Granić i njegova diplomacija koja nije shvaćala da rat počinje sutra

U 17 sati i 45 minuta, 3. kolovoza 1995. Američki veleposlanik Peter Woodard Galbraith došao je u Ured predsjednika da bi službeno uručio demarš Vlade SAD

Piše: Joško Buljan

O tom susretu u dnevniku je napisao:“Vidio sam Tuđmana u 5:45 P.M. s našim konačnim demaršom. Objasnio sam mu svoju diplomatsku inicijativu i što sam dogovorio s Babićem u Beogradu istaknuvši da je Hrvatska postigla sve što je tražio. Naglasio sam da je Babić pristao na pregovore  i političko rješenje unutar hrvatske, i da je Babiću jasno da više ne može dobiti  onoliko koliko  je dobio planom Z-4…“

Kada je Galbratih pokušao uhvatiti zraka da nastavi svoju diplomatsku paučinu Tuđman ga je prekinuo rekavši, govori brže imam samo petnaest minuta idem na VONS (Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost) i da znaš, rat počinje sutra! U toj sekundi Galbratih je shvatio da njegovi dugi „povjerljivi razgovori“  Matom Granićem maskiranim zvukom CNN-a, razgovori sa Žužulom u njegovoj rezidenciji i svi demarši koje je zadnji mjesec uputio u ime svoje vlade, a bilo ih je mnogo, nemaju nikakav utjecaj na državnika kakav je bio Tuđman.  

Svi američki demarši svodili su se na to da Hrvatska treba spasiti Bihać od sudbine Srebrenice, ali da to ne smije iskoristiti kao povod za veću operaciju radi oslobađanja svog okupiranog teritorija.  Koliko su Amerikanci  bili uvjereni u svoju diplomatsku inicijativu potvrđuje i činjenica  da su svoje demarše pokazivali i njemačkom veleposlaniku u Zagrebu Weiselu s ciljem da i Njemačka Vlada izvrši isti pritisak na Hrvatsku. Diplomatska trabunjanja Mate Granića, Miomira Žužula  i njima sličnih o nepovjerenju u Tuđmana i njegov krug, sramotno portretiranje najboljeg ministra obrane Šuška kao „nekog ekstrema“ koji želi iskoristiti bihaćku krizu za eskalaciju rata samo su otežavala već ionako izuzetno tešku  Hrvatsku situaciju. Iz te situacije Hrvatsku su mogle spasiti samo oružane snage, a Tuđman i Šušak vjerovali su neograničeno u svoju vojsku. Američki diplomatski stav za hrvatske vojne stručnjake nije bio iznenađenje, a proizlazio je iz procjene njihovih vojnih i obavještajnih stručnjaka.

TUĐMAN NIJE MARIO ZA PROCJENE AMERIČKE I BRITANSKE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE

Kako je to izgledalo, najbolje je opisao sam Richard Holbrooke u svojoj knjizi  Završiti rat u kojoj piše: „Ožujka 1995. Tuđman je insistirao da mu Srbi prepuste kontrolu nad Krajinom, graničnim dijelovima Hrvatske koje su zauzeti 1991. i u kojima sada „administriraju„ Ujedinjeni narodi – međunarodno prisustvo koje je postalo izlika za kontinuirano srpsko etničko čišćenje nekadašnjeg mješovitog srpsko-hrvatskog područja. Ako mu područje Krajine ne bude vraćeno mirno, upozorio je Tuđman, uskoro će napasti, bez obzira na rizik… Američka i britanska obavještajna služba dugo su predviđale da će Srbi poraziti Hrvate ako ovi napadnu Krajinu. Sekretar obrane Perry i general Shalikashvili upozorili su Šuška da je procjena Združenog stožera oružanih snaga o balansu snaga daleko pesimističnija od one iz Zagreba, govoreći mu (na sastanku na kojem sam prisustvovao u Münchenu 04.02.1995.), da će Srbi poraziti svaki hrvatski napad bilo s njihovim lokalnim resursima ili podrškom  Jugoslavenske armije pod Miloševićevom kontrolom.

