Božidar Kalmeta intimno

Čitavu drugu polovicu prošloga tjedna (od četvrtka do nedjelje) družio sam se s gradonačelnikom Zadra Božidarom Kalmetom – čovjekom za kojega dio hrvatske političke javnosti smatra da je, iz dobro poznatih razloga, pred padom. (Političkim, ali i svakim drugim.)

U nedjelju 1. prosinca ujutro obojica smo bili na misi u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, zadarskom naselju u kojemu Kalmeta živi. Ja sam sjedio dolje u zadnjem redu, dok je Kalmeta bio gore na balkonu i – pjevao. On je naime, uza sve ostalo, i član crkvenog zbora “Vicko Zmajević” iz Arbanasa (što ga je, sredinom 20. stoljeća, osnovao njegov rođeni stric Dario Kalmeta) pa najmanje jedanput mjesečno, i to u pravilu nedjeljom, navrati u svoju župnu crkvu, ali ne samo da bi slušao svećeničku propovijed nego da bi i pjevao.

U crkvenom zboru svoje župe Kalmeta je tenor, iako se, kako mi je rekao, bolje snalazi kao bariton.

Nakon mise Kalmeta i ja smo proveli oko sat vremena u poznatom zadarskom restoranu “Foša” (on nije jeo ništa, a ja nešto malo), a onda smo se rastali. Ja sam se već pripremao za povratak u Zagreb, a on je imao neke neizostavne obiteljske obveze (nisam ga pitao koje, no pretpostavljao sam da je zajedno sa svojom suprugom Dolores išao glasovati na referendum o braku).

Kad sam se vratio u Zagreb, s Kalmetom sam se čuo telefonski – negdje u kasnim večernjim satima. Ukratko smo prokomentirali rezultate referenduma. Kalmeta nije bio oduševljen – iako bi se od jednoga HDZ-ova čelnika, i to tako visokog ranga, po nekoj logici, možda, očekivala i suprotna reakcija.

Kalmetino je stajalište da je referendum o braku produbio podjele u hrvatskom društvu, i da to za naše društvo i našu državu ne može biti dobro.

U tom sam se trenutku prisjetio kako mi je, za našeg druženja u Zadru, župnog vikara župne crkve u Arbanasima Matu Tomasa (koji je podrijetlom iz Kokošara kraj Travnika) Kalmeta okarakterizirao kao ljutog desničara. Upravo je Tomas te nedjelje, na dan referenduma, vodio misu u Arbanasima i na jedan dosta žestok, grub i gotovo prijeteći način pozvao vjernike da glasuju “za”. Koliko ja razumijem stvari, Kalmetin je osobni favorit u arbanaškoj crkvi njezin župnik don Tunjo Blažević (podrijetlom iz istočne Slavonije), koji je – a takvim sam ga izravno doživio u razgovoru što smo ga vodili u subotu 30. studenoga – puno umjerenijih i tolerantnijih nazora u odnosu na župnog vikara Tomasa. (Jedan, iskreno rečeno, dobroćudni debeljko.)

Već bi se i iz ovih nekoliko nasumce izabranih detalja (koji mi prvi padaju na pamet) moglo zaključiti da Kalmeta baš i nije neki »superzagriženi« HDZ-ovac, ili simbol desničarskoga grada Zadra, kakvim ga doživljava možda i više od pola Hrvatske. Neki će, opet, reći da on to, zapravo, nikada nije ni bio (barem ne u punom ili doslovnom značenju te riječi), no najintrigantnije je, po mom mišljenju, to što on u ovim trenucima – ovih dana, tjedana ili mjeseci – doživljava i jednu, uvjetno rečeno, duboku osobnu transformaciju ili evoluciju – ili, barem, jedno temeljito preispitivanje samoga sebe (ako su prethodna dva pojma možda malo previše pretenciozna). Ovaj Kalmeta, s kojim sam proveo nedavna četiri dana u Zadru, ponešto je drugačiji od onoga Kalmete kakvog sam poznavao ranije (iako je, naravno, u mnogočemu zadržao mnoge svoje stare karakteristike, po kojima je »nacionalno« prepoznatljiv).

Dodatni je paradoks u svemu tome taj što se ta Kalmetina (ponavljam: uvjetno rečeno) evolucija događa u vremenu kada on ima itekako ozbiljnih razloga da strahuje za svoju budućnost.

