„Drugog dana posete Hrvatskoj Vučić je izjavio da je Srbija spremna da sve ovo što traži za srpske građane u Hrvatskoj obezbedi Hrvatima, kao i drugim manjinskim zajednicama u Srbiji, i više od reciprociteta“.
Na prvi pogled citirana je izjava predsjednika Aleksandra Vučića politički korektna i odgovorna, a društveno velikodušna i humana – „obezbedit“ će ravnopravnost Hrvatima i drugim manjinskim zajednicama u Republici Srbiji, te k tome i „više od reciprociteta“. No, retorika i diskurs predsjednika Vučića ne bi bili „vučićevski“ kad u njima ne bi bilo dvosmislenosti, nedorečenosti, poluistina, post-istina, zamjena tezâ, dekontekstualizacije, manipulacija, patetike, teatralnosti, prenemaganja, glumljenja žrtve pa i demagogije, a u konkretnoj je izjavi i logička smicalica te obmana! A što je to?
Srpska nacionalna manjina odnosno Srbi u Hrvatskoj po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina iz 2002.g. i posebnom biračkom pravu imaju unaprijed „obezbeđena“ i zajamčena tri mandata odnosno zastupnička mjesta u Hrvatskome saboru, po čemu su i ustavnopravno priznat ravnopravan politički subjekt i čimbenik, te u momentalnom zastupničkom sastavu Sabora u toj mjeri da Vlada Andreja Plenkovića bez tri glasa zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke uopće nema natpolovičnu zastupničku većinu i ako bi joj oni uskratili svoju potporu Vlada bi pala i morali bi biti raspisani izvanredni parlamentarni izbori! K tome, srpskoj nacionalnoj manjini pripadaju mjestâ pomoćnika ministra u osam ministarstava, direktorska i druga rukovodeća mjesta u državnoj i javnoj upravi i ustanovama kao i poduzećima, te posebnim biračkim pravom unaprijed zajamčena odgovarajuća vijećnička zastupljenost u županijskim skupštinama, gradskim i općinskim vijećima te organima područne i lokalne uprave i samouprave.
Dakle, na temelju iznesenih i lako provjerljivih činjenica neprijeporno je da je srpska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj uglavnom (jer uvijek se može bolje a tome treba stalno i težiti) u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti zastupljena primjereno demokratskim standardima te ljudskim i građanskim pravima i slobodama, s čim je Vlada Republike Srbije očigledno zadovoljna jer ne traži ikakve promjene što je i predsjedniku Aleksandru Vučiću dobro poznato pa to nigdje u svojoj izjavi ne spominje nego govori o psihološkim i društvenim pojavama kao što su „strah, građani se plaše i ne smeju najotvorenije da iskažu svoje mišljenje; pomoći školama i obrazovanju, sportskim društvima itd.“ Sve navedeno što srpska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj na temelju demokratskih standarda i ljudskih i građanski prava i sloboda ima, to isto hrvatska nacionalna manjina u Republici Srbiji – nema! A to je upravo bit i krucijalna točka političkog i društvenog položaja odnosno statusa hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji.
No predsjednik Aleksandar Vučić tu političku činjenicu planski smišljeno „prenebregava“ a točnije bi bilo reći ignorira, pa umjesto da po ugledu na ustavnopravni i politički položaj Srba u Hrvatskoj i posebno biračko pravo – to isto posebno biračko pravo i unaprijed zajamčena i rezervirana zastupnička i vijećnička mjesta te rukovodeća mjesta u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti odnosno u državnoj i javnoj upravi u vertikali od Sabora i Vlade do gradova i općina te cijele područne i lokalne uprave i samouprave; javno obeća te u najskorije vrijeme i realizira za Hrvate i ostale nacionalne manjine (vidi sljedeći odlomak!) on izjavljuje da je: „Srbija spremna da sve ovo što traži za srpske građane u Hrvatskoj obezbedi Hrvatima, kao i drugim manjinskim zajednicama u Srbiji, i više od reciprociteta“. Kako Republika Srbija od Republike Hrvatske ne traži za srpske građane posebno biračko pravo i zajamčene zastupničke i vijećničke mandate te odgovarajuću personalnu zastupljenost u izvršnoj vlasti te državnoj i javnoj upravi – jer to oni već imaju, citirana izjava predsjednika Aleksandra Vučića može se shvatiti te značenjski interpretirati i kao sofizam, odnosno kao smicalicu kojom on obmanjuje javnost te kao da se možda i podruguje toj istoj javnosti i hrvatskoj nacionalnoj manjini u Republici Srbiji!