Kasnije, nakon uspjeha njegovih snaga, Šušak je uživao peckajući me zbog münchenskog sastanka. “…„Predsjednik Tuđman je dobio okladu: suprotno američkim i britanskim predviđanjima, Milošević nije došao u pomoć krajinskim Srbima.“  

Da shvatimo kako je Tuđman porazio strategiju neprijatelja vratimo se na ponovo na treći kolovoza 1995., Situacija je bila slijedeća,  međunarodna zajednica nije učinila ništa da spriječi pad Srebrenice i Žepe, sada ne poduzima ništa kako bi zaustavila svesrpske napade na “zaštićenu zonu UN-a” Bihaća koju Srbi napadaju sa okupiranog teritorija iz Hrvatske i BiH, bio je to jasan znak Hrvatskoj i predsjedniku Tuđmanu  da je međunarodna zajednica odustala od mirovnog plana Kontaktne skupine za BiH te da će politikom „svršenog čina“ i vojnom pobjedom Srba dopustiti prekrajanje na terenu, i tako nagraditi srpske fašiste.

Nekoliko dana prije, u nedjelju 30. srpnja Yasushi Akashi doletio je u Knin  s britanskim helikopterom Sea King iz sastava snaga UN-a iz Zagreba  kako bi razgovarao o novonastaloj situaciji s  krajinskim teroristima, koji sada iz Hrvatske napadaju u drugu državu, i to zaštićenu zonu UN-a Bihać. Kakav je „objektivni“ međunarodni diplomat Akashi, Tuđman je dobro znao iz izvješća hrvatskih obavještajnih službi koje su godinama uspješno prisluškivale Slobodana Miloševića i ostale srpske teroriste a ti razgovori nedvojbeno su pokazali da „jugoslavenska diplomacija“ ima značajan utjecaj na  Akashija i to će se pokazati već slijedeći dan tijekom Akashijeve posjete Kninu. Nakon njegova povratka u Zagreb, Akashi  je  za račun Srba pokušao obmanuti Tuđmana, nastojeći osigurati Srbima još nekoliko dana za napade na Bihać, a to potvrđuje i Galbraith  u svom dnevniku u kojem piše da se Akashijevo usmeno izvješće njemu o pregovorima u Kninu razlikuje od pismenog koje mu je naknadno poslano. Sve same laži napisao je Galbraith.

TUĐMAN JE OZBILJNO SHVAĆAO IZVJEŠĆA HRVATSKE IZVJEŠTAJNE SLUŽBE

Zanimljivo, gdje je Granić u svim tim događajima? Nigdje. Je li njegova diplomacija išta poduzela protiv korumpiranog Akashija i još korumpiranijeg UN-a? Ništa. Nigdje se Granić time ne hvali. A da situacija tu nije bila bezazlena, svjedoče podatci hrvatskog elektroničkog izviđanja koje je presretalo tajne komunikacije UN-a: bili su instruirani da u Hrvatskoj primijene nešto što su zvali “južnoamerički model pregovaranja” koji se, grubo, sastojao od toga da se državu (Hrvatsku) neprekidno prisiljava da krši vlastite zakone, a drugu stranu (srpske teroriste) u pregovorima tretira jednako ravnopravno kao da su kompletna država pa su onda na neki način izvan zakona i jedni i drugi pa se ne mogu pozivati ni na kakve principe međunarodnoga prava. Tuđman je tu obavijest shvatio vrlo vrlo ozbiljno. Granić: nigdje ni riječi.