U četvrtak 28 studenoga razgovarali smo (neformalno) nešto više od sat vremena u njegovu gradonačelničkom uredu, u Gradskoj upravi Grada Zadra, a onda smo otišli na ručak u restoran »Bruschetta«. Iako se svojski trudio da to sakrije, Kalmeta je bio u nekom velikom unutarnjem strahu; odavao mi je dojam čovjeka koji živi pod jednim strašnim, teško opisivim stresom.

Iskreno rečeno – bilo mi je nekako neugodno da ga izravno upitam boji li se eventualnog uhićenja i je li psihološki i svakojako drugačije pripravan na tu opciju. Umjesto takvog, doslovnog izražavanja, radije sam koristio riječ »pad«. Kalmeta ju je, na neki način, prihvatio, no ipak je radije govorio – naravno, kao o pretpostavci – o svom političkom padu, nego o nekoj drugoj, puno težoj, grubljoj ili ružnijoj situaciji.

O Kalmetinu stresu najupečatljivije su mi govorila dva detalja.

Prvo, Kalmeta, koliko vidim, zna da ga slušaju (tj. prisluškuju – pa i preko mobitela). Zato svako malo gleda (možda i podsvjesno) u svoj mobitel, stavljen na stol, a pritom ga, nerijetko, i namjesti baš tako da, kad govori, govori gotovo direktno u mikrofon. I onda priča ono što misli da može pričati, tj. nešto što je sasvim uobičajeno, normalno ili standardno.

Drugi su znak Kalmetina stresa neki tikovi na njegovu licu koje ranije kod njega nisam primjećivao. U pojedinim trenucima njegovo je lice u prenaglašenom grču, no taj grč onda ipak donekle splasne pa se, kao kontrapunkt njemu, pojavi neka vedrina, nedefinirani optimizam, gotovo i opuštenost, pa, posve neočekivano i bez ikakva neposredna povoda, Kalmeta odjedanput počne, onako prigušeno, i pjevušiti (a da ima sluha – to doista mogu zajamčiti).

U velikom je grču Kalmeta bio i onda kad sam od njega zatražio službenu izjavu za Globus – makar samo rečenicu ili dvije. Radije je napisao to što je imao reći – nego da mi to usmeno (tj. spontano) iskaže. Ne preostaje mi drugo nego da tu pomno pripremljenu i stiliziranu izjavu citiram:

»U prvom redu sam čovjek koji ima svoju obitelj i razumljivo je da me medijski linč (ovdje je Kalmeta kemijskom olovkom pridodao riječ »dio«, čime je htio reći da se ipak radi o linču samo nekih, a ne svih hrvatskih medija – op. aut.), kojemu sam izložen sve ovo vrijeme, ne ostavlja emocionalno netaknutim. No, duboko sam svjestan i činjenice da sam gradonačelnik Zadra, a ta pozicija sa sobom donosi golemu odgovornost. Prema tome, živim uobičajeno, odlazim svakodnevno na posao i trudim se sa svojim timom maksimalno brzo i učinkovito rješavati gradsku problematiku…«

Upitao sam ga koji mu je od svih tih, kako se izrazio, »linčeva« dosad najteže pao. Bez puno okolišanja, dao mi je fotokopiju jedne stranice iz lokalnoga »Zadarskog lista«, broj od 27. listopada 2013., na kojoj je bio objavljen izvještaj s izborne konvencije Gradske organizacije SDP-a Zadar, kojoj su prisustvovali i SDP-ovi čelnici Željko Jovanović, Slavko Linić i Peđa Grbin. Naslov članka glasi »Jovanović: Korupcijska hobotnica narasla je pod Kalmetinim ministarstvom«, a u posebnom okviriću, pridodanom glavnom tekstu, navodi se izjava Peđe Grbina koji je čak i eksplicite najavio »nova privođenja« – pri čemu je, budući da je to izgovorio u Zadru, očito ciljao (a na koga bi drugoga) na zadarskoga gradonačelnika.

Na moje pitanje bavi li se i dalje sportom (poznato je da ide u teretanu; Globus je o tome ovoga proljeća, uoči lokalnih izbora, opširnije pisao), Kalmeta mi je odgovorio:

– Igrao sam ove jeseni veliki nogomet, na travi, ali sam u Škabrnji povrijedio palac na desnoj nozi. Igrao sam za ekipu veterana NK Arbanas; oni su veteranski prvaci u zadarskoj Županijskoj ligi, a ovog su ljeta osvojili i 4. mjesto na nivou Hrvatske. Istu sam ozljedu imao i 2006. – isti palac, ista noga, pa sam čak i na prijemu kod predsjednika Mesića morao na bolesnoj nozi nositi japanku.

