Slaven Letica uputio je otvoreno pismo gradonačelniku Makarske Tonćiju Biliću.
Pismo koje je objavio portal www.makarska-danas.com, objavljujemo u cijelosti:
Poštovani gospodine gradonačelniče
Iako se nalazim desetinama morskih i zračnih milja udaljen od rodne Podgore i drage mi Makarske, u glavnom sam gradu Amerike Washingtonu na dužem studijskom boravku, kako je suvremeni svijet doista „globalno selo“, do mene je, blagodareći „mreži“ (a u ovom je otvorenom pismu o pravim mrežama, ribama i ribarima riječ), stiglo kratko e-pismo koje mi je uputila sumještanka Manuela Vela. Uz njeno je kratko pismo bilo je priloženo i nešto duže pismo koje su članovi Ribarske zadruge „Mali Vicenco iz Podgore ranije uputili također „našim ljudima“ na važnim državnim položajima: predsjedniku Republike dr. Ivi Josipoviću Baškovođaninu, ministru „za sirotinju“ dr. Mirandu Mrsiću Podgoranu i predsjedniku VRH-a Zoranu Milanoviću te brojnim znanim i neznanim novinarima.
Prije nego Vas zamolim da pročitate ono što Vam ja kanim kazati, pročitajte pažljivo pismo koje su uputili predsjedniku Republike:
Poštovani gospodine predsjedniče Republike
Obraćamo Vam se u ime 16 profesionalnih ribara – kočara s Makarske rivijere, naših obitelji i zaposlenika, kojima GRAD MAKARSKA želi zabraniti dosadašnju, tradicionalnu, prodaju ribe na makarskoj rivi.
Pored svih teškoća, poglavito nakon ulaska u EU, od kada nam je zabranjen lov u Neretvanskom i Bračkom kanalu , zbog povećanog oka na mreži gubitak ulova je oko 30% a brodovima dužim od 15 m ograničen je pristup obali na 1,5 nautičke milje. I pored vrlo kratke ribarske sezone u našoj zoni G (od 01.11-01.04.), nekako smo uspijevali poslovati i uredno plaćati sve svoje obaveze prema državi.
Na makarskoj rivi smo počeli prodavati svoju ribu prije Domovinskog rata, zbog dislociranosti tadašnje gradske ribarnice bez osiguranih parkirnih mjesta za ribare i kupce.
Ribarnica je i tada bila mala i nedostatna za sve ribare sa rivijere.
Problemi nastaju nakon davanja ribarnice u koncesiju privatnoj osobi, koja nije sa ovog područja i dovodi ribu iz drugih regija, a kako doznajemo iz povjerljivih izvora,
u ugovoru za koncesiju UVJETUJE – ZABRANU PRODAJE RIBE NA RIVI .
Ne razumijemo kako se može ugasiti dugogodišnja tradicija našega kraja zbog privatnih interesa i profita, ili smo DISKRIMINIRANI, jer smo velika većina – dragovoljci Domovinskog rata i sudionici KONVOJA LIBERTAS ?!
EU, u koju se tako zaklinjemo, se fokusira na održivi razvoj područja u kojima je ribarstvo jedna od važnijih gospodarskih aktivnosti, pomaže sudionicima shvatiti što je teritorijalni pristup i kako se može primijeniti, povezujući ekologiju i turizam uz ribarstvo.
Najnoviji projekt EU fonda za ribarstvo“ FISCH VOM KUTTER“, u prevodu: RIBA SA KOČARICE, (www.fischvomkutter.de/farnet-video.htm) ohrabruje ribare da se vrate tradicionalnoj prodaji ribe sa broda.
Projekt u svojoj srži sadrži šest glavnih ciljeva:
-stvaranje obalnih mjesta privlačnijih za lokalno stanovništvo i turiste,
-isticanje kulturnog i povijesnog značaja ribolova u regiji,
– kupovina ribe kao iskustvo za potrošače putem izravne prodaje iz plovila,
– građenje odnosa između ribara, ribljih restorana i turističkih stručnjaka,
– integriranje luke u turističkoj industriji kao uspješno mjesto za oživljavanje lokalne povijesti,
– smanjenje emisije CO2 kroz skraćivanje puta do kupca.
Kako je moguće, da se ono što se preporuča u EU, kod nas zabranjuje???
Ribarska zadruga Mali Vicenco, Podgora.“
Poštovani gospodine Biliću
Iz sadržaja pisma jasno je da se ribari – s razlogom ili ne znam – plaše makarske gradske odluke o zabrani prodaje ribe na ribarskim brodovima, brodicama, a kako obojica znamo, i kaićima, uz prekrasnu makarsku rivu.
Kako sam osobno iz nekad pretežito poljoprivrednog i ribarskog, a danas turističkog sela, a i moj je pokojni brat Nikša kao mladić nakratko prekinuo gimnazijsko školovanje, e-da bi kočario i na taj način pomogao u preživljavanju naše brojne obitelji, koja je rano ostala bez oca i glave familje, upućujem Vam ovu javnu molbu da iskoristite svu svoju mudrost, odgovornost prema našoj bogatoj ribarskoj i kulturnoj tradiciji i da ne zabranite ribarima i „peškarušama“ prodaju ribe na makarskoj rivi.
Koliko sam vidio, u nekoliko navrata, i Vi ste kupac tog „stila“ i navade, a i sam često dolazim u rana jutra u Makarsku da bi na ribaricama kupio ribu, uvijek se s nostalgijom prisjećajući davnih šezdesetih i sedamdesetih godina kad sam na makarskom pazaru prodavao voće i povrće iz obiteljskog vinograda i kad sam na nekom od brodova ili u kultnoj ribarnici na Marineti kupovao ribu.
Iako je taj svijet odavno potonuo i nije ga moguće, a možda ni potrebno, vratiti, njegove ostatke ostataka ipak je moguće sačuvati kao šarmantni podsjetnik na doba kad nas je „srdela sve hranila“.