Akashijev plan za pomoć Srbima nije uspio, u nastojanju da spriječi „širenje sukoba“, međunarodna je diplomacija 3. kolovoza  u Ženevi pod predsjedanjem  Torvalda Soltemberga  posljednji  put  pokušala    problem  u Hrvatskoj riješiti mirnim putem. U očekivanju velike napadne operacije „VAGANJ-95“ pod vodstvom generala Mladića Srbi su glatko odbili taj mirovni plan. Za razliku od drugih Tuđman je tog  3. kolovoza znao prema obavještajnim podatcima da će planirana svesrpska napadna operacija početi 5. kolovoza u 6 sati ujutro.  Tuđman nije mogao više čekati  pa će kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga narediti Hrvatskoj vojsci  da  4. kolovoza u 5 sati ujutro započne  i  izvrši planiranu oslobodilačku operaciju „Oluja“.  Operacija “Oluja” započela je 4. kolovoza 1995. u 5.00 sati, a trajala je samo 84 sata, do 8. kolovoza 1995. u 19.00 sati kada je Srpska  vojska priznala poraz činom predaje.

Međunarodna zajednica potpuno je zatečena briljantnom operacijom Hrvatske vojske, padom Knina  tzv. Krajina je nestala,  pokazalo se da su procjene američke i britanske obavještajne službe da će Srbi poraziti Hrvate potpuno promašene. Neosporna i brza pobjeda Hrvatske vojske počela je mijenjati ravnotežu snaga u regiji, to se neće svidjeti mnogim međunarodnim silama koje imaju različite interese na Balkanu pa će oni kroz niz diplomatskih podmetanja i  obavještajnih operacija pokušati sve da ponište postignuća hrvatske pobjede. Mlada Hrvatska država sa svojom diplomacijom, obavještajnim službama, policijom  i vojskom teško je izlazila na kraj s takvim podvalama „osvjedočenih“ demokrata i „boraca“ za ljudska prava, pogotovo s, de facto, disfunkcionalnom diplomacijom kojoj je glavna briga svidjeti se stranim konzulima, da parafraziramo Andrićevu Travničku kroniku.

NE DA IM SE NUDE – NEGO IM SE NUDE ZA JUDINE ŠKUDE

U ovome završnome prikazu cilj je bio pokazati što je Granić propustio učiniti, a propustio je reagirati na svaki događaj, pojavu, izjavu ili dokument koji na bilo koji način šteti hrvatskim interesima. Nigdje toga nema u Granićevom “opusu”.

 Što iz Granićevih knjiga, izjava i dostupnih dokumenata, javnih i tajnih, možemo zaključiti o Graniću i njegovoj diplomatskoj karijeri i ulozi u stvaranju hrvatske države. Osim očite borbe za bolju prošlost, Granić pokazuje izrazito nepoznavanje događaja za koje tvrdi da je u njima sudjelovao! Čitatelju to jednostavno ne može ne upasti u oči. Uglavnom ponavlja srpsku propagandu koja se vrtila po hrvatskom tisku nakon 2000. Sad, kad se ta propagandna slika rata u Hrvatskoj devedesetih polako ruši, mora da je došao do stravične spoznaje kako je njegova uloga ne samo što je bila minorna, što ni o čemu ništa nije znao, niti je bio informiran, nego da nije ni svoj temeljni administrativni posao obavio kako treba: nije ustrojio nikakvu funkcionalnu diplomaciju koja je u stanju npr. unutar 24 sata sastaviti suvislu notu o bilo čemu i to isključivo iz osobne mržnje i netrpeljivosti prema ljudima s kojima je morao surađivati. Pri tomu je Granić i prešao crtu dozvoljenoga: odavanje državnih tajni, mobiteli stranih država, ponašanje Ilije Čvorovića (“pojačaj taj radio, možda netko prisluškuje”) u susretima s američkim veleposlanikom, dakle, žrtvovanje nacionalnih interesa za račun osobnih obračuna, crta je preko koje se u normalnoj državi ide u zatvor. Granić uopće ne razumije da se hvali tvrdnjama koje su samooptužujuće, baš poput, nedavno, Josipovića ili Turudića, o čemu je Hrvatski tjednik već pisao. Vrlo je teško polemizirati s nekim tko ima takvu intelektualnu insuficijenciju. Možemo reći samo da kad bi glupost uzdizala, Mate Granić bi bio golubica.(Hrvatski list)