Haravača ili hrvatski…

Ni jedan hrvatski jezičar, posebice etimologičar, nije ni pokušao odgonetati kako su se mijenjale stare dvopoluslogovne haravačke riječi,  a bez te spoznaje ne možemo razumjeti povijest izvornog jezika haravače kojeg danas nazivamo hrvatski

Piše: Srećko Radović

Štoviše, ne možemo razumjeti ni hrvatsku etimologiju. Ne znamo, dakle, povjesne promjene u hrvatskom jeziku, a zbog tog neznanja lingvisti ne prepoznaju hrvatski jezik kao sanskrit.

Naime, Hrvati i danas koriste dvopoluslogovne izvorne riječi u glavnom padežu genitivu, primjerice, dama, daka, baka, raka, gaka, maka ili daka, a danas ih još koriste kao dema, dima, duma, doma, beka, bika, buka, boka, reka, rika, ruka, roka, geka, gika, guka, goka, meka, mika, muka, moka, deka, dika, duka, doka. Ove riječi se koriste i danas u hrvatskim govoru, a starije su od 5000 godina. Jedina je razLika što su muške imenice izgubile završni poluslog A. One su prisutne u svim arijskim jezicima, ali su samo napisane drugim pravopisom. Ovakve pojave su bile prve i standardne promjene u haravači.

Pojavom Semita u haravači su ovim riječima dodavani suglasnički sufiksi, a zbog toga je taj jezik nestao kao govorni jezik na Levantu. Semitsko pismo nije imalo haravačke glasove Č, H, Ž i V, pa su ovi glasovi ispuštani ili zamjenjivani drugim glasovima, odnosno, slovima. Štoviše, Semiti su hrvatski glas R pisali slovom L.

Prihvaćanjem latinske gramatike, dakle, uvođenjem nominativa muške imence u jednini gube završni poluslog A, a ženske ga zadržavaju. Muška množina zavrašava slovom I,  a ženska slovom E. Prije toga hrvatski jezik je imao četiri padeža, a glavni padež je bio janativ ili genitiv. U jednini se nije moglo razlikovati muški i ženski rod, ali u množini muške imenice su završavale na I, a ženske na E. Svi hrvatski glagoli su završavali na ATI i ITI.  Glagol ITI, najvjerojatnije izvono VITI, je uvođenje nepostojećeg glasa J iza suglasnika je postao IĆI. Dakle, dvoglas TJ je postao Ć. Ovo ću obraditi u kasnijem tekstu i objasniti promjene uvođenjem nepostojećeg glasa J u hrvatske riječi.

Uzmimo, primjerice hrvatska prezimena. Današnja imena i prezimena IVAN i IVEN izvorno su se pisala ČIVAN i ČIVEN ili ČIVAC i ČIVEC. Zbog nedostaka slova Č na Levantu, ona se danas pojavljuju kao IVAN-IVEN i MATAN-MATEN ili IVAC-IVEC i MATAC-MATEC. Ispuštanjem sufiksov AN i IN ili AC i EC nastaju imena IVA-IVE i MATA-MATE. Zbog nedostaka slova Č u nekom pismu, prezime ČAVANA postaje AVAN, EVAN i UVAN, a ispuštanjem sufiksa AN ili EN nastaju imena AVA, EVA i UVA, Ispuštanjem početnog slova A u imenima AVAN, AVEN i AVUN dobivamo imena VAN, VEN, VAN i VUN. U germanskim jezicima ovo nam pokazuje od koga je dijete uzelo prezime. Isto vrijedi za prezimena ČAVACA i ČAVECA koja postaju AVACA i AVECA, odnosno, imena VACA i VECA.

Pod uticajem bizantskog pisma, završni poluslog A je postao O, najviše u povijesnoj Crvenoj Hrvatskoj, a zbog toga se razlikuju hrvatska imena: Ante-Anto, Mate-Mato ili Ive-Ivo. Isto tako se razlikuju  hrvatska prezimena IVAC-IVEC i MATAC-MATEC, koja su se još odrazila kao IVAŠ (IVEŠ, IVUŠ, IVOŠ) i MATAŠ (MATEŠ, MATUŠ, MATOŠ) ili MATAK (MATEK, MATUK, MATOK). Neka od ovih prezimena završavaju slovom A, a dodavanjem sufiksa VIČ neka su prezimena promjenila slovo A u E i O pa im je u Crvenoj Hrvatskoj dodan sufiks VIČ, a nikako VIĆ jer hrvatsko pismo tada nije imalo ni glas ni slovo Ć. Tako su nastala, primjerice, prezimena, MATAKOVIČ, MATEKOVIČ, MATUKOVIČ i MATOKOVIČ.