Republika Srbija hrvatskoj nacionalnoj manjini ne treba „obezbediti“ „sve ono što traži za srpske građane u Hrvatskoj“, nego joj mora ustavnopravno i politički priznati sve ono što joj po demokratskim standardima i na temelju ljudskih i građanskih prava i sloboda i k tome kao autohtonoj nacionalnoj manjini u Republici Srbiji – i pripada! Korektna i politički odgovorna te humana izjava mora glasiti da će: „Republika Srbija hrvatskoj nacionalnoj manjini u Republici Srbiji odmah ustavnopravno i politički priznati sva politička i ljudska te građanska prava i slobode koje već ima srpska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj“! Hic Rhodus, hic salta! govorilo se još u vremenu prije Krista, pa o posebnome biračkome pravu, općem političkom mandatu te unaprijed zajamčenim i rezerviranim zastupničkim i vijećničkim mandatima odnosno mjestima u predstavničkim tijelima od parlamenta do općinskih vijeća te izvršnoj vlasti za srpsku nacionalnu manjinu u Republici Hrvatskoj, više u sljedećem odlomku.
PRAVA NACIONALNIH MANJINA U REPUBLICI SRBIJI: ZAKON O IZBORU NARODNIH POSLANIKA MOGUĆE PROTUUSTAVAN?
Republika Hrvatska je u skupini europskih država koje ustavom i/ili posebnim zakonom te iz njih deriviranim posebnim biračkim pravom i pozitivnom izbornom diskriminacijom jamče odnosno rezerviraju mandate i mjesta u parlamentu koja obvezno moraju dobiti kandidati nacionalnih manjina. U Hrvatskom je saboru osam zastupnika predstavnika nacionalnih manjina (5,3 posto ukupnog sastava), od kojih tri zastupnika srpske nacionalne manjine, i svi imaju opći politički mandat tj. nemaju ograničenja u odlučivanje odnosno saborskom glasovanju i donošenju odluka.
U oko 27 europskih država od kojih su 20 članice Europske unije, svi građani neovisno o etničkom podrijetlu i materinskom jeziku sudjeluju u izborima s općim i jednakim aktivnim i pasivnim biračkim pravom tako da nemaju posebnih uvjeta odnosno pozitivne diskriminacije u izbornom procesu, a neke države kao Francuska nacionalne manjine ne priznaju kao politički subjekt.
NACIONALNE MANJINE U NARODNOJ SKUPŠTINI REPUBLIKE SRBIJE
U Republici Srbiji ne postoje Ustavom i „Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina“ zajamčena odnosno rezervirana mjesta u Narodnoj skupštin Republike Srbije, koja obvezno po posebnom biračkom pravu moraju dobiti kandidati nacionalnih manjina!
Da bi se nacionalnim manjinama odnosno njihovim izbornim listama u izbornome procesu stvorili uvjeti u smislu pozitivne diskriminacije tako da njihovi kandidati mogu osvojiti mandat i one biti zastupljene u Narodnoj skupštini Srbije, 2004. godine „Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika“ ukinut je za nacionalne manjine izborni prag od 5 posto dobivenih glasova tako da stranke i izborne koalicije nacionalnih manjina mogu sudjelovati u raspodjeli mandata i kada su na izborima dobile manje od 5 posto glasova od ukupnog broja birača koji su glasovali u izbornoj jedinici a to je cijela država.