A onda – veliko iznenađenje. Iako ga to nisam čak ni posredno pitao, Kalmeta mi se sasvim otvoreno izjasnio o svom odnosu prema svojoj nekadašnjoj »desnoj ruci« u Gradu Zadru i državnom Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture – nedavnom uhićenome Zdravku Livakoviću. Ovako je rekao (tj. izdiktirao mi, na licu mjesta):

– Iako su mnogi mislili da ću se Livakovića u ovome trenutku odreći, prevarili su se, jer prijateljstvo za mene vrijedi, kako se to obično kaže, i u dobru i u zlu.

Moram ovdje istaknuti da je Kalmeta dugo razmišljao o toj svojoj izjavi i da ju je vrlo pomno oblikovao u svojoj glavi – prije nego što mi ju je naglas izgovorio.

Potom sam Kalmetu zamolio da me spoji s nekolicinom bitnih članova zadarskoga političkog (ili, recimo, političko-znanstveno-kulturnog) establishmenta, pa da mi se i oni sami izjasne što misle o njemu i kako predviđaju njegovu sudbinu.

Izbor je pao na četiri čovjeka. Bili su to, redom: Živko Kolega (aktualni predsjednik Gradskog vijeća Grada Zadra; inače ugledan zadarski kirurg, danas umirovljen, te nekadašnji gradonačelnik Zadra, i to u dva mandata); Stipe Zrilić (župan Zadarske županije i potpredsjednik Županijskog odbora HDZ-a); Zvonimir Vrančić, sadašnji zamjenik gradonačelnika, a u razdoblju 2009.-2013. i gradonačenik Zadra, usto i aktualni predsjednik Gradskog odbora HDZ-a; te, iz znanstveno-kulturnjačkih krugova, rektor Sveučilišta u Zadru (i to već sedmu godinu) – profesor arheologije i povijesti Ante Uglešić.

Za mene sasvim neočekivano – ali, kad sam se malo bolje informirao, ipak savršeno logično – dogodila se vrlo zanimljiva situacija.

Dvojica iz toga kvarteta – Živko Kolega i Ante Uglešić – dali su mi stopostotno iskrene, usto i vrlo pohvalne, iskaze o Božidaru Kalmeti, bez ijedne jedine riječi zadrške; dok su mi preostala dva, Stipe Zrilić i Zvonimir Vrančić, iako su deklarativno na sav glas hvalili i veličali Kalmetu, djelovali dosta prijetvorno.

Najeksplicitniji je u hvaljenju Kalmete bio Kolega. U to, najiskrenije, nisam ni sumnjao – jer oni su bili nerazdvojan tandem još i prije desetak godina, kad sam se s njima povremeno znao sastajati preko ljeta. Kolega je i danas apsolutno najlojalniji čovjek Božidaru Kalmeti u čitavome Zadru (naravno, ako izuzmemo Kalmetinu suprugu Dolores), i to, važno je istaknuti, usprkos činjenici što se 2009. na Kalmetu jako bio naljutio – nakon što je ovaj, vjerojatno izložen i određenim pritiscima iz vrha HDZ-a, odlučio da novi gradonačelnik Zadra bude, umjesto njega (Kolege), Zvonimir Vrančić.

Kalmeta – ovo potpisujem – može biti sretan što ima prijatelja poput Kolege, jer je tako odanog i lojalnog čovjeka kakav je on u ovome današnjem svijetu doista teško naći.

U pohvalama zadarskome gradonačelniku nije puno zaostajao ni rektor zadarskoga Sveučilišta (inače nećak nekadašnjega zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka) Ante Uglešić. Štoviše, on mi nije izbjegao vrlo jasno odgovoriti ni na moje, u biti, »politički nekorektno« pitanje – što bi bilo sa Zadrom i sa zadarskim HDZ-om ako bi Kalmeta, kojim slučajem, završio u zatvoru.