Ovakva prezimena donose u Hrvatsku i BiH Hrvati iz Crvene Hrvatske bježeći pred Osmanlijama. Ranije su hrvatska prezimena imala sufiks IČ umjesto VIČ jer se radi o Hrvatima sa Levanta. Žalosno je što su završni glas Č u prezimenima sačuvali Slovenci, a Hrvati su ga preko vukovice zamjenili glasom Ć. Naime, na Levantu naziv HARVAČ je postao Harvat i od tog naziva su nastala mnogo hrvatska prezimena. Mnoga su iskrivljena, primjeice, GRČ ili GRAČ preko grčkog i latinskog pisma. Slavenizacijpom su postala Grčić i Gračić. Mnoga iskrivljena prezimena su povezana sa nazivom Harvač ili Hrvat.

Mnoge hrvatske imenice za stvaranje imaju stari sufikfs AČA koji je postao AČ, a to je semitska riječ koja je nastala od riječi VAČA koja je označavala planet Zemlju. Međutim u doba Rima, a možda i ranije, te riječi su dobivale sufiks AR ili ARA, a to je riječ HARA koja je označavala Sunce. Radi se, dakle, o zemaljskom i nebeskom stvaranju, a to znači da je zajednica imala dvije kaste.

Sufiksi AN, EN, UN, IN i ON su suglasnički i stoje za riječ JANA jer mnoga pisma nisu imala slova za glas J pa su ga često pisali današnjim samoglanicima ili ga zmjenjivali pogrešnim glasovima i slovima, što je n astranputicu izvelo izvorno učenja. Riječ JANA je izvorno značila ROĐENJE, a danas nam navedeni sufiksi pokazuju od koje dvopoluslogovne imenice su nastali pridjevi. Jan je muško ime , a JANA je žensko. Isto tako riječ ”jana” se odrazila kao ”vana”, a odatle germanska riječ VAN ili VON. Pokušajte danas odgonetati što u Bibliji simbolizira janje ili janjac?

Ovim riječima su također dodavani sufiksi AČ, EČ, UČ, IČ  i OČ, a to je riječ VAČA napisana suglasnički čije izvorno značenje je bilo ”zemaljsko rođenje ili stvaranje”. Ovdje je suglasnik V zamjenjen današnjim samoglasnicima. Ovi sufiksi su se još pisali slovom C koje je stalo za glas Č, a često se odrazilo kao S, K ili G, primjerice, VRAČ je postao VRAG ili CERVE je postalo SERVE, a SERVE je postalo SERBE pa imamo sufikse AC, EC, UC, IC i OC. Svi ovi sufiksi prije latinizacije hrvatskog jezika su završavali poluslogom A, a to nam potvrđuje i tekst Baščanske ploče. Izvorni suglasnik V u mnogim jezicima se ispušta ili ga zamjenjuju današnji samoglasnici ili suglasnic M, P, F i B.

Kasnije se mijenja posljednji suglasnik Č i C jer mnoga pisma nisu imala slova za glasove Č ili C i ispuštaju  se ili mijenjaju ovi suglasnici. Naime, slovo C je nekada stalo za glas Č. Od njega nastaju sufiksi AS, ES, US, IS i OS ili AK, EK, UK, IK,  i OK. Kako se na nekim pismima glas Č pisao i slovoma Š, T, D, K i G, a ponekad i slovo J nastaju nove riječi, a preko tih promjena nastaju novi govori, koji pojavom etnika ili naroda postaju jezik tih naroda. Mnogi od tih govora nestaju pojavom država ili nacija i standardizacijom jezika. Tako su nestajali različiti govori. Ovako se mijenjala haravača kroz povijest i danas je teško možemo usporediti sa  izvornom haravačom koju lingvisti nazivaju sanskrit.

