoditi pokušaj «krađe» Zlatnog Rata, u kojem su sudjelovali moćni članovi vladajućeg HDZ-a.

Arogantan i prepotentan Zoran Milanović uništio je SDP, što je za političko zdravlje u Hrvatskoj dobro. Nakon nesigurnog i u javnosti nepopularnog Tomislava Karamarka, na čelo HDZ-a prošle je godine došao Andrej Plenković. Kao i toliko puta prije toga, članovi HDZ-a novog vođu Plenkovića dočekali su kao mesiju koji će spasiti tu stranku i Hrvatsku. Unutar HDZ-ova korpusa ušutkavani su svi koji su upozoravali na to da je Plenković u lijevo orijentiranim i projugoslavenskim, tj. internacionalističkim mainstream medijima daleko prisutniji i popularniji od predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Nije se prihvaćala ni činjenica da je Plenković bio miljenik velikih gazda u Bruxellesu, koji je poslan u Hrvatsku sa zadaćom da ne dopusti porast nezadovoljstva hrvatskog naroda Europskom unijom, koja nam je donijela lošiji, a ne bolji život. Istodobno je status Republike Hrvatske srozan na razinu europske provincije, a ne samostalne i suverene države koja je u stanju štititi svoje vitalne nacionalne interese. Kao što vidimo iz postrožene kontrole granice između Slovenije i Hrvatske, Bruxelles nimalo ne zanima činjenica da će, nastavi li se ta politika, hrvatski turizam biti prepolovljen, a on iznosi najmanje 18 posto BDP-a godišnje. Izvjesno je da i na taj način vođe EU-a u Bruxellesu šalju jasnu poruku Andreju Plenkoviću da će biti prihvaćen i popularan u vrhovima EU sve dok bude poslušan i ne bude tražio da se EU ne odnosi maćehinski prema Hrvatskoj.

Hrvatska u Balkanskoj uniji, bez vlastitog državnog suvereniteta

Hoće li biti svjetskog rata i kad će on početi, teško je u ovom trenutku predvidjeti. U svakom slučaju, trenutačno su veći izgledi da će doći do velikog svjetskog rata, nego da će se naći trajnije i za sve strane prihvatljivo mirno rješenje za sadašnje tenzije i borbu oko toga tko će upravljati svijetom, a tko će biti sluga i poslušnik.

Hrvatski bi narod u ovom trenutku trebali daleko više zanimati i brinuti planovi i projekti Europske unije, a možda i SAD-a, o novom ujedinjenju država koje su nastale nakon raspada Titove komunističke Jugoslavije, minus Slovenija i plus Albanija. Signali koji dolaze od njemačke kancelarke Merkel i uputa koju je dala novom srbijanskom predsjedniku, četniku Aleksandru Vučiću, vrlo su zabrinjavajući pa ih treba shvatiti vrlo ozbiljno. Bez obzira na to kako završila priča s promjenama unutar Europske unije, taj trenutačni savez država u Europi neće više primati nove članove. Međutim, iz vojnih, geopolitičkih i strateških razloga, EU želi uza se vezati cijeli tzv. Balkan, u koji uključuje i Hrvatsku. Jednom prigodom 1992. godine predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao mi je da se Jugoslavija neće nikada više vratiti ni u kojem obliku. Ja sam mu na to odgovorio kako nas povijest uči da su velike sile u svim razdobljima u zadnjih petsto godina pokušavale staviti zemljopisni prostor koji je zauzimala bivša Jugoslavija pod jednu kapu i jednu vlast te da će one to prvom prilikom pokušati ponovno provesti. Duboko sam uvjeren da se to upravo sada događa.

Plenković i HDZ moraju odlučiti kojim će putem krenuti 

Kako spriječiti tu nakanu velikih sila? Dođe li do svjetskog rata, bit će veoma važno da kao mali narod imamo političare i vođe koji će znati u pravom trenutku odabrati za saveznike one sile koje imaju više izgleda za pobjedu u takvom ratu, osim ako to ne bude nuklearni rat. Ne dođe li do rata, za što svi moramo svaki dan moliti dragoga Boga, tada moramo što prije dovesti u red vlastitu kuću. Moramo kao narod što je žurnije moguće iznjedriti novi hrvatski demokratski i domoljubni pokret, na čijem će čelu biti sposobni, iskreni i pošteni hrvatski domoljubi. Potrebno je već na prvim mogućim izborima skinuti s vlasti globaliste i internacionaliste, kojih ima i u SDP-u i u HDZ-u. MOST će se sadašnjom oportunističkom politikom sam svesti na poziciju slabo utjecajne stranke.

Tvorac ujedinjene Njemačke kancelar Otto Von Bismarck pred kraj je svoje dugogodišnje vladavine koncem 19. stoljeća izjavio kako za njega «stranke nisu važne». «Moj je glavni interes stvaranje i predaja snažne Njemačke novim generacijama», rekao je Bismarck. Iako ima brojne pozitivne osobne strane za bavljenje javnim radom i politikom, Andrej Plenković, barem u ovom trenutku, više naginje EU i internacionalizmu nego jasno izraženom hrvatskom državotvornom domoljublju, a to može biti pogubno za hrvatske nacionalne interese. Naravno, na premijeru je Plenkoviću da ne samo riječju, nego i djelom pokaže da sam sto posto u krivu. On to do sada nije pokazao. Iako je možda već prekasno za to, HDZ mora ponovno donijeti odluku, kao što je to činio pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana 1990. i 1991., hoće li svoju djelatnost usmjeriti na bespogovornu poslušnost Europskoj uniji, čiji glavni akteri štite nacionalne interese svojih država, ili će se do kraja boriti za opstanak i sigurnu budućnost ove hrvatske države. Pretvaranje Europske unije u federalnu državu moguće je jedino uvođenjem diktature. Demokratski politički sustav i život mogu garantirati samo nacionalne države. U procesu stvaranja ujedinjene Njemačke Bismarck je posebno istaknuo važnost obrane vlastitog interesa njemačke države. Stoga, ako mi Hrvati ovoga puta izgubimo svoju samostalnu državu, nikada je više nećemo ponovno imati.