Nakon duge i teške bolesti opraštamo se s pravaštvom?

Pravaštvo danas je kao jedna „besmrtna ideologija“ koja se provlači kao jedan od najboljih lijekova za hrvatsku bolest

Iako razmjerno,  kroz razmišljanja i djelovanja jako malog broja ljudi ovisno o povijesnim prilikama. Jer ipak, pravaštvo kao ideologija i nauk oca domovine traje više od stotinu godina. Da je ono uvijek evoluiralo i prilagođavalo se u određenoj mjeri zbilje i tadašnjice (sadašnjice) jasno je kroz idejne postulate sam ideologije kao takve. Što je svakako jedna od glavnih karakteristika izdržljivosti i žilavosti same ideje. Razmatrajući takvo kretanje ideje pravaštva daje na zaključak, da ona sama kao ideologija nije isključiva i nije konzervativna (s obzirom na konzervatizam kakav danas truje pravaštvo kao program idejnih djelovanja, koju je zatvara u kvazi desničarsku čahuru ISKLJUČIVOSTI  koja je ovisno o kretnji jačeg iz njima sličnog razmišljanja i interesa). To je danas itekako teško razumjeti i shvatiti širem pučanstvu s obzirom na pravaštvo danas i one koje ga predstavljaju. A to su mnoštvo lažnih pravaških stranaka koje čine nekakv tvrdokorni desni korpus birača, što pravaštvo svakako nije. Osim naravno jako malog broja ljudi i samih pravaških stranaka koje se trude i dalje očuvati izvornost ideje praćeno zbiljom današnjeg vremena. No što je to izvorno pravaštvo, tj. što je to pravaštvo? Prije svega nastanak jezgre hrvatskog nacionalizma( koji danas ima negativnu konotaciju kao pojam) i državotvornosti.  Ako prvo pogledamo prostor i vrijeme nastanka pravaške ideje, ona je više nego logičan slijed razmišljanja i djelovanja hrvatske građanske inteligencije. Pravaštvo je idejnu jezgru pronašlo u tada i sada aktualnim revolucionarnim idejama francuske revolucije. Jer ono je prije svega socijalno građanskog smjera s izrazitim idejama državotvornosti i buđenja nacionalne svijesti (stvaranje nacionalizma) u Hrvata. Dok konzervatizam ne poznaje niti primjenjuje ni u kakvoj mjeri. Pravaštvo je danas daleko od takvih ideja i smjernica koje su ga krasile desetljećima krvave hrvatske povijesti. Danas su više satelitske stranke HDZ-a koji od osamostaljenja drži za jako opasnu ideologiju, ne po narod i državu, već isključivo po same sebe. Otud i rascjepkanost i dugogodišnji trud iskrivljivanja pravaštva koje je našlo na plodno tlo malograđanima i novopečenim Hrvatima visokog samomišljenja, a malih kompetencija. Samo tako imaju mirne i kontrolirane uvjete na desnici, iako sam HDZ koji se voli predstavljati desnicom (po novom desni centar) ima više sličnosti s programom HNS-a (danas se ipak nadzire prava konzervativna  desnica potpomognuta crkvom kroz razne stranke i udruge). No, ako se imalo zna teorija same desnice, odakle joj naziv i što predstavlja možemo slobodno reći da HDZ nema ni „d“ od riječi desnica, što se i može iščitati razlog tog korištenja iz prethodnih rečenica. Desnica postoji samo u njihovim klijentelističkim glavama koje proizvode samoprozvane riječi koje se pretvaraju u glasove. Jer ipak, i prostitutka je poštena, zar ne…? Jednako vrijedi i za ljevicu koja je samo nasljednica SKH-a. Stoga, velika većina pravaških stranaka koje se samo tako predstavljaju imenom, su daleko od samo pravaštva kao ideologije. Jer ako pogledamo reakciju spomenutih stranka na posljednu presudu BIH šestorci, vidjet će se da su i teoretski odustale od politike imena stranaka koje su nadjenule. Odustali su tako što su prihvatili kokošju ulogu koji glasno kokodaču uz glavnog pijevca (HDZ). Stali su uz stranu iste one politike koja je rasturila pravaštvo, čija je politika dovela do rata s genetsko bratskim muslimanima, a prethodno izvršila niz atentata na pravaške prvake, raspustila HOS… I ono najbitnije, kriva za odnose između Hrvata u BIH i muslimana kao i odgovorna za stanje u kojoj se Hrvati U BiH nalaze, a to je da su građani drugog reda u vlastitoj zemlji koji su izglasali na referendumu za BIH.  Cijena za takvu politiku se nažalost naplatila nauštrb Hrvata u BIH i to suda koji je osnovan na jednu od inicijativa i od hrvatske strane. Dok pravaške stranke i njihovi instalirani ljudi u njima slijepo prate politiku istih onih koju su je i uništili. Da li se pravaštvu bliži kraj? Zasigurno ne! Dok ovo pravaštvo (zastava, obljetnica i križeva) će zasigurno progutati mrak volje birača kojima je svega dosta, tako i kvazi Hrvata, komunističko – salonskih ljevičara, koje obostrano ne razlikiuju po naučenom sklopu razmišljanja isključivosti osim po ideologiji. Živjela Hrvatska!