– U tom slučaju, situacija u Zadru bi se sigurno razvijala u jednom sasvim drugačijem smjeru. To bi u ovoj našoj sredini stvorilo razdor: nastala bi trvenja i okolnosti kojima se puno više bavi dnevna politika nego globalni razvoj Grada Zadra i Zadarske županije – po čemu je zadarska sredina uvijek bila prepoznatljiva…

Uglešić je, drugim riječima, poručio da bi nakon Kalmetina pretpostavljenog sunovrata nastali totalna anarhija i potop – kako u redovima vladajuće stranke (HDZ-a), tako i u vođenju Grada i Županije.

Za razliku od Kolege i Uglešića, koji su u svojim izjavama bili konzekventni i »bez greške«, Stipe Zrilić i Zvonimir Vrančić razotkrili su se, ako mogu tako reći, u dva važna detalja.

Zadarski župan Zrilić rekao mi je da bi uspjeh HDZ-a na ovogodišnjim lokalnim izborima ipak »bio za mrvicu bolji« – da nije bilo svih tih kontroverznih događanja vezanih za ime Božidara Kalmete. Usto je još izjavio da je sasvim prirodno da »javno mnijenje promišlja o tome što se sve događa a da je u vezi s Kalmetom«.

Drugim riječima, ogradio se, na neki način, od Kalmete, iako mu je blizak stranački kolega i politički suradnik.

Na moje pak pitanje bi li (kako sam ga simbolički nazvao) »dan D« istodobno bio i kraj zadarskoga HDZ-a, kao i cjelokupne zadarske priče, ovakve kakva je još uvijek, Zvonimir Vrančić mi je, uz ostalo, odgovorio:

– Potpuno sam siguran da nikakva okolnost neće uzdrmati snagu HDZ-a i grada Zadra.

Drugim riječima, kazao je da će sve biti O.K. i u slučaju da Kalmeta bude uhićen.

Psihologija mi je uvijek bila jača strana, pa ovi verbalni propusti Stipe Zrilića i Zvonimira Vrančića nisu, što se mene tiče, mogli ostati neprimijećeni.

Nazvao sam neke svoje poznanike i prijatelje iz Zadra – s nekima od njih sam se i sastao – te napravio jedan malo temeljitiji research. Njegov je konačan rezultat glasio: ako bi itko u Zadru profitirao, pa i bio sretan, kada bi Kalmeta završio iza rešetaka, onda bi to bili upravo -zadarski župan Stipe Zrilić i zamjenik zadarskoga gradonačelnika Vrančić.

Vrančić bi se u tom slučaju – može biti da je baš tako posložio u svojoj glavi – vratio na mjesto gradonačelnika, na kojem je bio prije nego što se Kalmeta iz Zagreba (s ministarskoga mjesta) vratio u Zadar, dok bi Stipe Zrilić vrlo vjerojatno krenuo u »križarski rat« za funkciju predsjednika Županijskog odbora HDZ-a. Dakle, na mjesto glavnoga HDZ-ovca u cijeloj Zadarskoj županiji.

A notorno je poznato: tko ima vlast u Županijskom odboru HDZ-a, taj ima i stvarnu izvršnu vlast u gradu Zadru i čitavoj njegovoj okolici.

Moj pouzdani izbor tvrdi da Stipe Zrilić već ima tzv. startnu trećinu u Županijskom odboru HDZ-a i da se u potpunosti pripremio za tzv. »novo doba«, koje bi u Zadru nastalo nakon pretpostavljenoga Kalmetina sloma.

Na večeri u restoranu »Foša« u petak 29. studenoga otvoreno sam izložio Božidaru Kalmeti i Živku Kolegi do kakvih sam sve spoznaja došao nakon svega dan i pol boravka u njihovu Zadru. Pritom sam im kazao da je Vrančić – barem u dojmu što ga je na mene ostavio – »prijetvoran«, a Stipe Zrilić, štoviše, i »opasan«.

Ujedno sam im rekao da nije isključeno da ta dvojica budu na kraju i ono što se u kolokvijalnom žargonu obično naziva »političkim lešinarima«.

Kalmeta se u prvi mah iznenadio ovakvim mojim procjenama – bolje rečeno: htio je ostaviti dojam iznenađenja – no razuvjerio ga je, praktički iste sekunde, Kolega, kazavši da sam ja potpuno u pravu.

Kalmeta se, također, donekle usprotivio mojoj tvrdnji da Stipe Zrilić u Županijskom odboru HDZ-a već ima »startnu trećinu«, no poklopio ga je, u isti čas, sam Kolega, ustvrdivši da bi ta »startna trećina« bila sasvim očigledna u slučaju njegova (Kalmetina) pada.

