Hvala mojim nastavnicima i profesorima, pedagozima koji su stvarali ljude i građane...
U početku bijaše naselje pod Biokovom, brijegom zaklonjeno od pljačkaša s mora, podaleko od obale. Daleko od prijevoja nad Vrujom, još dalje od meandra Neretve, zasukano u vrleti silnog Adriona i time nedostupno ozbiljnim trgovačkim rutama i trampama soli i ulja. Ostatak ostataka ilirske civilizacije nakon 300 godišnjih rimskih okupatorskih nasrtanja. Pod tisućljetne gomile i lance motrilišta stiže novi narod. Asimilira domicilne, nameće jezik, ali uči od domaćih ribolov, plovidbu. Dolazi vrijeme velikih knezova, gusara. Nastaju centri trgovine i utjecaja, pod malim naseljem događa se presudni boj za supremaciju. Bilježi se toponim. S vremenom, zaštićena otočićem, u uvali pod Naseljem nastaje njegova luka, preuzima značaj i rađa se pozornica našeg malog teatra, Makarska.
Panta rei. Venecija, Osmanlije, hajduci, gusari, kuge, kolere, izbjeglice pred Avarima, Mlečanima, Turcima, Vlasi Morlaci, brodolomci, Francuzi, Talijani klešu kroz stoljeća profil Makarskog čovjeka. S Belom IV dolaze Puharići, Bratuš naseljavaju devetorica braće Beriša doplovivši na leutu s kozama i ovcama, pred turcima u Makarsku bježe bosanci Srzići i Andrijaševići. Makarska luka postaje trgovačka, ima kule, samostan, Peškera je već laguna. Vrijeme i povijest ne staju. Austrija. Pa „Nesta Frane, nesta rane. Doša Bre, odnija Đava sve”. E, sad valja stat. Vjerovali ili ne, tada počinje, koliko god to bizarno zvučalo, ono s čim živimo danas. Ne, ne zabacujte se u svojim stolicama i foteljama s indignacijom, ne! Strpljenja! Bit će veselo.
