“Vozite se na vlastitu odgovornost” – nekako je najprimjereniji znak opasnosti koji bi trebalo postaviti na prometnici Šestanovac-Zagvozd-Lovrinčevići
Ta dionica, duga 18 kilometara, unatoč tome što nosi prefiks državne ceste, svojim izgledom i uskim kolnikom koji na mjestima ne prelazi tri i pol metra širine, više podsjeća na kakav seoski put nego na nekadašnju zabiokovsku žilu kucavicu koja je stanovnike tog dijela povezivala sa središnjim dijelom županije na zapadu i vrgoračikim, ali i neretvanskim krajem na istoku, piše Slobodna Dalmacija.
Njenu važnost prepoznali su i Francuzi koji su za svoje vladavine Dalmacijom pod zapovjedništvom Napoleonova vojskovođe generala Augustea Marmonta izgradili cestu od Knina, Sinja i Trilja, preko Zabiokovlja i Neretve do Dubrovnika. Iako je kroz protekla dva stoljeća više puta modernizirana na pojedinim dijelovima i u posljednjih 50-ak godina potpuno asfaltirana, u čemu je svojom inicijativom prednjačio zagvoški partizanski zapovjednik i narodni heroj Ivan Gaće.
Mnogi ga još pamte kao čovjeka od riječi i djela iako se tada s podsmijehom komentiralo kako je to “najtanji asfalt na svijetu”. Međutim, njegova namjera nije bila da kolnički pokrov bude toliko “proziran” nego da ga se na potezu od Zagvozda do Šestanovca dobro razvuče i njime pokrije što više površine.
Pola stoljeća kasnije, busalo se u neka nova junačka prsa, obećavalo i zavlačilo narod kako će Napoleonova cesta biti kao Jadranska magistrala, ma i bolja, pa su je “Hrvatske ceste” prije 10 godina uvrstile u famozni program osuvremenjivanja prometnica “Betterment II”, ali na kraju se ispostavilo da je bio za sve osim za dobro stanovnika tog kamenjara.
Novac je otputovao na neke druge cestovne pravce, jer bolje da nestane sela nego običaja, a taj običaj u novijoj hrvatskoj povijesti znači ako imaš koga u Zagrebu, imat ćeš i cestu, pa da njome ne prođe njanci jedno auto.
– Pitaš me kako živin uz ovaku prometnicu. A šta da kažem? Vidiš, ovaj dub, narod ga zove Stapin dub, star je priko 350-400 godina i pod njegovon krošnjon zasigurno su se odmarali i francuski vojnici kad su je gradili, a bojin se da je od tad malo tko tražio hlada zbog umora na cesti. Iman osamdeset tri godine, trideset godina bio sam cestar i svašta vidio, ali ovo nigdi. Od kad znan za sebe, cesta se krpa ko stare gaće, ali bojin se da će jednon nestat sukna, pa šta će onda krpat – ističe Ivan Stapić čija se kuća nalazi tik uz prometnicu, pa dodaje:
– Dolazili su dva-tri puta nekakvi inžinjeri, mirkali nešto, kažu oće tobože novu cestu pomaknit nešto južnije da bi se izbjegle krivine, al, sinko moj, bojin se da od toga neće bit ništa. Volio bi dok sam živ, da je upamtim, al ovin tempon ko zna kad će.
Tijekom proteklih nekoliko mjeseci dio prometnice doživio je “ozbiljne” preinake, ponovno kroz nekakve improvizacije i krpanja, pa se čini, posebno na dionici kroz Mužine, kao da se vozite po šahovskoj ploči. Upravo tako i izgleda cesta nakon djelomične sanacije prošarane crnim i sivim, da ne kažemo, bijelim poljima.
Nešto zapadnije u Grabovcu zatičemo Miju Vrdoljaka kako grabljama čisti cestu od listine koja se skupila na cesti od zid šamatorja.
– Šta se radi barba – pitamo sugovornika.
– Evo vidite, kupim ovo lišće pa ću s njim pod svinje. A šta trebate – pita nas Vrdoljak, ne ispuštajući grablje iz ruku.
– Htjeli bismo dvije-tri beside podijelit s vama o ovoj cesti kroz mjesto – uzvraćamo domaćinu.
– Za koga vi to radite?
– Za “Slobodnu” – odgovaramo barba Miji.
– A tako, to može. Potriba ju je napokon napravit. Prije nekog vrimena bila je nekakva delegacija, nešto su dogovarali s vlasnicima parcela kuda bi se gradila nova cesta, ali od toga ti nema ništa. Ja san Hrvat i katolik i iden u crkvu kad god mogu, ali triba kazat po pravici ko je zaslužan za ovu cestu.
Da ne bi Ivana Gaće niko je ne bi taka. On je čovik koji je pomoga ovaj kraj. Pogledaj samo kako izgleda. Prilikom gradnje autoceste sva teška mehanizacija išla je ovon ceston. Iza njih ostale rupe, moga si sadit kumpire u njima. Nakon toga malo su je pokrpali, a kiše su opet sve iskopale. I tako u nedogled.
Kada pada velika kiša, na mistima se stvaraju bazeni, ali nikoga to nije briga. Daj Bože da to vaše pisanje urodi plodon, pa da nas se site, al, sinko moj, bojin se… – zaključuje Vrdoljak.