Mlade ne zanima fašizam već sloboda – zato i bježe iz ovakve Hrvatske!

Ulaskom u Europsku Uniju 2013. godine, Hrvatsku je čekala Europa bez granica, jedinstveno tržište, sloboda kretenja njezinih građana unutar država članica…

Slobodno kretanje se naravno odnosi na državljane članica EU što jasno vidimo kroz „migrantsku krizu“, te zatvaranje granice i zamalog propadanja Schengenskog ugovora, tj. granica. Ta privilegija hrvatskih građana kao državljana Europe kroz mogućnost slobodnog kretanja kod nas je naišla na itekako plodno tlo. Što u daljnjoj, što u novijoj povijesti našega naroda migracije su stalne i uvijek ili iz političkih ili iz financijskih razloga. To se primjetno događalo u velikim valovima sedamdesetih godina prošlog stoljeća, poslije II Svjetskog rata, velikom gladi, španjolskom gripom… No, današnji razlozi iseljavanja su elementarne prirode, egzistencijalni razlozi. Nekad su iseljenici poznatiji pod nazivom gastarbajteri polazili na privremeni rad, mahom u Njemačku, te bi se na koncu konca sa dobrim autom i njemačkom mirovinom vraćali u svoje krajeve. Naravno tu su razlozi odlaska izmješani što financijskim što političkim razlozima koji su pratili naše migriranje kroz cijelu trnovitu povijest. No, umjesto rada na boljitku i prosperitetu zemlje u ekonomskom i socijalnom smislu, umjesto da se bavimo tim bitnim stvarima, naša politička elita, što zbog nemara, neizainteresiranosti da se bavi s tim navedenim područjima (bar iz poštovanja prema onima koji su stvarali Hrvatsku), priča o nekakvim fašistima, nacistima, nacionalizmu i mnogočemu što opterećuje i razdjeljuje narod. Javnost se već godinama zabavlja „progonima ustaša, partizana…“ ne bi li se prikrilo stvarno stanje u državi i ukazivalo na stvarne probleme naših građana. Klasični „panem et circenses“! Sad kad imamo državu nakon sna sanjanog gotovo tisuću godina, i kad imamo priliku učiniti Hrvatsku jakom i sretnom zemljom, mi se bavimo prošlošću i gubimo vrijeme na javna prepucavanja tko je tko. Tu se naišlo na plodno tlo jer su rane još svježe, istina neispričana, neotkrivena. Osobno sam za riješenje tog pitanja kroz objektivni povijesni revizionizam, ma što on pokazao za istinu. No uza sve te javne prepirke i podjelu hrvatskog društva, stanje u istom tom društvu je sve gore, nažalost u svakom pogledu. Sve navedeno se posebno odražava na mladu populaciju, nadolazeće generacije koje jednostavno ne mogu doći do početnih pozicija u životu za neke osnovne stvari kao što su rad i stanovanje. Da doprinose društvu u kojem na kraju krajeva i sami žive  jer koga rad, prosperitet i stvaranje ne čine zadovoljnim i korisnim? Danas je mladima nemoguće bezbrižno pratiti tok svog života poput pr. ženidbe. Ući u brak danas je rezultat duge štednje i promišljana kada i u kojem trenutku. Najvažniji razlozi tome su financije, tj. nemogućnost radnog odnosa, stanovanja… Postavlja se pitanje kako će društvo napredovati kad je zakinuto u svojim najosnovnijim postulatima, razvoju mladih, dakle države. I dok se i dalje naša politička elita bavi onom starom „smrt fašizmu do dana današnjega i slobodi narodu“, određenom broju populacije RH, većinom mladih, su te parole poprimile sasvim drugo značenje.  Oni shvaćaju da „sloboda narodu“ znači odlazak iz Hrvatske. Iseljavaju se na rad u Njemačku, Švedsku, Veliku Britaniju i sve učestaliju i popularniju Irsku. Mlada inteligencija, radno sposobno stanovništvo, novopečeni akademski građani odlaze. Ovu pojavu u Hrvatskoj nitko ozbiljno ne shvaća, kao da se naviknulo na takvo što, kao kakva javna tajna. Država čak stimulira odlazak mladih tako da im plaća putnu kartu i nešto džeparca! Donešeni su  nekakvi kozmetički zakoni bez opipljivih rezultata. Mladi su ogorčeni stanjem u državi, pomalo nezainteresirani, nevoljni za daljnu borbu za život u zemlji i državi koja im sama stoji na putu prema nekom boljem životu. Smatra se ako ostaneš ovdje da nemaš nikakve perspektive niti mogućnosti za stvoriti nešto bolje, pametnije osim ako ne odeš „vani“. Većina njih i ostaje „van“ Lijepe naše koju im je zasigurno u srcu, ali ne i u džepu.
Sve dok stara garnitura vlasti nekog prošlog vremena i dalje vlada i upravlja državom, te dosljedno tjera onu staru „smrt fašizmu, sloboda narodu“ narod bježi trbuhom za kruhom kao i bezbroj puta u našoj povijesti, ali ovaj put bez povratne karte, već s onom u jednom smjeru.