Onda se Kalmeta malo jače zamislio – lice mu se pritom sasvim uozbiljilo i namrštilo, i pretvorilo se u jednu grimasu koju mi je zapravo teško i opisati – i na kraju kategorički izjavio:

– Ali s mojim padom padaju, istodobno, i njih dvojica. Nema nikakvih šansi da Vrančić i Stipe Zrilić dođu ovdje na vlast!

Shvatio sam da je bitka za vlast u zadarskome HDZ-u, tj. u cijelome gradu Zadru i Zadarskoj županiji, implicitno već proglašena i da će, ukoliko Kalmeta nastrada, u toj sredini doći do teških i nesagledivih lomova. Kako je opozicija HDZ-u u Zadru tradicionalno slaba i neugledna te već duži niz godina kronično bez jakih, prepoznatljivih i liderski potentnih političkih ličnosti (zadarski medijski mogul te alfa i omega NK Zadar, Reno Sinovčić, kazao mi je da je sa svoja dva nezavisna vijećnika u Gradskome vijeću Grada Zadra – a on sam je jedan od njih – on osobno jači od kompletne zadarske oporbe), jasno je da u slučaju Kalmetina brodoloma najveću korist ne bi izvukao SDP ili neka druga oporbena stranka nego ona grupacija koju mi je jedan moj zadarski poznanik nazvao – »HDZ-ovim talibanima«.

Zadar bi, upozorio me, tek tada postao ono kakvim ga mnogi vide u Hrvatskoj – »utvrdom hrvatske desnice«.

Trenutačnu političku situaciju u Zadru dodatno mi je, u jednome dužem razgovoru, rastumačio moj dugogodišnji poznanik, nekadašnji HSLS-ovac a danas nezavisan političar, ujedno i poduzetnik, Stanko Zrilić (kojega, naravno, nipošto ne valja brkati sa sadašnjim zadarskim županom Stipom Zrilićem).

Stanko Zrilić je poznata »politička faca« iz novije povijesti Grada Zadra i Zadarske županije. Kao Budišin čovjek, bio je punih 16 godina predsjednik HSLS-a u Zadarskoj županiji (pritom i potpredsjednik HSLS-a na državnoj razini, od 2003. do 2010.), a u izvršnim političkim tijelima – zamjenik zadarskoga župana (u razdoblju 2001.-2005.), predsjednik Skupštine Zadarske županije (od 2005. do 2009.) te poglavar Grada Zadra za komunalnu infrastrukturu (od 2005. do 2009.).

Stanko Zrilić mi je kazao da u čitavome tom razdoblju – praktički, u zadnjih 15-ak godina, ne računajući ovogodišnje lokalne izbore, na kojima je HDZ pobijedio u drugome krugu – Kalmetin HDZ zapravo i ne bi bio toliko moćan i utjecajan, kakvim ga se smatralo u cijeloj Hrvatskoj, da nije bio u, uvijek pobjedonosnoj, koaliciji s njegovim HSLS-om. Time mi je ujedno htio skrenuti pažnju na posvemašnju krhkost sadašnje Kalmetine pozicije – Kalmete i njegovih pristalica – u zadarskome HDZ-u, kao i na vrlo izglednu mogućnost da, u slučaju Kalmetina pada, u toj stranci, na razini čitave zadarske regije, dođe do dramatičnih lomova i preokreta.

Ne želeći se upuštati u samu (eventualnu) istragu protiv Kalmete od strane organa USKOK-a, kao i o tome koliko je Kalmeta (i je li uopće) kriv, Stanko Zrilić mi je o svojoj dugogodišnjoj političkoj suradnji s njim rekao:

– Ja nisam htio ići s lijevom opcijom nego jedino s Kalmetom. Jer, na lijevoj se opciji u Zadru nisu isprofilirali pojedinci koji bi dali neku dodatnu kvalitetu. Izuzetak je SDP-ov nekadašnji čelnik Romano Meštrović – ali on nikada nije imao izvršnu vlast u Zadru. Ingrid Antičević Marinović je, sa svoje strane, bila »političarka opće prakse«, a to nije to. Samo je Kalmeta mogao usmjeriti »rijeku novca« – pa da se dotad posve porušeni i devastirani Zadar temeljito obnovi. Ostali su spram njega šegrti. Sa svim svojim manama, Kalmeta je milijun puta bolji od Vrančića, a milijardu puta od Stipe Zrilića! Smatram da u zadnjih 100 godina u Zadru nije bilo uspješnijeg gradonačelnika. Ne postoji segment u javnom životu Zadra koji nije doživio preporod – od Oluje pa sve do današnjih dana. Rezultati su fascinantni. I ne zaboravite – Kalmeta je jako inteligentan čovjek. Prosječni ljudi njega podcjenjuju. Kalmeta, također, nije osvetoljubiv čovjek, on ne ide u uništavanje ljudi, pojedinaca. On je tolerantan, on predstavlja gradsku, uljuđenu, gospodsku sliku HDZ-a. Najveće je Kalmetino političko umijeće balansiranje između tzv. vlaja i građana u Zadru.

