Moja izjava na Facebooku kako bih volio da je biskup Ivica Petanjak u svojoj propovijedi na komemoraciji za Bleiburške žrtve uz riječi “naš narod” dodao i pridjev hrvatski, izazvala je određene rasprave na mojem profilu
Piše: Antun Babić
Rođen sam 1947. u strogo katoličkoj obitelji, primio sam sve sakramante, kao i sva moja braća i sestare, njih desetero. Bilo je to u najteže doba Titovog zločinačkog režima, od 1950. do 1960. Do osmog razreda Osnovne škole ministrirao sam na sv. misama na otvorenom, bez obzira je li padao snijeg ili kiša, ili je pak temperatura tijekom ljeta dosezala i 40 stupnjeva. Naime, komunisti nisu dozvolili da se u Drugom svjetskom ratu srušena crkva u Pleternici izgradi sve do 1971. godine. Crkvu su 1944. godine srušili partizani.
U tom sam duhu sam odgojen, i u tom vremenu u meni se razvijala duboka odbojnost prema komunističkom režimu. Godine 1968. otišao sam u Austriju, a zatim u Australiju, gdje sam postao protujugoslavenski aktivist i borac za samostalnu hrvatsku državu. Naravno, i dalje sam i išao u “Hrvatsku” katoličku crkvu u Melbourneu, u kojoj su kršetna i moja djeca. U Melbourneu, gdje sam živio, imao sam brojne neugodnosti s nekim svećenicima koji su kasnije protjerani iz Australije, i za koje postoji osnovna sumnja da su radili i za Udbu. Neki od njih su se i skinuli i postali članovi radikalnih hrvatskih političkih organizacija. Zanimljivo je kako su baš ti bivši svećenici 1989. postali najbliži suradnici Vladimira Šeksa. Već tada sam shvatio da je Bog jedno, Crkva drugo, a pojedini svećenici nešto sasvim treće.
SVEĆENICI UDBAŠI I JUGOSLAVENI
U jednoj župi u Melbourneu pojedini su hrvatski svećenici razdvajali vjernike u samoj crkvi na “Jugoslavene” i Hrvate”. Jedni s morali sjediti na lijevoj, a drugi na desnoj strani u crkvi. To je izazvalo veliko negodovanje u hrvatskoj zajednici, a na kraju i masovnu tuču između vjernika izvan crkve. Dotičnog svećenika – Antu Vujića, domoljubni vjernici su morali istjerati na ulicu iz zahoda u župnopm stanu u kojem se zaključao. Cijeli slučaj dobio je strašno negativnu medijsku pozornost u Australiji. I osobno sam morao medijima objašnjavati što se dogodilo. Nažalost, to je samo jedan primjer projugoslavenskog djelovanja pojedinih svećenika u Australiji, a vjerojatno i u drugim zemljama u svijetu nakon 1945. godine.
cof
U hrvatskoj zajednici u Melbourneu stvoreno je snažno protusvećeničko ozračje, a kod onih posebno ekstremnih (ubačenih) dijelova političkih aktivista, razvijen je i pokret protiv Katoličke crkve. O tome ću više napisati kad jednom, ako uspijem dobiti sredstva za financiranje, objavim svoju knjigu.
POSJET KARDINALA KUHARIĆA AUSTRALIJI
Godine 1980. u posjetu Hrvatima u Australiji došao je kardinal Kuharić, koji je držao vrlo snažne vjerske, ali i domoljubne propovijedi. U ovodniku novina “Hrvatska istina”, čiji sam bio urednik, ustao sam u obranu Katoličke crkve i kardinala Kuharića, poželivši mu dobrodošlicu među Hrvate u Australiji. U tom istom članku istaknuo sam: “Da su kroz našu hrvatsku povijest griješile neše političke, ali i vjerske vođe”. Kardinal Kuharić je pročitao taj članak i rekao: “To je istina”. Kasnije je taj članak u cijelosti prenesen i u knjizi koju je o boravku kardinala Kuharića u Zagrebu priredio mons. Vladimir Stanković.
Nakon povratka iz Australije u Hrvatsku 1990. s kardinalom Kuharićem sam bio u dobrim odnosima, a istovremeno smo bili i u posjetu Hrvatskoj bratskoj zajednici u Pittsburghu.
Moj bezazleni, ali i iskreni, osvrt na propovijed biskupa Petanjka bio je u kontekstu sve težeg stanja u kojem se nalaze Hrvatska i hrvatski narod, kao i Katolička crkva u Hrvatskoj, koju se u zadnje vrijeme ušutkava sa svih strana, pa čak i iz Vatikana.
