Zaista živimo u povijesnom trenutku hrvatskog sporta, u obliku grandioznog uspjeha hrvatskih reprezentativnih nogometaša
Piše: Josip Grabić
Narod se veseli i slavi, još se osjeća euforija pola milijuna ljudi u Zagrebu i proslava po drugim gradovima. Javljaju se i pojedini nogometaši i stručnjaci u najmanju ruku rečeno (za sadašnje psiho – mentalno stanje građana), revolucionarnim porukama. Neki ukazuju na probleme i kriminal u „hrvatskoj nogometnoj močvari“ (koja će sada ponovno „zaraditi“), neki su već odavno shvatili iste pa žele da se „borba“ nastavi. Čak se i spominje besmislena i neisplativa izgradnja nacionalno stadiona dok većina postojeće nogometne infrastrukture vapi za ulaganjem. Također se osjeća priča u pozadini kako je sad trenutak na promjene ne samo u nogometu nego u društvu i politici u cijelosti. Čak i isti ti naši ambasadori imena hrvatskog osjećaju da nešto nije kako treba u državi. E sad zamislite dok je cijela država ujedinjena (iako doček nije niti počeo manjina ponovno dijeli građane na nekakve nepostojeće ideologije), da onih više od pola milijuna ljudi na dočeku isto pretvori u prosvjed protiv političke elite zbog koje smo u velikom vanjskom dugu, iseljava dobar dio naroda, zbog činjenice da smo najsiromašnija država članica EU, da državom i dalje vlada neka stara struktura ljudi, protiv korupcije i klijentelizma…
Zamislite trenutak u kojem dok narod obuhvaća euforija pobjede nad Argentinom, ministar objavljuje poskupljenje struje, vode, plina i goriva (na istom onom prosvjedu protiv poskupljenja goriva sa tridesetak vozila). Uzeći pod pretpostavkom da se stvarno ova „vatrena“ euforija iskoristi za takvo što, te da zaista narod ustane protiv ovakvog vodstva i stanja i državi. Postavlja se jedno pitanje, sportskim žargonom rečeno: koga postaviti sa klupe u igru. Odgovor je jednostavan – nikoga! Jer sva mladost pod pretpostavkom da na njoj ostaje svijet (iako u ovoj državi se ulaže u stare, a ne obrnuto) je ili odselila ili su joj usta začepljena davanjem posla kao stranačkoj vojsci. Ili jednostavno joj je svaki pokušaj blokiran za nešto bolje. Bilo u poslovnom, političkom ili kojem drugom smislu. Istodobno većina mase kritičkog razmišljanja je odselila ili na margini djelovanja u političkom smislu. Ostatak onih koji je ostao su životni avanturisti ili pomalo već ogorčenjaci. Stranačka vojska guši svake reforme ili čak povlačenje novca iz je EU, jer nema dijela za njih. Sve navedeno je zasluga našeg vodstva, naših prvaka iz naroda. Jer stari se dijele ideološki na dva tabora dok su mladi inertni po tom pitanju. Što uopće ne čudi. Mladi žele stvarati nove vrijednosti, nove živote, inovativne ideje, općeg boljitka za sebe, svoju obitelj i jedinu im domovinu… što je samo i biologija djelovanja mlade osobe koja je u životnom zenitu.
Ponavljam većina ih je otišla „vani“ jer su odavno mentalitetno evoluirali naspram starih taboraša koji poznaju samo zastarjelo, dekadentno, uskogrudno i isključivo razmišljanje i shvaćanje stvari. Jer jao državi u kojoj je jaka politika, crkva i nogomet (miriše na Argentinu). Nažalost smo zapeli u balkanizmu mentalno još mnogo narednih godina. Živjela Hrvatska!