S Kalmetinim (eventualnim) padom, po Stanku Zriliću, prevlast u zadarskome HDZ-u preuzeli bi »vlaji« – što se u Zadru, barem u novijoj povijesti, još nikada nije dogodilo.

– Ako bi Kalmetu priveli – tvrdi Stanko Zrilić – on taj čas mora dati ostavku na mjesto gradonačelnika. Jer, radi se o instituciji države. I tad nastaje jagma, uzimaju se noževi, počinje jagma za prijestolje. Raspisuju se novi izbori za gradonačelnika, a u stranci – unutarstranački izbori. Urušava se kompletan sistem koji je funkcionirao 15-20 godina. Drugim riječima – novo preslagivanje. HDZ će, u tom slučaju, izgubiti prepoznatljivost, možda će se i pocijepati…

Stanko Zrilić mi je ujedno ispričao koji je bio najveći dobitak – u čisto gospodarskom smislu – zadarske koalicije Kalmetina HDZ-a s Budišinim i njegovim HSLS-om.

– Nalog Račanove Vlade bio je da autocesta Zagreb – Split ide preko Plitvičkih jezera i Knina. Ali onda je ipak Zadar dobio spojnu cestu, u dužini od 110 kilometara – to je bila naša životna bitka. Mi smo za nju izborili kao zadarski tim – ja sam to odradio preko Budiše, a maksimalno je korektan bio Čačić, kao tadašnji resorni ministar i predsjednik jednog Vladina tijela. Najvažnije je bilo da autocesta ide kroz Velebit – to je bilo ključno. Budiša i Čačić bile su dvije ključne osobe za to; mi smo se za to složno izborili.

U četvrtak 28. studenoga i u subotu 30. studenoga Kalmeta me poveo na dva vrlo zanimljiva izleta – na dvije tzv. privatne večere – i time mi dao priliku da na licu mjesta vidim tko su njegovi najpouzdaniji prijatelji i suradnici, na koje se misli osloniti (tj. na koje se već oslanja) u ovim, za sebe, iznimno teškim i neizvjesnim danima.

Iako me zamolio da detalje s tih sastajanja ne navodim, profesionalna mi dužnost nalaže da neke stvari ipak otkrijem.

Prva »privatna večera«, ona od četvrtka 28. studenoga, bila je u Donjem Zemuniku, kod Kalmetina zemljaka (Arbanasa) Marijana Marušića. Iz Zadra smo zajedno krenuli Kalmeta, Kolega i ja, s tim da je vozio Kalmeta. Zadarski je gradonačelnik putem pjevušio i činilo se da je vrlo dobro raspoložen. Bio je to sasvim drugi čovjek u odnosu na onog očajnika i depresivca u svom, gradonačelničkom uredu i u restoranu »Bruschetta«, tijekom popodneva.

Na večeri su, među ostalima, bili nazočni rektor Zadarskog sveučilišta Ante Uglešić i pročelnik za odgoj i školstvo u Gradskoj upravi Grada Zadra, Joso Nekić. Nekića ubrajaju u Kalmeti najlojalnije ljude. Nekada je, još 90-ih, bio šef SZUP-a Zadarske županije, a kad je završio na ulici (jer je, kako su mi objasnili, štitio ljude iz tzv. Ahmićske skupine), Kalmeta ga je »skućio« u zadarskoj Gradskoj upravi.

Vrlo je živopisan čovjek: na Velebitu uzgaja krumpire (na 900 metara nadmorske visine), u rodnim Jasenicama masline, a usto piše i pjesme (inače je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru). Objavio je zbirku pjesama »Razotkrivanje« (odnosno, »Das Entblössen«, kako to gordo glasi u njemačkom prijevodu).

