Nakon što se konačno utišala društvena i medijska graja oko predstave Olivera Frljića u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, vrijeme je da trezveno i nepretenciozno pokušamo analizirati društvene reakcije na tu temu. Istini za volju, možda bi se o tome još uvelike diskutiralo da se teatar u međuvremenu nije preselio u Sabor i Banske dvore jer – ako već nema kruha, neka bude igara.
Zadatak je umjetnosti višestruk. Jedan, i to ključni od njih, je da propitkuje, intrigira, pokreće i potiče na razmišljanje, preispitivanje, suočavanje, da izražava mišljenje i upozorava na svaku vrstu uskogrudnosti i samodopadnog zatvaranja u sfere vlastite, često umišljene, pravednosti društva i pojedinca. Dakako, zadatci umjetnosti, uz navedeno, su i estetske, pedagoške i didaktičke naravi i međusobno se isprepliću i nadopunjuju. Možemo reći da je umjetnost ogledalo duše autora i ogledalo društva, ogledalo u čijem odrazu bi trebala stajati nepatvorena istina. Da bi umjetnost sve to mogla biti, ona mora biti potpuno slobodna, kako od društva i njegovih silnica, tako još više od strane države. Tu treba računati i na slobodu autora od autocenzure. Ona ima neki svoj autonomni život. Umjetnost koja nije posve slobodna nije umjetnost nego propaganda. Umjetnost koja ne propitkuje nije umjetnost nego sušta zabava. Kad ovako shvaćamo umjetnost, onda ne možemo ne biti zaprepašteni izjavom jednog od istaknutih splitskih kazališnih djelatnika koji je spor oko Frljićeve predstave prokomentirao kako je predstava zabava. Ne znam koliko je čovjek bio ili nije bio svjestan da svodeći umjetnost na okvire zabave osakaćuje samu umjetnost svodeći je na razinu cirkusa, koji zabavlja.
Može li u umjetnosti biti nepoželjnog?! Može. Ali to ne ovisi o autoru ili umjetniku nego o promatraču/gledatelju i njegovom subjektivnom stavu. Umjetnost je umjetnost i onda kada iz nekog razloga ne odgovara gledatelju kao što je jelo – jelo bez obzira na ukus kušača. Mudar čovjek neće jesti jelo koje mu ne odgovara. Ali zbog toga neće proglasiti da to nije jelo. Sve što može jest reći da mu ne paše nepcu i ne jesti ga. Može ga proglasiti lošim. Ali zbog toga ono ne prestaje biti – jelo. Dok u našoj europskoj kulturi jedemo janjad, u kineskoj jedu štakore. Bilo bi besmisleno tvrditi da u Kini jelo ne vrijedi samo zato što se u europskoj kulturi ne konzumiraju štakori i da je to uvreda nama Europljanima. Slično je i u umjetnosti – mudar čovjek ne ide na izložbu koja mu se ne sviđa. Ne gleda predstavu za koju misli da je u suprotnosti s vrjednotama koje sam gaji. Ali zbog toga gledanje iste ne brani drugima. Može im samo ukazati i preporučiti svoj stav. Ma o čemu god izložba i predstava u njegovim očima bile sporne.
Frljićeva predstava u koječemu je imala sadržaje koje vjernici mogu smatrati uvrjedljivima. Što bi mudar čovjek učinio na njihovom mjestu?! Ne bi gledao predstavu. Vrlo jednostavno. Reagirati na bilo kakav drugačiji način bilo bi nalik situaciji da nekome tko psuje želimo samoljepljivom trakom zalijepiti usta. Kako psovka govori o psovaču, tako Frljićeva predstava govori o njemu, o autoru. Ona nije odraz duše naroda, društva ili njegovog vjerničkog dijela. Ona je (ne)djelo autora. Ona se svrstava u umjetnost za koju smo rekli da mora biti slobodna. A sloboda nije sloboda ako je bilo čime uvjetovana. Ali smo slobodni izabrati – gledati ili ne. Ali nikako zabranjivati. Jer, ako netko psuje – i to je izbor u slobodi, iako nam para srce čuti takvo nešto. Tko psuje – psovati će, svidjelo se to nekom ili ne. I to je grijeh psovača.
