Veliki park s predivnim maslinama na Peškeri brutalno je pregažen bagerima i sasječen motornim pilama
Sudbina mu je zapečaćena onog trena kad je postao smetnja troetažnoj garaži na plaži.
Prolaznici su zatečeni i šokirani. Kakvi su ovo radovi? Zašto sijeku stabla? Hoće li od Peškere ostati kamen na kamenu? Gdje je projekt? Kome ovo treba? Pa ovo je ekocid!
Gradonačelnik je naučio lekciju. Detaljne informacije i planove treba tajiti, skrivati od građana i medija kako bi ih zatekao nespremne.
Peškera je imala parkove, igrališta za djecu, vježbališta, šetnice, … i onda se pojavio Paunović koji je obećao na Peškeri izgraditi parkove, igrališta za djecu, vježbališta i šetnice (uz sve one monstruozne građevine o kojima izbjegava govoriti pred izbore). Da bi se njegov rad vidio – u godini izbora – treba sve samljeti u papar pa izgraditi ponovno. Za 6 i pol milijuna eura… Jer jedino tako može ispuniti obećanje o stvaranju nečega što već postoji. Žrtvovati život pa posaditi još “ljepše i starije” drveće. Primitivni sacrificium u slavu političke karijere nezajažljivog bezveznjaka. 6 i pol milijuna eura. 50 milijuna kuna…
Stabla su živa bića, bez kojih nema drugog života, a njihovu sječu treba gledati kao klasičnu likvidaciju (fizičko uništenje; smaknuće). Likvidaciju iz obijesti, likvidaciju van zdravorazumskog okvira. Masline imaju životni vijek od tisuću godina, ali nisu preživjele četverogodišnji mandat Zorana Paunovića.