Dakle, to je mjera pozitivne izborne diskriminacije kojoj je bio cilj da omogući ravnopravno sudjelovanje u izborima stranaka i međusobnih izbornih koalicija stranaka nacionalnih manjina, osvajanje poslaničkih mandata i zastupljenost u Narodnoj skupštini. No, je li to i ostvareno kako je namjeravano tj. je li ukidanje izbornog praga od 5 posto dobivenih glasova omogućilo da se u realnom izbornome procesu odnosno u izborima doista i postigne taj politički cilj i demokratski standard, da sve nacionalne manjine posebnim ili zajedničkim poslanikom budu zastupljene u Narodnoj skupštini?
IZMJENOM ZAKONA DO POZITIVNE IZBORNE DISKRIMINACIE
„Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika“ 2004. godine, u razmjernom izbornom sustavu izborni prag kao zakonska zapreka za osvajanje poslaničkih mandata, zamijenjen je prirodnim izbornim pragom (PIP) kao realnom zaprekom strankama nacionalnih manjina odnosno njihovim izbornim listama za osvajanje mandata, a koji se još naziva i teorijska klauzula inkluzivnosti ili reprezentativnosti. PIP se pak definira kao minimalni postotak glasova koji izborna lista mora dobiti od birača u najpovoljnijim uvjetima da bi osvojila svoj prvi mandat u izbornoj jedinici. PIP ovisi o veličini (ne po geografskoj površini nego po broju mandata) izborne jedinice, broju izbornih lista koje u njoj sudjeluju u izborima te o metodi pretvaranja danih glasova birača u mandate, a izračunava se po odgovarajućoj formuli.
PIP za osvajanje jednog mandata zahtijeva 0,4 posto odnosno 16.000 dobivenih glasova birača uz očekivanu izlaznost od 60 posto birača od ukupnog broja birača sa popisu birača u izbornoj jedinici, što je prag kojeg izborne liste stranaka te međusobnih zbornih koalicija stranaka velike većine nacionalnih manjina vrlo teško mogu prijeći!
Samo mađarska, romska i bošnjačka nacionalna manjina koje je po popisu stanovništva iz 2011.g. činilo 253.899, 147.604 i 145.278 pripadnika mogu s relativnom sigurnošću očekivati da će na izborima osvojiti mandat(e) i biti zastupljene u Narodnoj skupštini! Hrvatska nacionalna manjina broji 57.900 pripadnika (po popisu iz 2002.g. bilo ih je 70.602), te svi izborni ciklusi i rezultati nakon prethodno navedene izmjene „Zakona o izboru narodnih poslanika“ koja je provedena 2004.g. su pokazali i dokazali da ne postoji ni teorijska mogućnost da samostalnom izbornom listom ili međusobnom koalicijskom listom prijeđe prirodni izborni prag, osvoji poslanički mandat i bude zastupljena u Narodnoj skupštini. To je mogla i ostvarila jedino u izbornoj koaliciji sa Demokratskom strankom i njezinim partnerima i imala jednog narodnog poslanika. Uz bitan demografski podatak da je hrvatska nacionalna manjina po brojnosti četvrta u Republici Srbiji iza mađarske, romske i bošnjačke nacionalne manjine, što ujedno znači i da uz hrvatsku nacionalnu manjinu i svih preostalih 17 nacionalnih manjina realno u izbornom procesu samostalnom izbornom listom ili međusobnom koalicijskom listom ne mogu prijeći prirodni izborni prag, osvojiti posebni ili zajednički poslanički mandat i biti zastupljene u Narodnoj skupštini!
