Još uvijek blizak davno prošlim stoljećima, „malom“ čovjeku i selu, dalmatinsko-zadarsko-balkanski mentalitet se izdvaja od ostatka svijeta ponajviše uvjerenošću da ništa ne treba puno raditi, da kad-tad „sve će doć’ na svoje misto“, uz „vrag odnija prišu“ dok „ne gori“, pljucanjem po cesti jer „ne valja ako se ne ispljune”, kulturom ispijanja kave (uglavnom tijekom radnog vremena), životom kod „matere i ćaće“ nakon tridesete, cjenkanjem za sve i svašta jer „more to i jeftinije“, te životnoj filozofiji „napravi sad samo što se mora, a za ostalo ćemo lako“…
Piše: Adela Frank
Cjenkanje oko cijene proizvoda na tržnici, pijaci, pazaru, sajmu nije uopće loše, već naprotiv, poželjno. U tim slučajevima ono povećava razinu komunikacije, socijalizacije te pridonosi samopouzdanju pojedinca. Sve dok cjenkanje ostaje na razini;“ Prijatelju, pošto kil’ janjetine?“ i „ Može ‘l to jeftinije ako kupin’ više?“ , općeprihvatljivo je.
Kada se cjenkanje pretvori, podigne ili spusti na razinu, „ Prijatelju, pošto obraz?“, e tada ono ima posve drugi smisao i konotaciju. Tada se u igru uključuju muktaši, lovci u mutnom, i cijene tijekom cjenkanja naglo rastu.
Svugdje oko nas, u svim sferama društva, prisutan je Tullockov paradoks (ekonomist Gordon Tullock) – niska cijena koju plaćaju muktaši u odnosu na ekonomsku korist koju muktaši dobivaju od svojih potraživanja.
„A di su pare?“
Političari se ne mogu dugo cjenkati s muktašima jer političari koji traže velike plače za sebe ili velike ustupke (mito) bivaju kažnjeni od biračkog tijela koje više nije voljno glasovati za podmitljive osobe ili političke stranke.
Također, postoji puno političara koji su skloni davati ustupke onima koji ih traže (muktašima). Najčešće zbog velikog nadmetanja između političara i političkih stranaka. Tako da je muktašima lako dobiti ustupak za nižu cijenu nego što bi trebali inače platiti. Tome svemu kumuje nisko povjerenje između onih koji traže usluge i političara, otvorenost medija te niska razina transparentnosti takvih dogovora uz laganu mogućnost raskidanja ugovora, a to sve dovodi do sniženja cijene koju političari mogu tražiti za obavljanje usluga prema interesnim skupinama.
Npr. Niža cijena komunalnog doprinosa u protuvrijednosti dva stana u toj stambenoj zgradi.
Kolektivno pregovaranje je odličan primjer pozitivnog muktarenja, cjenkanja. To je proces kojim socijalni partneri, sindikati i poslodavac pokušavaju postići zajednički dogovor u interesu obiju strana, potpisati Kolektivni ugovor te primjenjivati odredbe povoljnije za radnika.
Cjenkanje, muktarenje postaje ekonomski problem kada negativno utječe na stvaranje javnih dobara ili dovodi do prekomjernog iskorištavanja nekog javnog dobra.
Npr. – previše putnika gradskom autobusu se „šverca“
- Liburnija tj. Grad Zadar zbog toga ima manje novaca za održavanje ili unaprjeđenje usluge
- Zbog „švercanja“ Liburnija diže cijenu putne karte
- Zbog veće cijene putne karte sve je manje putnika
- Zbog skuplje karte sve više putnika koristi osobna vozila
- Zbog više osobnih vozila, zakrčuju se i brže propadaju prometnice…
Dakle, imamo negativan domino efekt muktarenja!
Cjenkanje može biti i izrazito pogubno, pogotovo kada se radi o trgovini ljudskim sudbinama, uvjetima života, egzistenciji.
Cjenkajući se „igrači“ obično stavljaju niže ponude na stol u cilju da plate manje ili da dobiju više za ono što su voljni ponuditi. Problem je što je nemoguće saznati, dok često ne bude prekrasno, koje su istinske namjere „igrača „ i koju cijenu su voljni prihvatiti.
Dalmatinsko-zadarsko-balkanski mentalitet nalaže reakciju na zlo i nepravdu tek kada se oni dogode jer tek tada „ Gori, brate mili, gori!!“
Tada je kasno…..
„Di si bija kad je grmilo?“ više ne vrijedi. Dolaze udarci stvarnosti, zbilje, cjenkanja i muktarenja ljudima na naplatu
Ili kako pjeva Riblja Čorba:
„ Socijalni slučaj pred vratima WC-a
Rekao je – Dva dinara druže.
Mala nužda jedan, velika dva.
Pogledom ga sasjekoh k’o mačem.
Izvinite molim, pitao sam ja
Kol’ko košta kad unutra plačem?“