KATOLIČKA CRKVA JE KROZ POVIJEST BILA NA BRANIKU HRVATSTVA
Neupitna je istina da je Katolička crkva kroz vjekove bila na braniku ne samo katoličke vjere u Hrvatskoj, nego i hrvatskog identiteta, pa i u najgorim zločinačkim i diktatorskim režimima, kao što je to bio Titov komunistički režim.
Na slučaju proglašavanjem svetim blaženog Alojzija Stepinca, te nekim potezima, u zadnje vrijeme, kardinala Josipa Bozanića, a i u propovijedi nadbiskupa Josipa Petanjka na Bleiburgu, evidentno je da se na Katoličku crkvu u Hrvatskoj vrši golemi pritisak, unutar Hrvatske i od centara moći u svijetu, da se distancira od “nacionalističkih tendencija” u hrvatskom narodu, koji ne želi popustiti naletima svjetskih moćnika i bezbožnika, čiji je cilj uništenje naroda, nacionalnih država, granica, miješanja rasa i stvaranje novog čovjeka i svjetskog poretka.
Sveti otac Ivan Pavao II. znao je prepoznati veliku važnost hrvatskog naroda u obrani krščanstva u sve bezbožnijem svijetu. Zato nam je i dao neprocjenjivo važnu potporu u priznanju Hrvatske kao samostalne države. Samo vrijeme može pokazati je li današnji papa Franjo na istom putu na kojem je bio Sveti Ivan Pavao II. Sumnjam, jer imam postoje snažni razlozi za sumnju.
ŽELIO SAM IMATI I SVOJU DOMOVINU – SLOBODNU HRVATSKU
A sada odgovor onima koji su me prozvali zbog mojeg vrlo iskrenog komentara na račun propovijedi biskupa Petanjka na Bleiburgu. Niti u jednom trenutku nisam dovodio u pitanje njegovu vrijednu propovijed u kontekstu krščanskih vjerskih načela, nego njegovo distanciranje od sadržaja propovijedi drugih biskupa na komemoracijama na Bleiburškom polju u zadnjih desetak godina.
Da sam htio biti samo vjernik, mogao sam ostati u Australiji i biti VRLO BOGAT I CIJENJEN VJERNIK. I u Australiji postoji Katolička crkva. Ne bi smjela biti razlika u molenju Bogu u Australiji ili u Hrvatskoj. Mogao sam, kao što to čine neki drugi hrvatski iseljenici, nakon uspostve hrvatske države, dolaziti u Hrvatsku, u kojoj bi mi svi govorili kako sam pametan i uspješan iseljenik, koji je uspio u Australiji. Danas mi mnogi pak govore da sam luđak i pitaju me zašto sam se vratio, jer da oni to ne bi nikada učinili. Toliko o domoljublju jednog velikog postotka ljudi u Hrvatskoj.
Iako mi je u Australiji bilo jako dobro, vratio sam se u Hrvatsku zato što sam osim katoličke vjere i vjere u Boga u svojem životu želio imati i SVOJU DOMOVINU – HRVATSKU DRŽAVU. Zbog toga sam, u velikom entuzijazmu 1991. u Hrvatsku, u jeku rata, doveo i svoje dvije maloljetnje kćeri. Iako su rođene u Australiji, želio sam da budu Hrvatice i da rađaju Hrvate, a ja da jednog dana budem zakopan u svojoj domovini.
Nikada neću reći da sam pogriješio. Ali danas otvoreno kažem kako sam teško razočaran. Nikakvo blago i bogatstvo ovoga svijeta ne može zamijeniti moje sudjelovanje u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Ipak, ako se današnja situacija u Hrvatskoj nastavi razvijati u smjeru u kojem se razvija, moj osjećaj ponosa zbog toga što sam bio jedan od stvaratelja hrvatske države, teško će potamnuti ili pak uništiti spoznaja da se mi Hrvati danas previše lagano odričemo te u Domovinskom ratu i u krvi stvorene hrvatske države.
Hrvatska katolička crkva u Hrvatskoj još uvijek je jedina institucija koja se može u velikoj mjeri suprotstaviti uništenju hrvatske države i nestanku hrvatskog naroda. Međutim, ako Katolička crkva u Hrvatskoj poklekne i ušuti, a postoje znaci da bi se to moglo dogoditi, onda je to zbog toga što u Crkvi više nema velikih crkvenih i domoljubnih vođa kao što su bili danas blaženi Alojzije Stepinac i kardinal Franjo Kuharić. Kad nestane hrvatski narod, na prostoru današnje Hrvatske neće biti ni Katoličke crkve, zapatimo tu činjenicu.
U borbi za spas samostalne hrvatske države i opstanak hrvatskog naroda, spreman sam ostati i bez zadnjeg prijatelja na ovom svijetu.