UMJESTO POZITIVNE NASTAVLJENA NEGATIVNA IZBORNA DISKRIMINACIJA
Posve je iz prethodno navedenih izbornopravnih činjenica razvidno da dobra i demokratski pozitivna politička i pravna namjera da se izmjenom izbornog zakona uvede u izborni proces pozitivna diskriminacija izbornih lista nacionalnih manjina ukidanjem zakonskog praga i uvođenjem prirodnog izbornog praga (PIP), nije postigla svoj cilj i bila dostatna da se izborni proces demokratizira, stranke ili međusobne izborne koalicije stranaka nacionalnih manjina pozitivno diskriminiraju i postanu ravnopravne u izbornome procesu, te cjelokupni politički proces i sustav dosegnu suvremene demokratske standarde. Naprotiv, dogodilo se suprotno od onoga što je početno namjeravano a to je pozitivna izborna diskriminacija lista i međusobnih koalicijskih lista stranaka nacionalnih manjina, umjesto koje se u izbornoj praksi pokazalo i dokazalo da je i unatoč toj izmjeni izbornog zakona nastavljena negativna diskriminacija izbornih lista nacionalnih manjina!
Moguće je da nije bilo dostatno teorijskog znanja a izbornoga iskustva i nije moglo biti, kada se planirala i provodila ta i takva izmjena izbornoga zakona. No, od tada je prošlo 14 godina te što redovnih a što izvanrednih ukupno pet parlamentarnih izbora, čiji su rezultati pokazali i dokazali da su nacionalne manjine čiji je udio u ukupnom stanovništvu Republike Srbije manji od jedan posto a to su sve nacionalne manjine osim mađarske, romske i bošnjačke; negativno diskriminirane u izbornome procesu, a da ništa nije poduzeto da se taj veliki i bitan demokratski deficit apsolutno neprimjeren i neprihvatljiv za demokratsku državu – otkloni!
JE LI IZBORNI ZAKON PROTUUSTAVAN?
Rezultati svih parlamentarnih izbora provedenih nakon 2004.g. pokazali su da izborne liste stranaka ili međusobnih koalicija stranaka nacionalnih manjina osim mađarske, romske i bošnjačke ne mogu samostalno dosegnuti prirodni izborni prag, osvojiti poslanički mandat i ući u Narodnu skupštinu!
Zbog toga je potrebno ispitati je li „Zakon o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika“ protivan članku 78. Ustava Republike Srbije, koji zabranjuje bilo kakvu negativnu diskriminaciju nacionalnih manjina? Također je potrebno provjeriti i jesu li možda izborni zakoni po kojima se provode izbori u autonomnoj pokrajini te jedinicama lokalne samouprave u kojima živi stanovništvo mješovitog nacionalnog sastava, u koliziji s člankom 18o. Ustava Republike Srbije koji jamči razmjernu zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima?
Republika Srbija kao kandidat za prijam u Europsku uniju u pristupnim pregovorima je u procesu usklađivanja svoga zakonodavstva s pravnim stečevinama i praksom vladavine prava eurounijskih država, pa je politička, društvena, kulturna i etička prilika, pravo i obveza da pregovarači o pojedinim poglavljima dosljedno zahtijevaju da Republika Srbija i svoje izborno zakonodavstvo konačno uskladi s demokratskim stečevinama i standardima te humanim odnosom i društvenim statusom nacionalnih manjina i njihovih ljudskih i građanskih prava i sloboda kakvi su u državama članicama Europske unije. A u to neprijeporno ulazi i državna obveza da odgovarajućim ustavnim i/ili zakonskim aktom omogući pozitivnu izbornu diskriminaciju i zajamči odnosno rezervira posebnim biračkim pravom i s općom političkim mandatom, posebne ili zajedničke mandate odnosno poslanička mjesta u Narodnoj skupštini i nacionalnim manjinama kojih je udio u ukupnom stanovništvu Republike Srbije ispod jedan posto, a među kojima su i Hrvati odnosno hrvatska nacionalna manjina!
Blaženko Strižić
