Nakon ostavke višedesetljetnog predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini mr.sc. Dragana Hazlera u toj u domovini i svijetu poznatoj hrvatskoj domoljubnoj instituciji došlo je do nama Hrvatima jako svojstvenih prijepora glede tko bi trebao nasljediti dosadašnjeg predsjednika
Članica HAZUDD-a i poznata hrvatska pjesnikinja Marija Maria Dubravac iz Australije poslala je okružno pismo svim članovima HAZUDD-a koje me je jako pogodilo. Odmah nakon što sam to pismo pročitao uputio sam joj moj odgovor, koji u cijelosti prenosim dolje:
“Draga gospođo Dubravac,
bio sam jako potrešen tijekom čitanja Vaše e-mail poruke. Nažalost ona sto posto oslikava stanje u kojem se hrvatski narod nalazi, kako u domovini tako i u iseljeništvu. Poučen teškim iskustvom mojeg pokušaja da poradim na ujedinjivanju “domoljubnih” pojedinaca i skupina u našoj domovini Hrvatskoj, namjerno se nisam želio upuštati u raspravu oko imenovanja dr. Stjepandića za privremenog predsjednika HAZUDD-a. Naime, bio sam uvjeren da će nakon desetljeća jednog časnog čovjeka i velikog domoljuba kao što je mr.sc. Dragan Hazler na čelu HAZUDD-a doći do teških svađa i prijepora koje su u takvim situacijama svojstvene nama Hrvatima.
Postoji li rješenje? Ja ga nemam, osim Božje providnosti nama Hrvatima ne može više nitko pomoći. Ipak, ja sam sebi dao prisegu 1969., kad sam iz izbjegličkog logora u Austriji došao u Australiju, da ću se beskompromisno boriti za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda dok budem živ. Nažalost, nakon jednog desetljeća velike radosti i veselja, do 2000-te godine, danas mi ne preostaje ništa drugo nego ponovno sam sebi dati prisegu da ću se boriti za SPAS HRVATSKE, sve dok ne zaklopim oči i ne odem na drugi svijet. Dake, moje je stajalište da u ovim presudnim trenutcima ne samo za HAZUDD nego i opstanak hrvatskog naroda svatko od nas treba duboko preispitati sebe i svoju savjest u odnosu na budućnost djelovanja HAZUDD-a. Kao što je to slučaj u svim hrvatskim institucijama, strankama, udrugama itd., u Hrvatskoj, nema nikakve dvojbe da se u u članstvu HAZUDD-a nalaze ubačeni, a poneki i bolesni ljudi. Međutim, duboko sam uvjeren da većina članova želi da HAZUDD ne samo nastaviti s djelovanjem, nego i da to svoje djelovanje još više osnaži i proširi u trenutcima velike duhovne, moralne i svakojake druge krize u Hrvatskoj i svijetu.
Draga gospođo Dubravac, poznavajući Vaše neiscrpno domoljublje i veliku ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a da ne govorim o Vašem humanizmu, duboko sam svjestan da prolazite kroz tešku bol i razočaranje. Ja se nalazim u gotovo identičnoj situaciji od povratka u Hrvatsku iz diplomacije 2013. i nakom smrti moje supruge, bojnice HV-a Janje Ninić Babić. Svako jutro ustajem s teškom dvojbom i pitanjem hoću li, mogu li i trebam li nastaviti s borbom za bolju Hrvatsku? Bude dana kad sasvim potonem, a onda mi ponovno netko šapne u uho – ne daj se, ne dozvoli neprijatelju da od tebe i hrvatskog naroda ponovni učini svojeg slugu. I tako, iz dana u dana prolazi moj život i nastavlja se moj ideal i nada iz mladenačkih dana, tj. uvjerenje da mi Hrvati ipak zaslužujemo svoju samostalnu državu, svoju slobodu, svoju budućnost, svoj prosperitet, svoje dostojanstvo i svoj život u najljepšoj zemlji na svijetu.
Poznavajući Vas, a siguran sam da to vrijedi i za brojne druge članove HAZUDD-a, Vi i ja nećemo prestati s našim radom za Hrvatsku sve do zadnjeg daha. Hrvatska je dio nas i mi smo dio Hrvatske.
U tim mislima želim Vam još mnogo ljeta u beskompromisnoj borbi za našu Hrvatsku.
S poštovanjem i uz srdačan pozdrav,
Antun Babić”