Dok smo jeli tuku ispod peke i kušali mlada Nekićeva vina, Živko Kolega se pohvalno izrazio o privatnom životu Božidara Kalmete.

– Vole se i poštuju djeca iz prvog Kalmetina braka s djecom iz njegova drugog braka, a uzajamno se poštuju i njegova prva i druga supruga. To je vrlo rijedak slučaj. Mislim da je to kudikamo moralnije nego da ima ljubavnice.

Upitao sam Kalmetu odakle je podrijetlom supruga njegova najstarijeg sina Ante, s kojom se nedavno oženio. Odgovorio je:

– Iz Međimurja je. I vrlo sam zadovoljan tim njegovim odabirom. Upoznali su se na studiju, na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Druga večera istoga tipa, ona od subote 30. studenoga, održana je u selu Lisičić kraj Benkovca. Domaćin je ovaj put bio gradonačelnik Benkovca i saborski zastupnik Branko Kutija. Na izlet smo te subote iz Zadra krenuli nas četvorica: Kolega (koji je vozio), Kalmeta, Joso Nekić i ja.

Tijekom vožnje, Kalmeta, koji je sjedio naprijed, desno od Kolege, okrenuo se prema meni i pokazao mi jednu pomalo smiješnu fotografiju na svom mobitelu. Na fotki je bio njegov kum Vladimir Šeks i njegova (Kalmetina) dva sinčića, iz njegova drugog braka, s Dolores.

Fotografija je bila intrigantna u tom smislu što na njoj stariji Kalmetin sinčić drži Šeksu iznad glave rogove. Bilo je to, inače, jedan jedini put u sva četiri dana, koliko smo bili zajedno, da se Kalmeta, pa makar i na taj način, dotaknuo Šeksa.

Na večeri u Lisičiću bilo nas je ukupno osmorica. Posebno važan član ekipe za blagovaoničkim stolom bio je zamjenik župana Zadarske županije Božidar Longin. On je, kako mi je protumačeno, nositelj pokreta otpora da Stipe Zrilić, aktualni zadarski župan, ni u kojoj mogućoj varijanti ne postane predsjednik Županijskog odbora HDZ-a – kad, i ako, Kalmeta to više ne bude.

Navodno je Longin jednom zgodom izjavio da će Stipe Zrilić postati šef stranačkoga Županijskog odbora »samo preko njega mrtvog«. Usto mi je rečeno da je Longin vrlo prisan s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom.

U spomenutom »pokretu otpora« je, osim samih Kalmete i Kolege, i sadašnji predsjednik Skupštine Zadarske županije Željko Lončar.

Među nazočnima u Lisičiću bio je također i Dejan Golem – stručnjak za PR, vlasnik Radio Centra (jedne od zadarskih radio-postaja), a ujedno i voditelj ovogodišnje kampanje Božidara Kalmete za gradonačelnika.

Jedan od najdojmljivijih trenutaka večeri bio je onaj kada je Kalmeta izrekao jednu nesvakidašnju, ali, moram priznati, vrlo efektnu i nadasve slikovitu metaforu o sebi samome – kao o »gordome hrastu« (tako je točno rekao) naspram kojega su svi oni koji rade protiv njega (pritom, koliko sam shvatio, nije mislio na istražitelje USKOK-a nego na svoje lokalne oponente iz Zadra), a istodobno se podlo i kukavički skrivaju ispod njegova autoriteta, neka vrsta gnojiva (on sam je izrekao jednu puno težu i bezobrazniju riječ koju ovom prigodom ne želim citirati) – koje, poput parazita, želi iskoristiti i upropastiti taj »gordi hrast«, ali ga, zapravo, kontinuirano hrani i omogućuje mu da se u potpunosti razgrana.

Onda je Kalmeta rekao još jednu zanimljivu stvar o samome sebi:

– Svi moji savjetnici govore mi da moram biti mekan, predobar, gotovo ponizan; no ja sam, upravo ovih dana, shvatio da moram biti čvrst, oštar i ustrajan!

Kadd smo raspravljali o referendumu za ustavnu definiciju braka, koji se održavao sutradan, u nedjelju, svi su bili uvjereni da će opcija »za« uvjerljivo pobijediti. Spominjali su se i najvjerojatniji omjeri: 70:30, 65:35… No Kalmeta se nije složio s prognozama svojih prijatelja.

– Ma ja vam kažem – upozorio ih je – bit će jako, jako tijesno!

