U zoru probudile sirene maloga Roka, dite se izavizilo gledajući s terase ko’ svira. Baba tješi unuka i veli da su to sirene vartogasaca, mora da negdi gori, pa idu gasiti , utješno će baba
– Nisu vatrogasci, ono je hitna, tvrdi dide Joze.
– A kako ti znaš da nisu vatrogasci, nego hitna, pita baba Anka dida Jozu.
– Ženska glavo prošle su izmjene i dopune Prostornog Plana Grada Makarska: Kornjača, Kazanova, Ćonćo, Ujo, Kišin Mali, Srze, Bili i Grobar, završili posa’, zato ti ne može biti sirena vatrogasaca, veli Dide.
– Je baba, dide je u pravu, ovog lita Dalmacija ne gori, oni su popalili i prenamijenili opožarene površine u građevne, tvrdi nevista, klimajući didu glavom.
– Odnija ih đava, prvi put kada je Kornjača triba graditi vile u Velikom Brdu, kada su zapalili borovinu, u dlaku da ne izgori Svetište Vepric, zabrinuto će dide.
– Zapalili su od Promajne do Tučepa, pa sve do Biokova, a ovim novim Izmjenama Prostornog plana pokazalo se ispravnim njihovo paljenje, poučno će nevista.
– Dide jel’ vatrogasac što ima hacijendu na Voliciji, gdje se sakuplja cijela zločinačka, diga zidove da mu ne izgori kuća od požara, pita unuk Roko.
– Je moj Roko, on je provodio što su Kornjača i Kazanova planirali. Nevista ti radiš u Tučepima, sićaš se ti kako je krenuo požar od Hotela Jadran u Tučepima, pita dide Joze nevistu.
– Sićam dide, kako se neću sićati, sve smo gledali s hotelske terase. Prvo su došli vatrogasci bez sirena i rasporedili cisterne oko Hotela Jadran, mi smo isprva mislili da se radi o Vatrogasnim igrama, svake godine oni imaju skup u Tučepima, igraju lopte, boćaju, vježbaju, idu i piju, međutim kada je buknuo požar na više mista u Tučepima istovremeno, svi smo se pripali. Bio je tada u Hotelu Jadran i Mate Bulić, meni bilo sumnjivo, kada su Tučepski i Makarski vatrogasci vidili Matu Bulića, počeli pivati “Gori gora gori borovina, moja mala ode mi hladovina”. Svi su se smijali, niko nije bio zabrinut što gori sve do Biokova, tvrdi nevista.
– Eto to je to, što ja tvrdim, to su elementi udružene zločinačke na čelu s Kornjačom. Tvrdi Frane da je on bio u Hotelu Jadran, prije požara, kada su dogovarali polazište žičare s Platna za Biokovo, to je triba biti paravan, za prenamjenu Osejave – Platna za gradnju vila, igrališta Cro san firmi. Tvrdi Frane da je on služio piće u hotelu, svi su bili nazočni, šef kuponske privatizacije, vlasnik Cro san firme, mali Kišin, Kazanova, Ujo, Boćo, Debeli vatrogasac, samo su čekali petnaest minuta da dođe šef Kornjača. Mali Kišin je rekao da će on sve odraditi što mu Kornjača naredi, to je javno rekao šefu kuponske privatizacije na glas ispred svih. Tako je i bilo. Nakon čekanja 17 minuta u Hotel Jadran ušao je Kornjača, ka glavni Capo – Don. Vire mi samo što nema prstena na ruci i što mu svi ne poljubiše ruku, ka našem biskupu Barišiću. Nisam znao da ima toliku moć, zabrinuto će dide.
– Dide a zašto ovo lito ne gori šuma po Dalmaciji?, ponovno će unuk Roko.
– Reka sam ti babi malo prije Roko, zato što su pokupovali zelene površine, borovina ništa ne vridi, a kada su je preknjižili, onda su je planirano u dogovoru s vatrogascim zapalili, i tako je nastala građevna površina, koja puno više vridi šoldi, sine Roko, mudro će dide Joze.
– Dide u pravu si, nisu oni slučajno zapalili cijeli Biloševac, Veliko Brdo, pa do istočnih granica Makarskog katastra. A kada vidiš u poreznoj upravi, kako su napravili prenose zemljišta, šuma, pašnjak, vinograd, nigdi ne stoji da je građevno zemljište. Da je vidit kakvo je zemljište Kornjača kupio za graditi Vile u Velikom Brdu i jel platio porez na građevno zemljište ili pašnjak, upitno će nevista.
Dide potvrđuje nevisti, ka da su se dogovorili za monologe.
– Sve su oni to lipo isplanirali, šolde velike zaradili, a što sada s pet tisuća nezadovoljnih građana, koji su potpisali peticiju, pita Baba, jel to račun bez krčmara, što od toga ima narod, naša dica, mali Roko, zabrinuto će Baba.
– Roko će u školu za dotura, triba ovo sve izličit, vidiš da su poludili, šali se dide.
– Dide ja ću u školu za vatrogasca, mudro će Roko.
– Bolje ti je da se školuješ za Kornjaču ili Kazanovu, mudro će dide unuku Roku. Vidiš kakve suradnike ima Kazanova, krije ih po podrumima, ka zmija noge, zaključuje dide.
Gleda Roko sliku i pita dida: „Koje su ovo tete dide?“.
– Ne znam Roko, pitaj ćaću, on je slika na licu mista, smješkajući će dide unuku. Gleda nevista fotografiju i pita dida, jesu ovo udovice?
– Ne znam, pitaj muža on je slika, nisam ja. Moćan Kazanova, a moćne mu i suradnice, tvrdi naglas dide.
– A jel one pale požare dide?, pita unuk Roko.
– Pale sine pale, di one zapale požar tu kuća i partija izgori, smješkajući će dide.
– Oće izgoriti Kornjači kuća dide?, pita naivno unuk.
– Neće sine, Kornjača se ne druži s ženskima, on ti je peško, tvrdi dide.
– Mene su dide učili da je Kornjača zakonom zaštićena životinja, mudro će Roko.
– E ova naša kornjača je prvi čovik HDZ-a, naselio se u Centar i Veliko Brdo, krade koliko stigne, a nikome ne odgovara, znači Roko da si u pravu, on je zaštićena vrsta kradezea, govori dide.
– Dide stručno kornjaču zovu Čančara, veli Roko.
– Tako je, ovo je naša Čančara iz Makarskog kradeze-a, smješkajući će dide.