Oko Frljićeve predstave podigla se čitava histerija. Padale su teške riječi. Mislim da je ta situacija samo simptom bolesti duboko ranjenog i razorenog društva. Isto tako, histerija oko takve stvari je bizarna jer pokazuje da društvo nema svijest i snagu rješavati probleme koji to zaista jesu. U isto vrijeme naše je društvo izloženo nemiloj institucionaliziranoj i ozakonjenoj pljački. Na izborima redovito glasujemo za one koji su to proveli. Zar nije vrijeđanje moga Boga i vjere otpuštanje i obezvrjeđivanje tolikih? I to vrijeđanje daleko više od scena na nekoj predstavi?! Zar nije vrijeđanje moga Boga i vjere psovke i vrijeđanje ljudi koji su išli na predstavu, ispred splitskog HNK?! Zar Bog nije u ljudima više nego u nekoj predstavi…?! Zar Isusu nisu spletku skovali upravo oni koji su smatrali da time čine Božju stvar?! Nakon scena Frljićeve predstave i govora mržnje ispred splitskog HNK, razuman će se čovjek pitati – gdje je Bog i gdje je moja vjera više vrijeđana?! I tko je, zapravo, najviše izreklamirao Frljićevu predstavu – on sam ili prosvjednici u medijima i na trgu ispred splitskog kazališta?! Gdje je, zapravo, bio teatar taj dan – u kazalištu ili ispred njega?!
Zanimljive su teme u našem društvu zbog kojih se medijski mobilizira dio javnosti i zbog kojih se prosvjeduje. Dok u razvijenim demokracijama narod masovno izlazi na ulice zbog najavljenog zakona o porezu na nekretnine, kod nas se prosvjeduje zbog kazališne predstave, dok se u drugim zemljama prosvjeduje zbog pripisivanja milijardi duga privatnog poduzetnika državi i građanima, kod nas se diže histerija zbog šačice onih koji traže svoja osnovna prava (LGBT)… Bizarno. Stječe se dojam da je naše društvo radikalno nezrelo pa se u svojoj nezrelosti bavi perifernim temama, okrećući glavu od ključnih pitanja koja tom istom društvu i budućnosti naše djece zaista rade o glavi. Je li u reakciji protiv Frljićeve predstave zapravo motiv bio sadržaj određenih dijelova predstave?! Svakako taj sadržaj možemo smatrati uvrjedljivim, ali – nije li histerija isprovocirana, a dio mase medijski mobiliziran u namjeri da se, mjesec i pol pred izbore, animira i usmjeri društvenu svijet prema broju koji treba zaokružiti na glasačkom listiću, a sve da se pažnja usmjeri na bizarne stvari, namjesto na gospodarsku i financijsku kataklizmu koja nam prijeti potonućem „Agrokora“- što se počelo događati upravo u danima odigravanja predstave?!
Jednako tako, javni apeli pojedinaca i institucija imali bi moralnu težinu i društveni odjek kada bi ti pojedinci i institucije bili vjerodostojni. Da su javno vapili protiv izbacivanja na ulicu radnica „Kamenskog“, „Dalmatinske nove“ i nebrojenih obespravljenih, apel protiv jedne predstave ne bi bio toliko patetičan. Ovako mu je sav sadržaj ostao na toj razini.
Kada se hladnih glava promotri pitanje Frljićeve predstave i svega što se oko nje događalo (ne želeći zanijekati sadržaje predstave koji su zaista degutantni), onda se moramo pitati – je li nam sve to zaista trebalo?! Pitati se posebno sada, tek koji tjedan nakon predstave, koja je već potonula u zaborav. Ne opravdavajući Frljićeve motive koji stoje iza takvog nastupa, ne možemo ne zaključiti da su protagonisti događanja oko predstave pokazali radikalnu dozu nezrelosti.