Tijekom večere, odgledali smo TV-dnevnik (onaj na HTV-u), tema kojega je bila teška prometna nesreća na cesti između Zagreba i Zadra, u kojoj je poginulo, ako se ne varam, osmero ljudi. Prilog o toj nesreći bio je vrlo dug, ali se u njemu ni na koji način i ni u kojem kontekstu nije spominjao aktualni ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić. Niti ga je tko, od urednika ili reportera HTV-a, prozvao niti je itko od njega zatražio bilo kakvu, pa makar i formalnu, izjavu.

Kalmetu je to (ali i ne samo njega, nego i sve ostale okupljene u Kutijinoj kućici) užasno iziritiralo.

– Eto ga! – uzviknuo je Kalmeta – a da sam ja ministar, cijeli bi ovaj prilog bio posvećen prvenstveno meni, i ja bih bio proglašen glavnim krivcem za sve što se dogodilo!

Prisutne je, uključujući i Kalmetu, najviše razljutilo to što se u tom TV-prilogu izričito inzistiralo na tome da je kolnik bio suh, odnosno da je na vrijeme bio posut odgovarajućim kemikalijama – kako ne bi bio sklizak. U to ama baš nitko nije vjerovao. Ali – svi su rekli uglas, a s tim se složio i sam zadarski gradonačelnik – da je Kalmeta ministar, ta bi cesta zajamčeno bila suha i zbrinuta, i prometna se nesreća o kojoj je bila riječ jednostavno ne bi mogla dogoditi.

U drugom dijelu večere (jeli smo, kao i u Donjem Zemuniku, tuku, tj. purana, ispod peke; narodno jelo koje je u Zadru i okolici iznimno popularno), Kalmeta se, sasvim neočekivano, dotaknuo zadnja dva predsjednika RH, tj. Stipe Mesića i Ive Josipovića. Ono što je njegove prijatelje i suradnike najviše iznenadilo bilo je to što je obojicu spomenuo, uglavnom, u pozitivnom kontekstu.

– Kad je on s nekim dobar, onda je stvarno dobar, i sigurno ga neće iznevjeriti.

To je, moram reći, naišlo na zamjetno negodovanje kompletne ekipe za stolom.

I za Josipovića je konstatirao da je uglavnom O.K., ali mu je našao i jednu manu:

– On je ipak sputan time što je čovjek SDP-a, tako da u krajnjoj instanciji ovisi o Zoranu Milanoviću.

U Zadar smo se, negdje pred ponoć, vraćali tzv. Kalmetinom, spojnom cestom koja autocestu Zagreb – Split direktno povezuje s gradom Zadrom. Kalmeta je na nju jako ponosan.

– Nijedan grad na Jadranu – kazao je – nema ovakav, četverotračni ulazak u grad, i to ravno u luku (Gaženicu). Usto, odvodnju i kanalizaciju mi smo u Zadru riješili perfektno – za razliku od one u Splitu, koja nije najbolje riješena. A evo, i zračnu smo luku doveli do savršenstva. Tijekom cijele godine, pa i sada, zimi, u Zadar slijeću brojni zrakoplovi; sjajno smo razvili sustav subvencioniranih, niskotarifnih charter letova.

No na nekih 500 metara do luke Gaženica spojna je cesta bila blokirana. Upitao sam Kalmetu zašto je to tako. Odgovorio je da su u pitanju dva razloga.

Prvo, tu se još uvijek gradi – treba napraviti, otprilike, još 10 posto posla.

A drugo, ti su završni radovi namjerno prekinuti. Kalmeta mi je ovim riječima ukazao na političku pozadinu čitavog problema:

– Fali još jedino terminalna zgrada, no protiv njezine je gradnje ustala aktualna vlast, točnije – riječki i zadarski lobi, koji su protiv toga da se Zadar diže u odnosu na Rijeku i Split. Ali to je stvarno nonsens. Ta bi se zgrada gradila isključivo kreditima stranih banaka, uz superpovoljnu kamatu od tri i nešto posto. A koncesiju na tu našu luku, Gaženicu, imale bi – jako su za to zainteresirane – tri inozemne luke: Venecija, Barcelona i Antalija (u Turskoj). Tu bi pristajali najveći kruzeri, to bi bilo pravo čudo na našem Jadranu. Ovako, samo iz političkih razloga, od svega toga možda neće biti ništa. (Globus, 6.prosinca 2013.)