Sada ću se vratiti na uvođenje nepostojećeg glasa J. Njega je uvelo kršćanstvo, a Osmanlije su često slovom J zamenjivali glas Č, primjerice, SARAČ je postalo SARAJ. Taj nepostojeći glas J je Crkva uvela u hrvatski jezik u Crvenoj Hrvatskoj gdje se ranije govorila čakavska ikavica, a krščanstvo su nametnuli Franci koji su bili Germani. Oni su ikavski glas I pisali dvoslovom IE. Kako je grčki glas I (iota) postao (jat), primjerice, ikavska riječ PISMA je postala PJESMA. Na temelju toga se iza svakog suglasnika, a prije samoglasnika, počeo uvoditi nepostojeći glas J.  Tako su nastali glasovi Ć (TJ), Đ (DJ), LJ i NJ. Ovaj govor su najbolje sačuvali Crnogorci. Dakle, taj jezik Crkva je nazvala staroslavenski jezik hrvatske redakcije.

Međutim, postojala je i bugarska redakcija staroslavenskog jezika koja je bila malo drukčija i sa njom je napisana liturgija Pećke episkopije. Dakle, liturgija SPC je danas napisana ekavicom, što nam pokazuje da su Srbijanci najmlađi europski narod isto kao i Slovenci, a to su također Crnogorci i Makedonci. Bugarski staroslavenski jezik je bio ijekavski govor, različit od jekavskog govora koji je u hrvatski jezik uveo glasove Ć, Đ, LJ i NJ. Kako je IE zvučalo kao IJE, nastala je bugarska ijekavica. Vojvođani i Šumadinci i su bili kajkavski ekavci, što znači da je glas A zamjenio glas E. Zbog bugarskog uticaja, Užičani i danas govore ijekavicom, a nisu Hrvati.

Kako su hrvatski ilirci jezično bili nepismeni, Vuk Karadžić ih je preveslao na temelju bugarskog jezika i Hrvatima za jezik nametnuo bugarsku ijekavicu umjesto ekavice dok su današnji Srbijanci zadržali ekavicu koja se udaljila od hrvatske ekavice preko Osmanlija. Tako je nastao današnji srbijanski jezik sa puno turcizama, te mnogo engleskih i francuskih riječi. Taj jezik nema vlastitu tvorbu riječi i bio bi jako siromašam bez stranih riječi. Ovo nam također potvrđuje da je srbijanski jezik izmišljen i da su ga nazvali srpski po latinskim Servima, dakle, Hrvatima, a ne po današnjim Srbijancima ili Srbinima.

Svoju zabludu je kasno shvatio Ljudevit Gaj i pokušao se vratiti kajkavskoj ekavici, ali nije uspio jer se koristio i germanski način pisanja glasa E. Tako su preko jekavice Srbijnaci pokušali izići na more, a to im je uspjelo kad su uništili CPC i MPC. Na račun ijekavice su htjeli ukrasti i dubrovačku književnost. Međutim, ovaj 3. balkanski rat  im je donio velike nevolje od kojih se nikada više neće oporaviti, ako im ne pomognu bosanske Osmanlije. Na putu su da izgube i Vojvodinu, a nakon toga svoje pravo će tražiti porobljeni Rumunji i Bugari.

Napokon ću se osvrnuti na zamjenu glasa Č glasom J u hrvatskom jeziku, a to se dogodilo nešto kasnije dolaskom Osmanlija. Tako je riječ BAČKA postala BAJKA ili riječ RAČKA je postala RAJKA. Tako je riječ RAČA postala RAJA a riječ BAČA postala BAJA. Od ovih riječi nastaju nove riječi RAJ i BAJ, ROJ i BOJ, a sve ovo ukazuje na turski uticaj jer oni su slovom J zamjenjivali slovo Č.

Ovo su po meni najvažnije promjene koje su iz korijena izmjenile izvornu hravaču preko pravopisa i svaki Hrvat bi ih trebao znati. Dakle, haravača je bio najstariji hrvatski jezik i od njega su nastali svi arijski jezici, a to znači svi slavenski jezici, te njemački i engleski. Harvačkih riječi ima dosta u svim romanskim jezicima, ali zbog pravopisa ih ne prepoznajemo, a izgubila se kod Hrvata i simbolika riječi u današnjem hrvatskom jeziku.