Ove godine se slavi 90. godišnjica HRT kao radija i 60 godina televizijskog prijenosa što je svakako respektabilna povijet jednog medijskog servisa.
No rezime cijele njegove povijesti svodi se na to da li je javni medij javni i da li je u službi građana. Definitivno je, da nije. On je nažalost samo politički alat kojima se kontroliraju mediji i javno mijenje građana RH. To ga predstavlja kao jedno od najvažnijih instrumenata vlasti, vladanja i kontrole građanskog mišljenja. Koliko će samo ljudi reći da se zgražaju nad informativno – političkim programima, među kojima je i Dnevnik. Činjenica je da, kako se mijenja parlamentarna većina, tj. vladajuća struktura da se mijenja vrhuška HRT-a, tako i relevantna istina koja se servira narodu. No nije samo to trn u oku mnoštva kritika uperenih iz naroda. Tu je i plaćanje televizijske pristojbe HRT-a. Gdje se financiraju poslovanje, održavanje i stvaranje programskog sadržaja. A mi smo samo dobili loš program, bez domaćih noviteta, već samo strane kopije zabavnog karaktera. Ustvari razbibriga koje je previše, pa pomalo graniči sa zatupljivanjem. Mada možda i ima smisla s obzirom na trenutnu situaciju u državi, pored svega politikanstva, kriminala, nezaposlenosti, iseljavanja,… koja građanima zadaju samo glavobolje i brigu. Ups, zaboravio sam napomenuti beskrajna repriziranja remek djela od dramskih serija snimanih u prošlom stoljeću, koja opstaju zbog repriziranja sve zamornija. 
Gdje onda odlazi novac od pretplatnika HRT-a? U poboljšanje programa zasigurno ne. U proširenje također ne, jer se ukidaju mnoge „podružnice“ među kojima i one u Bosni i Hercegovini za koji uvijek imamo posebnu potrebu, što zbog Hrvata u BiH, pa i bratskog nam naroda na tom području. Pa bar onda zbog utjecaja na tom području, kao da srpskog nije dovoljno. Novac dijelom odlazi u prethodno navedene zabavno megalomanske projekte koji nemaju nikakve kulturne, edukativne, umjetničke karaktere niti značaj. K tome na HRT Dnevniku gledanost je u zadnje vrijeme pala, jer primjera radi tu je Dnevnik Nove TV koji je bar konstatno dosljedan nekakvoj objektivnosti i dosljednosti određenoj istini. Jer ipak na HRT se priča i iznošenje istine mijenjaju dolascima nove vlasti ili jednostavno ostaju iste ukoliko i vlast ostane ista. Da li je zbog takvog funkcioniranja HRT izgubio svoj kredibilitet kao javni servis i nacionalna televizija? Jer zna se da na HRT-u ostaje onaj „čiji je“, tj. kojoj strani pripada. Čak i uz mnoštvo kritika upućenih od HND-a, Europskog Vijeća, od europske radiofuzijske unije,…stvari se ne mijenjaju niti se pokušavaju mijenjati. Ipak europski standard je da javni mediji i servis budu javni, kao jedno od stupova demokracije i države. No nemojmo se zavaravati, na HRT-u postoje iznimna profesionalnost na visokoj razini. Samo u zadnjih 16 godina poslovanje i način upravljanja HRT uređivala su tri zakona o HRT, a zadnji doživio izmjene 2012. godine. Jedna od najinteresantnijih problema je da ravnatelja HRT bira saborska većina, dok je prije toga HRT-om upravljala uprava na čelu s predsjednikom kojega bira vijeće i nadzorni odbor HRT. Bez neovisnih medija i servisa mogli bi smo trajno ostati u ovakvoj situaciji i prepucavanjima oko partizana i ustaša, podjela u društvu, skrivanja istine (kao što je dosadašnji slučaj neobjavljivanja), kao i zamagljivanja pravih problema narodu. Dvopartijskom sustavu svakako odgovara ovakvo stanje, na kraju krajeva oni su ga i proizveli i izrežirali. Da bi neovisni mediji bio svakako kotačić u obnovi hrvatskog društva i države, neporeciva je istina. Ali istina leži negdje duboko skrivena.
